Još jedan požar u bangladeškoj tvornici odjeće, preko 120 izgubljenih života i više od stotinu ozlijeđenih – ovoga puta jedina razlika od drugih tvorničkih požara u posljednjih 30 godina jesu razmjeri smrti i ljudske patnje. To ga čini „vrijednim“ komentara u međunarodnim medijima, barem na trenutak. Požar predstavlja rizik i za šefove i za radnike u ovoj industriji.[1] Za poslodavce – kao i za njihove inozemne kupce čije se oznake brendova nalaze na etikatama – to je jednostavno dio jednadžbe troškova i profitabilnosti te element korporativnog imidža. Ovom konkretnom smrtonosnom tvornicom upravljala je tvrtka Tazreen Fashion Ltd u Ashulii, industrijskom predgrađu Dhake. Tvornica je opskrbljivala, između ostalih velikih brendova, C&A u Velikoj Britaniji i Walmart u SAD-u.  

Tvornički požari su desetljećima česta pojava u industriji konfekcijske odjeće, što znači da se rizik od požara uzima kao utjecaj na odluke o tome kako se proizvodnja organizira. Uz kratke rokove proizvodnje koje zahtijevaju kupci za strane narudžbe na vrlo kompetitivnom maloprodajnom globalnom tržištu odjevne mode, uvijek postoji vremenski pritisak i svaka obustava proizvodnje približava tvrtke ugovornim financijskim kaznama za kašnjenje isporuke. Neizbježno, zdravlje i sigurnost radnika niskog su prioriteta.[2] Poslodavci tvrde da je broj požara posljednjih godina smanjen. No budući da se modeli proizvodnje razvijaju a njihova skala povećava, to može značiti samo da se, iako možda ima manje požara, zbog većih tvornica broj mrtvih povećava kad se požari dogode.

U ovom slučaju požar je počeo oko 18.45 u subotu 24. studenog, iz razloga koji su ostali nepoznati, u prizemlju i brzo se proširio prema gornjim katovima zgrade od devet katova. Preživjeli su rekli kako su čuli požarni alarm i pokušali napustiti zgradu, ali uprava im je naredila da se vrate na posao, rekavši da nema požara i da se jednostavno pokvario alarm. 

Laž je ubrzo otkrivena; dok je vatra počela gutati stepenice zgrade zapalila je hrpe tkanine i prediva spremljenih u hodnicima. Više od tisuću radnika ostalo je zarobljeno u zgradi i pokušavajući pobjeći, uz samo tri stepeništa i bez sigurnosnih izlaza mnogi su se našli zatočeni zaključanim rešetkama koje razdvajaju katove.

Prema radniku Zakiru Hossainu, uprava je radnicima rekla da se ne evakuiraju. „Ljudi iz ureda rekli su nam da ostanemo na mjestima i da ne paničarimo. Nismo ih poslušali i počeli smo izlaziti van“, prisjeća se Hossain. „Mnogi su ostali zarobljeni. Neki su izašli spuštanjem niz bambusove skele privezane uz zgradu.“

http://www.guardian.co.uk/world/2012/nov/25/bangladesh-textile-factory-fire

„Požarni alarm se uključio tijekom incidenta. U tom trenutku pokušali smo ići niz stepenice jer smo se bojali da je izbio požar, no nadređeni su rekli da se ništa ne događa. Rekli su da alarm ne radi kako treba“, rekao je Ripu.

„Zaključali su sklopiva vrata izvana i rekli radnicima da se vrate na posao jer je alarm popravljen.“

http://www.bdnews24.com/details.php?cid=2&id=236973&hb=top

Kamrun Nahar, koja je radila na šivaćoj mašini na petom katu, rekla je da su pokušali krenuti u prizemlje nakon što se oglasio alarm, no naišli su na zaključana vrata na stubištu drugog kata. Nadzornici su joj rekli da se vrati na posao. „Bespomoćno sam čekala dvije minute i tada potrčala prema drugom stubištu. Oko 50 muškaraca i žena me slijedilo i stigli smo do izlaza u prizemlju, gdje se sva stubišta susreću. Kad smo došli dolje, osjetili smo vrućinu i vidjeli dim.“

Mnogi radnici pobjegli su kroz susjednu zgradu rušenjem metalnih rešetki na prozorima. Mahmud Ali Sikder, vlasnik te zgrade, rekao je da je napravljen privremeni most koji je povezao dvije zgrade. Sikder tvrdi da je više od 400 ljudi pobjeglo kroz njegovu zgradu.

 http://www.thedailystar.net/newDesign/news-details.php?nid=258929

Radnici su bili prisiljeni skakati s prozora pokušavajući izbjeći vrućinu, dim i plamenove, a mnogi su skočili u smrti pokušavajući doseći krovove susjednih zgrada. Neki su se uspjeli probiti do gornjih katova odakle su ih spasili vatrogasci. Drugi su napravili improvizirane mostove do obližnjih zgrada, ili ljestve od užeta tkanine. Drugi su ostali zarobljeni zaključanim izlazima i nadirućom vatrom... Deseci tijela pronađeni su na različitim gornjim katovima, mnogi toliko pougljenjeni da ih nije bilo moguće identificirati.

