Što je «Država»?
Anarhisti, po Malatesti, koriste pojam «država» za sumu ukupnih političkih, zakonodavnih, sudbenih, vojnih i financijskih institucija iz kojih je, upravljanje njihovim poslovima, kontrola njihovog osobnog ponašanja, odgovornost za osobnu sigurnost, oduzeta narodu i povjerena drugima, koji su ili uzurpacijom ili delegacijom, omogućili sebi donošenja zakona za sve, te primorali ljude da ih poštuju, ako treba i kolektivnom prisilom.
Za nas je država obilježena sa tri stvari:
1. monopolom nasilja na određenom teritorijalnom području
2. nasilje ima profesionalnu, institucionalnu prirodu
3. hijerarhijska priroda države, te centralizacija moći i inicijative u rukama nekolicine
Zadnja od tih je najvažnija, jer centralizacija moći u rukama nekolicine osigurava podjelu društva na one koji vladaju i one kojima se vlada, s potrebom stvaranja profesionalnog tijela koje će osiguravati tu podjelu. Bez te podjele ne bi bilo potrebe za monopolom nasilja i to bi bila jednostavna asocijacija jednakih, neobilježenih moći i hijerarhijom. Komunističke i socijaldemokratske države su direktno uključene, ne samo u političko-vojnoj sferi, već i u ekonomskoj dominaciji društvom kroz državno vlasništvo. U liberalno-demokratskim državama mehanizam političko-vojne dominacije je kontroliran od korporativne elite i zato se velike korporacije smatraju dodatkom «državnog kompleksa» te se tako i ponašaju. Delegacija i centralizacija moći, iz ruku naroda u ruke nekolicine, u državi rezultira time da izabrani ljudi postanu izolirani od mase koja ih je izabrala te izvan njene kontrole. Nadalje, kako je ovim izabranim dano pravo odlučivanja u ogromnom broju pitanja s kojima se do sada nisu susretali, ubrzo se uspostavlja birokratski aparat oko njih da im pomogne u odlučivanju. Ta birokracija zahvaljujući svojoj informiranosti i stalnosti ubrzo stječe više moći od izabranih ljudi. To dovodi do toga da onaj (birokracija) koji služi onog (predstavnik) koji (tobože) služi narodu, ima više moći od njega kao što političar ima više moći od onih koji su ga izabrali. Sve državi slične institucije ubrzo postaju omotane snažnom birokratskom vrpcom.
Takva situacija pojednostavljuje ostvarenje osnovne funkcije države, a to je omogućiti vladajućoj eliti iskorištavanje nižih društvenih slojeva, odnosno, crpljenje ekonomskog prirasta od njih. Ona to osigurava štiteći svoje ekonomske monopole iz kojih pripadnici takve elite crpe svoja bogatstva.
«Zaštita privatnog vlasništva»
je osnovni cilj države, a tek daleko iza toga dolazi «zaštita osoba» jer je većina institucija i državnih zakona upućena upravo zaštiti vlasništva. Pravnim poretkom osigurava se država, a vlasništvo (kao što to često tvrde pravni teoretičari) čini 9/10 prava.
«Civilna vlada koja je uvedena kao zaštita vlasništva je zapravo uvedena za obranu bogatih od siromašnih, ili onih koji imaju neko vlasništvo od onih koji to nemaju.»
Adam Smith (teoretičar liberalnog kapitalizma)
No država ima svoju vlastitu dinamiku i strukturu te stvara svoje vlastite klase, klasne interese i privilegije što im omogućava da se oslobode kontrole ekonomsko vladajuće klase i započnu ostvarenje vlastitih ciljeva u većoj ili manjoj mjeri.
Vlast, iako izlazeći iz buržoazije kao njen sluga i zaštitnik, tendencira, kao i svaki sluga i zaštitnik, postići vlastitu emancipaciju i dominirati onima koje štiti. Država, bilo koja država, pa čak i ona najliberalnija i najdemokratskija, je u biti, bazirana na dominaciji i nasilju, odnosno, skrivenom despotizmu koji nije ništa manje opasan despotizam.
Osim osnovne funkcije, zaštite privatnog vlasništva, država funkcionira kao ekonomski instrument vladajuće klase i na druge načine.
Prvo, država intervenira u modernu ekonomiju da bi riješila probleme koji nastaju razvojem kapitalizma. Te su se intervencije događale u različitim formama u različito vrijeme, a uključuju: državno financiranje industrije (vojna potrošnja), stvaranje društvene infrastrukture preskupe za privatni kapital (željeznice i ceste), propisivanje zaštitnih tarifa u industrijama u razvoju da bi ih se zaštitilo od efikasnije inozemne konkurencije, promoviranje imperijalizma za osiguranje kolonija ili tržišta ili da bi se osigurao pristup sirovinama ili jeftinoj radnoj snazi, pojačana državna potrošnja u vrijeme premale potrošnje i stagnacije, održavanje «prirodne» razine nezaposlenosti koja se koristi u svrhu discipliniranja radničke klase, osiguravajući da ona proizvodi više za manje, manipulacija kamatnim stopama da bi se smanjili efekti poslovnog ciklusa i potkopali dobitci što su ih radnici izvojevali u klasnoj borbi.
Drugo, zbog ogromne političke moći koja potječe iz bogatstva, kapitalisti koriste državu direktno za dobrobit svoje klase, kroz porezne olakšice, ugovore s državom koji im donose monopol proizvodnje i raspodjele na tržištu, zaštitne tarife korporacija koje su ocijenjene kao presudne za državu.
I treće, država može koristiti svoje funkcije u popuštanju zahtjevima radničke klase da bi se smanjio intenzitet sukoba i suprotnosti između radnika i kapitalista koji bi mogao ugroziti integritet sustava kao cjeline, npr. buntom radnika i eventualnom revolucijom. U kapitalističkoj demokraciji, interesi koje se mora zadovoljiti su oni kapitalista, jer bez toga nema
investicija, nema proizvodnje, nema rada, nema sredstava, koliko god ona bila marginalna, koji se mogu distribuirati u skladu s potrebama cjelokupne populacije.
Pogrešna je ideja da glasovanjem svake četiri (ili negdje tu) godine za javnu osobu visoko centralizirane i birokratske mašine, obični ljudi kontroliraju državu. Tvrdnja da je takva ideja lažna ne znači da ne postoji razlika između liberalne republike i fašističke ili monarhističke države. Daleko od toga. No vlast je centralizirana i u liberalnoj demokraciji i kao takva stavlja moć u ruke nekolicine. Predstavnička demokracija je bazirana na delegaciji moći, biranjem drugih da vladaju nama. Centralizam čini demokraciju besmislenom, jer je političko odlučivanje dano profesionalnim političarima u udaljenim centrima. Bez lokalne autonomije ljudi su izolirani jedni od drugih, atomizirani, i u takvoj situaciji nemaju nikakav politički forum na koji mogu doći, te zajedno raspraviti i odlučiti među sobom, o pitanjima koja smatraju važnim za svoju zajednicu ili radni kolektiv.
Centralizacija ide direktno u korist onih na vrhu odvajajući ih još efektnije od nas ostalih, odnosno, direktno u korist birokratima i političarima, a nauštrb naroda.
Izvor: Riječka Anarhistička Inicijativa
(broj 6; http://www.rai.anarhija.org)
