Fiatova glavna tvornica Mirafiori u Torinu postala je nakon trinaestog i četrnaestog siječnja novi Rubikon za talijanske industrijske radnike. Nakon velike drame i borbe, radnici Fiata su popustili pritisku i putem dvodnevnog referenduma pristali na potpisivanje sporazuma o novom ugovoru o radu koji uvodi niz preinaka odredbi nacionalnog kolektivnog ugovora. Dok padaju i posljednja izborena radnička prava koja datiraju još iz 70-ih godina prošlog stoljeća, za radnicima Fiata i drugih industrijskih postrojenja u Italiji neumoljivo se zatvaraju vrata mogućnosti odgovora pomoću „žutih“ sindikata, oslabljenih „radničkih“ parlamentarnih stranaka, a oni sami se nalaze izolirani i usamljeni pred nesigurnom budućnošću.

Novi, svježe potpisani ugovor, između čelništva Fiata i četiri sindikalne organizacije, drastično je smanjio radnička prava i pooštrio uvjete rada za 5 400 radnika u Fiatovim tvornicama u Torinu. Ugovor uključuje fleksibilno radno vrijeme u tri smjene, manji broj pauza, te zabranu spontanog štrajka. Radni dan i tjedan radnika određen novim ugovorom trebao bi izgledati ovako: umjesto ranijeg sistema od 10 smjena na tjedan, radnici će od sada biti pozvani da rade 18 smjena. Ovo će se sastojati od 3 smjene na dan, započevši od ponedjeljka ujutro u 6 sati do nedjelje ujutro u 6 sati. Ostatak nedjelje ostaje slobodan. Radno vrijeme službeno broji 40 sati na tjedan, ali po novom ugovoru, radnici mogu biti pozvani da rade do 120 sati prekovremenih na godinu. Kako je subota normalan radni dan, postoji klauzula o dvodnevnom dopustu svakih 14 dana. Svaka radna minuta isplanirana je do najsitnijih detalja. Tokom svake osmosatne smjene, radnici imaju pravo na samo dvije pauze (umjesto tri) od 10 minuta, s time da se obroci uzimaju tek na kraju smjene. Bolovanje je strogo ograničeno, a naknade za bolovanje smanjene, kao posljedica stava uprave o pretjeranoj odsutnosti s posla.

Referendum je održan pod velikim pritiskom na radnike koji su bili izloženi konstantnim prijetnjama uprave Fiata, da će ako sporazum doživi poraz na referendumu, preseliti proizvodnju iz Italije u zemlje s jeftinijom radnom snagom i slabijom radničkom zaštitom poput Poljske, gdje su već smještena neka Fiatova postrojenja. Druga mogućnost je selidba u SAD, gdje je Obamina administracija u suradnji s tamošnjim „žutim“ sindikatima već srezala radničke plaće i prava. Iako suočeni s takvim enormnim pritiskom, u razumljivom strahu od gubitka posla, od više od 96 posto radnika koji su se odazvali glasanju, fronta podrške sporazumu pobijedila je tek s 54 posto glasova za. Postoje indikacije da se ta tijesna pobjeda može zahvaliti glasovima tristotinjak zaposlenika u administraciji i kontrolnim mjestima, koji su glasali za sporazum i protiv radnika na montažnim trakama u Mirafioriu.

Sergio Marchionne, čelnik Fiata, nužnost novog ugovora obrazložio je potrebom za povećanjem produktivnosti rada čime bi se Fiat bolje prilagodio novim uvjetima konkurencije na svjetskom globalnom tržištu. Standardna kapitalistička isprazna retorika iza koje se krije želja za većim profitima i manjim troškovima za uzdržavanje radnika. Da bi još prodornije osvijetlila činjenica da pred zahtjevima kapitala i njegovih slugana padaju svi bedemi, pa tako i oni zakonski, važno je napomenuti da je za uvođenje novog ugovora u radu bilo potrebno zaobići postojeće nacionalne ugovore. Da bi uspio u toj namjeri, Fiat je istupio iz talijanske udruge poslodavca Confindustrai. Podršku Marchionneu i upravi Fiata u svim njihovim postupcima javno je iskazao i talijanski premijer Silvio Berlusconi, koji je izjavio da ako sporazum doživi poraz na referendumu, nitko ne može zadržati kapital od selidbe u drugu državu, odnosno u bolje uvjete privređivanja.

Dok ponašanje jednog korumpiranog, nemoralnog nitkova od premijera vjerojatno nikoga više ne iznenađuje, zanimljivo je pobliže pogledati stav talijanskih sindikata prilikom direktnog napada na prava talijanskih industrijskih radnika. Vodeći katolički i „žuti“ talijanski sindikati (Fim, UILM, Fismic i UGL), vodili su kampanju među radnicima u korist potpisivanja novog ugovora. Predsjednik kršćanskog sindikata CISL, Raffaele Bonnani, izjavio je da novi ugovor jamči „višemilijunsko ulaganje, te je konačno jedan pozitivan znak za Italiju". Na ovo su se nadovezivale tvrdnje različitih sindikalnih vođa plasirane u dnevni tisak, da radnici na traci po novom ugovoru mogu zarađivati i do 300 eura više na mjesec kada tvornica radi u punom kapacitetu. Naravno, zaboravili su spomenuti ogromne zdravstvene probleme koje stvara takva vrsta intenzivnog i neprestanog rada. Jedino što će si radnici moći platiti s tih 300 eura više bit će nagomilani liječnički računi u novim privatiziranim bolnicama.

Najveći inženjerski sindikat Fiom-CGIL, suzdržao se od potpisivanja novog ugovora, te je odgovornost prebacio na radnike koji su glasovali na referendumu. „Ako većina pobijedi, onda se rezultat mora prihvatiti“, bio je njihov glavni moto, prigodno „zaboravljajući“ da je „većina“ izložena strašnim pritiscima i ucjenama kapitalista, medija i političara. Pokazalo se još jednom da je većina isključivo liberalni koncept, ako zanemaruje pravdu. Između dva jednaka prava, uvijek odlučuje sila, a radnike su njihovi sindikalni čelnici izdali, lišavajući ih pritom jedine sile na raspolaganju. Nakon toga, borba više nije bila, niti je mogla biti, ravnopravna.

Novi Fiatovi ugovori će vjerojatno poslužiti kao model za cijelu talijansku industriju te bi mogao zamijeniti postojeće nacionalne dogovore vezane uz plaće u svim sektorima industrije. Ovakvi i slični radnički ugovori postaju pravilo u globalnom svijetu kapitalističke proizvodnje, a neće i nisu zaobišli ni Hrvatsku. Moramo na to upozoriti, razbiti mitove o većoj produktivnosti, konkurentnosti, restrukturiranju, kojima nas obmanjuju, te iako smo svjesni da borba neće biti nimalo laka, pružiti otpor. Pokušati drastično promijeniti stvari. Kao i poslije Rubikona, povratka više nema.