Zaključana vrata još su jedna česta opasnost na koju se radnici neprestano žale u vezi tvorničkih požara. Izlazi se često drže zaključanima iz sigurnosnih razloga – kako bi se spriječila krađa tvorničkih zaliha i kontroliralo kretanje radnika. Šefovima tvornica malo znači što se to desetljećima uočava kao velik doprinos smrti od požara; i dalje je to mjera koja efikasno smanjuje troškove, a to je ono što je zaista važno. Za Tuba Group (veliki izvoznik odjeće kojemu je ova tvornica bila podružnica) ovo je vjerojatno relativno maleno nazadovanje i privremena sramota. Osnovni troškovi pokretanja tvornice su niski, dok je u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta radna snaga lako zamjenjiva. Izgubljeni proizvodni kapaciteti brzo će se ponovno uspostaviti. Poslodavci će pustiti nekoliko kozmetičkih krokodilskih suza;

Vlasnik tvornice Tazreen, Delwae Hossain, telefonski je rekao AFP-u da uzrok požara još nije poznat, no zanijekao je da su njegovi prostori bili nesigurni.

„Ovo je veliki gubitak za moje osoblje i moju tvornicu. Ovo je prvi put ikad da smo imali požar u nekoj od mojih sedam tvornica,“ rekao je i potvrdio da je tvornica radila odjeću za C&A i Li&Fung.

http://www.myrepublica.com/portal/index.php?action=news_details&news_id=45407

Hossain zgodno ignorira da su još prošle godine Walmartovi inspektori izrazili ozbiljnu zabrinutost oko sigurnosnih problema – no niti vlasnici niti inspektori nisu ništa poduzeli oko tih problema (vidi ispod).

Akram Hossain pretražio je svaki kutak vatrom razrušene tvornice Tazreen Fashions Ltd u Ashuli, u potrazi za svojom suprugom Lipi Begum.

„Bože, gdje da je sad tražim“, rekao je bespomoćni Akram.

Među preminulima, 54 tijela koja se nisu mogla identificirati predana su dobrotvornoj organizaciji Anjuman Mofidul Islam.

Akram se kretao među pepelom tvornice, spaljenim mesom, krhotinama keramičkih crijepova, šivaćim strojevima, izgorenim električnim žicama i sve iznova proučavao u nadi pronalaska svoje žene. Nije našao ništa osim razbacanih sandala prestrašenih radnika, šalova, majica, kutija za ručak i razbijenih prozora tvornice, smještene u Nischintapuru, pola kilometra sjeverno od autoceste Dhaka-Ashulia.

Kontrolna kartica izvjesne gospođe Zaide pronađena je na podu trećeg kata blizu prozora čije su željezne rešetke očajni radnici razbili kako bi pobjegli od plamena.

Kako bi pomogli obiteljima pokojnika, Savez Proizvođača Odjeće Bangladeša dat će 1235$ kao kompenzaciju.

„Ne mogu tvrditi da neko nepoznato tijelo pripada mojoj ženi samo kako bih dobio novac. Što će mi novac ako je ne pronađem,“ rekao je Akram uz prazan pogled. [...]

Hanif je rekao da je njegova supruga uspjela pobjeći od vatre skokom s trećeg kata. Izgubila je nogu i slomljena su joj rebra. Trenutno se nalazi na liječenju.

Sretna radnica koja je pobjegla smrti je i Mamata, mlada djevojka koja je počela raditi u tvornici ranije ovog mjeseca. „Muški kolega pomogao mi je u bijegu od vatre. Inače bih umrla,“ rekla je Mamata.

„Nakon što je izbio požar i oglasio se alarm, upravitelj nam je sugerirao da se ne brinemo i rekao da se ništa nije dogodilo,“ rekao je jedan radnik prisjećajući se užasne epizode.

Požar je izbio u prizemlju koje se koristilo kao skladište. Najteže su stradali oni koji su radili na prva tri kata, rekao je gospodin Obaidul koji je preživio skokom kroz prozor.

