Kapitalizam se sastoji od dva principa: privatnog vlasništva i najamnog rada, no ovaj drugi u potpunosti zavisi od prvog jer da bi najamni rad mogao postojati, radnici moraju bit lišeni kontrole sredstva za proizvodnju koja koriste. To je moguće tamo gdje država štiti vlasnike uzurpatore svojim prisilnim metodama.
Anarhisti su protiv privatnog vlasništva jer je izvor prisilnog, hijerarhijskog autoriteta i klasnih privilegija.
Država štiti:
1. pravo na izdavanje kredita i moneta, odnosno bazu kapitalističkog bankarstva
2. zemlju i zgrade - bazu zemljoposjedništva
3. strojeve i opremu za proizvodnju - bazu industrijskog kapitalizma
4. ideje i inovacije - bazu za patent i autorska prava
Time omogućava stvaranje stratificiranih klasa po liniji vlasništva kojim raspolažu.
Ali zašto je vlasništvo samo po sebi iskorištavajuće?
Monopol koji ima klasa industrijskih kapitalista nad sredstvima za proizvodnju omogućava toj klasi da naplaćuje radnicima honorar za privilegiju korištenja monopoliziranih sredstava. Država štiti vlasnička prava na zemlji, na radnom mjestu itd. što znači da vlasnik može zabraniti ostalima korištenje svojih sredstava i nametnuti svoja pravila onima kojima dozvoli upotrebu «svojeg» vlasništva. Šef ti daje posao tj. dozvolu da radiš u tvornici ili rudniku koju nije sagradio on, već radnici slični nama. I za tu dozvolu ti pomažeš uzdržavanje njega i njegove obitelji dok god radiš za njega. Kapitalističkim radnim mjestom upravlja onaj koji je vlasnik, a ne onaj koji tamo radi. To dovodi do gotovo totalitarnog sustava. Kao što kaže Noam Chomsky (američki lingvist i kritičar postojećeg društva):
«Pojam totalitarizam je poprilično točan jer ne postoji ljudska institucija koja se toliko približava totalitarizmu kao poslovna korporacija. Želim reći da je moć u potpunosti rangirana odozgo prema dolje. Možete biti negdje unutra i primat ćete naredbe odozgo i prosljeđivat ćete ih dalje. Na kraju je sve u rukama vlasnika i investitora.»
Takva situacija egzistira, s manjim razlikama, u cijelom suvremenom svijetu, no priznajući realnost te činjenice, mi istovremeno ne priznajemo mirenje s njom.
No, anarhisti razlikuju privatno vlasništvo (vlasništvo) kao državom zaštićeni monopol pojedinih stvari i privilegija korištenih na način da se eksploatira druge i «posjed», koji je s druge strane, vlasništvo stvari koje nisu korištene i stvorene na način da se njima eksploatira druge. Stvari, zavisno od upotrebe, mogu biti i jedno i drugo.
Anarhizam ukida privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i raspodjelu i time kapitalistički sustav. Osobni posjedi ostaju za svakodnevne stvari kojima smo u našem životu okruženi. Sat je tvoj, ali je tvornica satova narodna. Zemlja, strojevi i druga javna dobra postat će kolektivni posjedi koje se neće moći ni kupovati ni prodavati. Upotreba će biti jedini naslov, no ne za vlasništvo već za posjed.
Izvor: Riječka Anarhistička Inicijativa
(broj 6; http://www.rai.anarhija.org)
