U grčkoj mitologiji kobnu strelicu koja je smrtno ranila Ahileja izbacio je bonvivan Paris vođen mirnom rukom boga Apolona. A tko je ranio suvremenog Ahileja? Tko je kriv za urušavanje grčkog gospodarskog sustava? Jesu li krivi bogovi? Ili su odgovorni stanovnici Grčke, ljudi mediteranskog „tipa“, neradnici koji se ne žele odreći „lagodnog“ života kako ih se često etiketira po mainstream medijima? Je li greška u zvijezdama, ljudima ili možda u sustavu?

POSLJEDNJI STADIJ KAPITALIZMA?

Priča započinje krajem 70-ih godina i početkom 80-ih godina 20. stoljeća kada se neoliberalizam konsolidira kao najsuvremeniji stadiji kapitalizma te polako ali sigurno zamjenjuje kenzijansku ekonomsko – političku doktrinu „države blagostanja“. Da bi maksimalizirale profite vlastitih privatnih kompanija i održale dinamiku kapitalizma u uvjetima sve oštrije međunarodne konkurencije vlade bogatih zemalja počinju provoditi međunarodnu politiku usmjerenu prema stvaranju „prijateljske atmosfere“ u slabije razvijenim zemljama otvorene za stranu robu i ulaganja općenito. Tako svjetske financijske institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i Svjetske trgovačke organizacije zemljama u razvoju uvjetuju zajmove prihvaćanjem i provođenjem određenih neoliberalnih mjera. Jednom navučena, „Zlatna luđačka košulja“, kako ju je nazvao američki konzervativni novinar Tom Friedman, trebala je omogućiti slobodan protok kapitala i novca – slobodno globalno tržište u velikom slobodnom svijetu. Oslobođenje je trebalo omogućiti ukidanjem državne zaštite, tarifa i poticaja domaćim industrijama, privatizacijom državnih firmi, uključujući i one koje proizvode u područjima „prirodnog monopola“ i često su ključne za društvenu dobrobit ( električna energija, opskrba vodom, telekomunikacije, prijevoz ), drastično smanjenje državne birokracije, balansiranje državnih budžeta smanjenjem socijalnih prava i mirovina, održavanje niske razine inflacije, liberalizacija tržišta rada. „Nema alternative“ ustvrdila je Margaret Thatcher ili kako je to sočnije sažeo Gustavo Franco, nekadašnji predsjednik Brazilske centralne banke, izjavivši da je u 21. stoljeću jedini izbor biti „neoliberalan ili neoidiotan“. Implementacija neoliberalne politike trebala je po riječima njezinih zagovornika dovesti do većeg gospodarskog rasta, blagostanja i boljeg života za sve. Umjesto toga dovela je do znatno manjeg ili nikakvog gospodarskog rasta (prije uvođenja neoliberalne politike rast prihoda po glavi stanovnika u manje razvijenim zemljama kretao se u prosjeku oko 3.0% - danas se brojka kreće oko 1.6%), nestanka proizvodnje u „malim“ zemljama, drastične nezaposlenosti, siromaštva i gladi, koncentraciju velikog svjetskog bogatstva u sve manjem broju ruku, globalne financijske krize te boljeg života samo za odabrane. Ukratko, politika neoliberalizma izoštrila je i višestruko povećala sve neracionalnosti i nedostatke kapitalističkog sustava proizvodnje i društvenih odnosa koje stvara.

GRČKI SLUČAJ

Provođenje neoliberalnih gospodarskih mjera umjesto obećanog prosperiteta oslabilo je i ozbiljno zadužilo grčko gospodarstvo povukavši za sobom na dno nebrojene živote grčkih radnika, studenta, nezaposlenih i umirovljenika i omogućivši zauzvrat naglo bogaćenje maloj skupini domaćih i nešto brojnijoj skupini stranih kapitalista i političara koji su maksimalno profitirali priljevom vlastite robe i kapitala na neregulirano grčko tržište. Kriza u zemlji dodatno je pogoršana globalnom financijskom krizom i „credit crunchom“ iz 2008. godine, čije su posljedice uzdrmale grčki javni i privatni sektor do te mjere da je vraćanje velikih kredita inozemnim investicijskim fondovima i bankama, među kojima prednjači njemačka Deutche bank, postalo iznimno upitno. Do 2009. vladajuća klasa u zemlji stvorila je deficit od 15.4% BDP-a i javni dug od 126.8% BDP-a. U sveopćoj panici koja je tada uslijedila čak je i svemogući nadziratelj američkog gospodarskog sustava Alan Greenspan iz Federalnih rezervi govoreći u ime svoje institucije izjavio „ne shvaćamo u potpunosti što je pošlo po krivu u onom za što smo mislili da su samoregulirajuća tržišta“. Međunarodni monetarni fond, koji, usput rečeno, ne raspolaže velikom količinom vlastitog novca već novcem Svjetske banke, državnim novcem nekoliko najbogatijih zemalja i više privatnih posuđivača, u pokušaju konsolidacije europskog i svjetskog financijskog sektora obećao je „spasiti“ Grčku bacanjem više desetaka milijardi eura uvjetujući slanje novca izglasavanjem i provođenjem strožih neoliberalnih mjera štednje na obrazovanju i zdravstvu, rezova i privatizacije pomoću kojih bi se isplatio posuđeni novac i kamate. Naravno, novčani paketi „pomoći“ MMF-a i novac koji se grčka vlada obvezala vraćati stranim bankama i financijskim institucijama s kamatama pripadaju zapravo poreznim obveznicima i u najvećoj mjeri radničkoj klasi Grčke, Njemačke i drugih zemalja aktivno uključenih u grčki slučaj. Mjere potrebne da grčka vlada dobije drugi paket „pomoći“ u iznosu od 120 milijardi eura za isplatu dugovanja, nakon što se prvi od 110 milijardi eura pokazao nedostatnim, stavljene su na glasanje u grčkom parlamentu 21. lipnja.