„Vrući dim ispunio je zrak nekoliko minuta nakon što se oglasio alarm i nakon što je nestalo struje. Trčali smo kroz mrak bježeči od smrti. Mnogi su umrli zbog udisanja dima“ rekla je Sharia, još jedna preživjela radnica.

http://www.thedailystar.net/newDesign/latest_news.php?nid=42709

Radi se o uobičajenom poslovanju tekstilne industrije; šefovi će platiti kompenzaciju od 1200$ po izgubljenom životu i proizvodnja će se vjerojatno nastaviti kao i prije.

Zemlja je veliki izvoznik odjeće, drugi nakon Kine. Oko 4 milijuna radnika zaposleno je u 400 bangladeških tvornica konfekcijske odjeće te šefovima privređuju do 20 milijardi dolara godišnje, a ti su profiti zasnovani na ovakvim uvjetima rada. Radnici zarađuju neke od najnižih industrijskih plaća na svijetu. Izvoz jeftine odjeće na Zapad ima svoju cijenu, nisku ili visoku ovisno o vašoj točki gledišta i materijalnim interesima.

Kako bi zaštitile imidž globalnog branda, korporacije zapošljavaju inspektore koji provjeravaju radne uvjete njihovih tvorničkih dobavljača. Sve strane znaju igrati igru; manjina radnih mjesta uglavnom poštuje minimalne standarde, dok ostali samo glume da to čine jer znaju da je atraktiva prodajna cijena važnija od svih drugih stvari, te da međunarodni brandovi neće dozvoliti da ružna slika inspekcije previše ometa stvarnost kontinuiteta lanca opskrbe. Uzorno organizirana tvornička postrojenja mogu se održavati kao kulisa za posjete inspektora – dok stvarni svakodnevni tvornički uvjeti nemaju nikakve sličnosti s time. Mogu se voditi odvojeni kompleti knjiga koje pokazuju fiktivne više plaće i troškove za sigurnost. Inspekcije mogu biti jednostavni pregledi papirologije prije nego stvarne inspekcije. Isto tako, vladini inspektori zaštite na radu – koji su slabo plaćeni uz prešutan dogovor o tome kako se dohodak može „povećati“ – lako se podmićuju kako bi zažmirili pred propustima.

Walmartovi inspektori su već ranije ocijenili tvornicu visokorizičnom;

Uvoznici nisu bili zadovoljni s Tazreen Fashion Limited, tvornicom konfekcijske odjeće u Ashuli, gdje je u požaru poginulo najmanje 110 radnika te su tamošnje radne uvjete ocijenili kao „vrlo rizične“.

Dokument objavljen na tvorničkim web stranicama pokazuje da ju je glavni kupac, Wal-Mart svrstao u „narančastu“ kategoriju, odmah ispod „crvene“ koja zabranjuje sklapanje bilo kakvih ugovora. […]

Prema New York Timesu, službenik za „etičko porijeklo proizvoda“ prijavio je 16. svibnja 2011. „kršenja propisa i/ili uvjete koji su ocijenjeni visoko rizičnim“ u Ashulia tvornici.  

Međutim, Wal-Martova evaluacija nije specificirala prirodu kršenja propisa.

Wal-Martove kategorije procjene usklađenosti tvornice s propisima su zelena, žuta, narančasta i crvena. Tvornica koja se zadrži u narančastoj kategoriji u tri procjene tijekom dvije uzastopne godine, automatski prelazi u crvenu kategoriju što uzrokuje otkazivanje svih poslovnih dogovora tijekom godine dana. Zelena kategorija je najusklađenija. 

http://www.bdnews24.com/details.php?id=236966&cid=4

Ovo pokazuje da je dobavljačima konfekcijske odjeće jednostavno prikazati kako poštuju minimum koji pred njih postavljaju strani kupci – čak i kada se upozorava na probleme. Ovo nije bila neka marginalna radnja u pokrajnjoj uličici. Radilo se o velikoj izvozničkoj tvornici koja je opskrbljivala vodeće međunarodne brandove; što pokazuje koliko su česti ovakvi smrtonosni uvjeti koji su osnova globalne industrije odjeće vrijedne 450 milijardi dolara. Također još jednom pokazuje da radnici, šefovi i strani kupci znaju da su požari potpuno predvidljivi i da se, ukoliko postoji volja, mogu lagano spriječiti.   

Moglo bi se pretpostaviti da bi ovakvi užasni prizori mogli postati točka prekretnice u kojoj se ne mogu odbaciti zahtjevi za značajnijim trajnim poboljšanjima sigurnosti u industriji; no već je bilo mnogo drugih užasnih prizora, drugih „najgorih požara ikad“ prije ovoga. U međuvremenu, profiti nastavljaju rasti.

U ponedjeljak 26. studenog došlo je do još jednog požara u Ashuli, ovaj put bez prijavljenih ozljeda. 200 tvornica u Ashuli je zatvoreno i ceste su blokirane jer su tisuće radnika izašli na marš do ruševina tvornice, kako bi prosvjedovali zbog pogibija i zahtijevali poboljšanja uvjeta. 

***

Početne procjene lokalne policije i vatrogasaca govore da ne postoje dokazi namjernog potpaljivanja, sugerirajući električni kvar u podrumu kao vjerojatan uzrok. Vatrogasci su također uočili izostanak sigurnosnih izlaza i morali su rezati zaključana vrata, potvrđujući tako tvrdnje radnika. 

No bangladeški političari svih boja nikad nisu bili spori u besramnom korištenju mrtvih u propagandne svrhe. Ovo je ukorijenjeno u sukobima iz vremena Rata za Nezavisnost koji su i danas uzrok podjela u društvu.[3] Prema posljednjim izvještajima vlast tvrdi da je požar čin sabotaže od strane političkih protivnika – no zasad bez ikakvog dokaza koji bi podupro takvu tvrdnju. Dvoje radnika tekstilne industrije koji su uhićeni u obližnjoj tvornici Debonair priznali su namjerni palež. Objavljene snimke CCTV kamera pokazuju ženu, Sumi Begum, kako podmeće požar u Debonairu – što su brzo uočili drugi radnici; objavljeno je da je kasnije priznala kako joj je kolega Hossain platio 246$  da podmetne požar. No iako premijerka Hasina povezuje uhićene sa smrtonosnim požarom u tvornici Tazreen Fashion, uhićenici nisu priznali nikakvu povezanost s time i nikakvi dokazi ih dosad nisu povezali.  

(Moguće je da je već krenula kampanja dezinformiranja kako bi se povezala dva različita incidenta. Jedne su novine već objavile na naslovnici kako je premijerkina tvrdnja: „To nije slučajnost. To je isplanirani incident“, dokazana uhićenjima Begum i Hossaina – kao da se njihov pokušaj paleža dogodio u tvornici Tazreen. Zapravo – kao što objašnjava članak u istim novinama – njihov pokušaj paleža dogodio se na njihovom radnom mjestu u tvornici Debonair.)

Iako se namjeran palež ne može u potpunosti odbaciti, to vladajućoj klasi djeluje kao vrlo „zgodno“ objašnjenje iz nekoliko razloga;

1. Vladajuća Awami Liga konačno je počela s procesom suđenja optuženima za ratne zločine tijekom Rata za Nezavisnost 1971. Istaknuti članovi islamističke stranke Jamaat-e-Islami suočeni su sa suđenjem, a njihovi pristaše zauzvrat postaju sve militantniji. Odnosi s glavnom opozicijskom strankom Awami Lige, BNP, također su vrlo loši. Tvrdnja premijerke Hasina da je požar zavjera njezinih političkih rivala pokušava njezinu vladu prikazati u boljem svjetlu i diskreditirati opoziciju. Također pruža izgovor za povećanje represije nad suparničkim strankama.
2. Igrajući na kartu nacionalističkih nesigurnosti, slične teorije zavjere koriste se destljećima kako bi implicirale da pakistanske i islamističke snage „ugrožavaju nacionalnu sigurnost“. Paranoja se uobičajeno koristila kao isprika za propuste političara i tvorničkih radnika, kao navodno „objašnjenje“ političke opozicije i radničkih nemira. Time se, prvenstveno stranim promatračima, želi dokazati kako ne mogu postojati autentični razlozi za nasilno nezadovljstvo s političarima ili s radnim uvjetima u tvornicama.
3. Tvorničkima šefovima, koji su godinama iznosili slične nedokazane tvrdnje kako bi objasnili radničko nezadovoljstvo, lakše je uperiti prst negdje drugdje kao uzrok tragedije. U desetljećima iznošenja ovih tvrdnji, kad god radnički prosvjedi dosegnu vrhunac, nikad nije iznesen dokaz postojanja takvih zavjera. No čak i da se dokaže kako se zaista radi o činu sabotaže, ne može se pobiti činjenica da je požar u Ashuli ponovno razotkrio da su mnoge tvornice odjeće smrtonosne zamke u kojima se zbog profita zanemaruju sve moguće mjere sigurnosti, te da su propisi zapadnih kompanija vrlo rijetko nešto više od dimne zavjese.