Tom prilikom Angela Merkel ustvrdila je da „ne bi bili sposobni kontrolirani insolventnost. Svi smo preživjeli slučaj Lehman Brothersa; ne želim drugu takvu prijetnju u Europi“.

Prije odluke grčkog parlamenta o izglasavanju novih strožih zakona o štednji i privatizaciji predsjednik Europske komisije Manuel Barroso izjavio je da se Grčka suočava s „trenutkom istine i da treba pokazati istinsku predanost provođenju reformi. Nikome se ne može pomoći protiv njegove volje“.

Sličnu poruku odaslao je i trenutni šef MMF-a John Lipsky ustvrdivši da su „međunarodni posuđivači spremni pomoći ekonomijama europske periferne zone pod uvjetom da provedu potrebne reforme. Grčki sustav je trenutno pokvaren, ali može se popraviti uz dovoljnu količinu političke volje“.

Rukavicu u lice brzo je prihvatio grčki premijer Papandreou izjavivši nekoliko trenutaka prije glasanja o novom zakonu o štednji i privatizaciji da „ako se bojimo, ako odbacimo ovu priliku, povijest će nam suditi“.

Premijer i članovi njegove vladajuće stranke PASOK očito su pogledali strahu ravno u oči jer je Parlament s 155 glasa za nasuprot 143 protiv i dva suzdržana u rano jutro 22. lipnja prihvatio petogodišnji program štednje i privatizacije – plan koji će prvenstveno iznijeti grčka radnička klasa, umirovljenici i brojni nezaposleni, prisiljeni gledati kako se njihov novac, zdravlje i budućnost troše na spašavanje stranih i domaćih banaka te samog trulog sustava koji je uzrokovao krizu.

Jedna od sudionica prosvjeda u Grčkoj, Glykeria Madaraki, 39-godišnja nezaposlena žena izjavila je: „Osjećam se nesigurno i vidim da rasprodaju moju zemlju. Nas nisu niti pitali što mislimo o svemu tome“.

Dok je više desetaka tisuća prosvjednika protestiralo i štrajkalo diljem zemlje ogorčeni vladinom politikom prihvaćanja nametnutih mjera i kapitalističkim sustavom, čak je i Alexis Tsipras, član male opozicijske Lijeve koalicije izjavio da „ovo nije program spašavanja ekonomije, već program pljačke prije bankrota“.

Naime, čak i među klasičnim ekonomistima i analitičarima raste bojazan da Grčka neće biti sposobna, a njena radnička klasa voljna otplatiti ogroman nacionalni dug koji se popeo na 340 milijardi eura, što iznosi više od 30 000 eura po glavi svakog od 11.3 milijuna grčkih stanovnika. Mogućnost da Grčka otpiše dug i izađe iz eurozone što bi moglo dovesti do destabilizacije globalnog financijskog sustava i postepene propasti same eurozone postaje sve veća. Tako marksistički ekonomist Leo Panitch tvrdi da više nije pitanje hoće li Grčka otpisati dug, već po kojim uvjetima će to napraviti i kako će se to odraziti na europske banke i zapadnu ekonomiju. Čelnik Centra za Ekonomiju i poslovna istraživanja (CEBR), Douglas McWilliams, kaže da će se „prije ili kasnije grčko stanovništvo i međunarodni kreditori umoriti od vođena ove nemoguće bitke, što će dovesti do razbijanja jedinstvene valute u trenutku Grčkog povlačenja iz eurozone, koje će s vremenom slijediti i druge zemlje. Serija paketa za spašavanje i eventualno restrukturiranje duga odgodit će ovaj trenutak, ali on će doći.“ CEBR dalje predviđa da je „gotovo sigurno da će se eurozona raspasti u roku od najviše pet godina, a najvjerojatnije do 2013“.

Ekonomist Mark Weisbrot, direktor vošingtonskog Centra za ekonomska i politička istraživanja, izjavio je da „Grčka malo može izgubiti napuštanjem eura“.

SUPROTNI INTERESI

Uzevši sve ovo u obzir ne iznenađuje činjenica da su grčki radnici na ulicama sa studentima – oni ne izlaze na gradske trgove, avenije i ulice zato jer su tvrdoglavi neradnici nespremni žrtvovati se za „veće dobro“ i „budućnost vlastite djece“ već zato što su svjesni i ljuti jer ih eksploatira, vara i od njih očekuje da otplate golemi dug koji nisu uzrokovali. Tamo su jer postaju svjesni da će najbolje osigurati budućnost vlastite djece tako da vlastitim snagama sagrade bolje i pravednije društvo – sada. Njihovi interesi dijametralno su suprotni interesima vladajuće klase iako će ona uvijek pokušati ustvrditi suprotno pozivajući se na zajedničko učešće u teškoj sudbini koja ih je sve zadesila. Njihova djela dokazuju da oni lažu. I dok stanovnici Grčke još zasigurno nisu rekli svoju posljednju riječ u najnovijem klasnom obračunu pod sjenkom strukturalne krize kapitalizma, izgleda da čak i mnogi ozbiljni mislioci počinju misliti o „nemogućem“. A tko je ono ubio Ahileja? U našem slučaju strelicu je izbacio neoliberalizam vođen mirnom rukom nekolicine običnih ljudi.