Razbijanje mitova: šest razloga da podržite mirovinski štrajk

Razbijanje mitova: šest razloga da podržite mirovinski štrajk

Ovaj tjedan svjedočit ćemo valu štrajkova diljem Londona i zemlje dok tisuće učitelja, profesora i javnih službenika sudjeluje u najavljenim štrajkovima protiv mirovinskih reformi i vladinih mjera štednje. Očekuje se oko 750,000 ljudi na ulicama protiv vladinih mjera "štednje". Kao što je to rekao Mark Serwotka, predsjednik sindikata PCS: „Sve za što smo se ikada borili sada je pod napadom“. Niste sigurni hoćete li se pridružiti, ili se slažete ili niste sigurni što nije u redu s vladinim prijedlozima? Andy Bowman skicira, a MASA prevodi, neke od mitova vezanih uz reforme i objašnjava zašto se treba oduprijeti vladinim napadima na mirovine.

Ujedinjeno kraljevstvoima neke od najgorih mirovinskih programa u zapadnom svijetu, ali to nije spriječilo vladu i medije u stvaranje neprijateljske atmosfere protiv najavljenih lipanjskih štrajkova zbog povišenja dobne granice za odlazak u mirovinu, količine novca koje radnici moraju izdvajati od plaća za mirovine i plana za isplatu mirovina baziranog na prosjeku plaća tijekom cjelokupnog radnog staža, a ne na posljednjim plaćama.

Torijevci (nadimak za britansku Konzervativnu stranku iz čijih redova dolazi sadašnji premier David Cameron) i mediji tvrde da su reforme poštene i nužne, te da će mirovine u javnom sektoru, sada tako velikodušne, izmaći kontroli kako stanovništvo bude starjelo. Je li nešto od ovoga istina? Naravno da nije. Nadam se da će ovo poslužiti kao koristan vodič za razbijanje laži i spinova, te da će vam dobro doći sljedeći put kad sretnete gorljivog čitatelja Daily Maila (britanske konzervativne novine, op.prev.). A ako se uvjerite u istinitost teksta, zašto se ne biste pridružili prosvjedima ovog četvrtka?

Mit: Mirovine u javnom sektoru su «zlatne»
Činjenica: Mirovine u britanskom javnom sektoru među najnižima u zapadnom svijetu.

Unatoč činjenici da posjeduje natprosječnu razinu bogatstva, i natprosječan broj starijih ljudi, vlada UK troši ispod prosjeka industrijskih nacija na mirovine. U stvari, UK je na četvrtom mjestu po siromaštvu među starijim ljudima u EU. Nakon samo jedne godine na vlasti, koalicija je već jednom zagrizla u mirovine. Sada pokušavaju to ponoviti.

Da im inflacija ne umanji vrijednost, mirovine se povećavaju paralelno s indeksom koji mjeri rastuće cijene najnužnije robe. Prilikom izglasavanja „izvanrednog proračuna“ u lipnju prošle godine, George Osborne (britanski konzervativni političar, op.prev.) je najavio da će se koristiti drugačiji indeks pri izračunavanju beneficija, poreznih olakšica i mirovina. Tako se od travnja ove godine koristi Consumer price indeks (CPI – Indeks konzumentskih cijena, op.prev.) umjesto Retail Price Indeks-a (RPI – Indeks nabavnih cijena, op.prev.), što je nešto što su obje partije u koaliciji obećale da neće napraviti. Kako RPI uzima u obzir trošak stvari poput council tax i hipoteka, dok CPI ne uzima, doći će do znatnog smanjenja vrijednosti mirovina – 83 milijarde funti u sljedećih 15 godina Prema ministarstvu rada i mirovina

Vlada sada želi dodatno pogoršati stvari prisiljavajući radnike da plaćaju izravnije s vlastitih plaća u vlastite mirovine, bazirajući mirovine na prosjecima staža radije nego na konačnim plaćama te prisiljavajući ljude na što kasnije umirovljenje. Prema NUT-u (National Union od Teachers – Nacionalna unija učitelja, op.prev.), doprinosi za mirovine mnogih učitelja porast će 50%, od 6.4 do 9.8 posto cjelokupne plaće. PCS (Public and Commercial Services union – Sindikat javnih i komercijalnih usluga, op.prev.) kaže da će u nekim slučajevima javni službenici plaćati duplo ili tri puta više nego što plaćaju sada. Sve ovo događa se u trenutku kada su plaće u javnom sektoru zamrznute na dvije godine, što uz inflaciju od 4 posto znači značajno smanjenje plaće.

Ovo se opravdava činjenicom da su mirovine u javnom sektoru prevelikodušne ili «zlatne», kako ih je nazvao Nick Clegg (predsjednik Liberalne stranke trenutno u vladajućoj koaliciji s Torijevcima, op.prev.). To je mit. Ostavljajući po strani usporedbe s drugim bogatim zapadnim nacijama, prosječna mirovina isplaćena radnicima u javnom sektoru 2009./2010. iznosila je 6,500 funti na godinu, dok više od polovice radnika u javnom sektoru prima manje od 5,600 funti na godinu. Nimalo „zlatno“ U državnoj službi, gdje je manja vjerojatnost rada tijekom cijele karijere, PCS tvrdi da prosječna mirovina iznosi 6,000 funti, a za manje plaćeno osoblje svega 4,200 funti na godinu. Novi zaposlenici u državnoj službi mogu sada očekivati 30 posto manje mirovine.

Jedini način na koji bi se mirovine u javnom sektoru mogle smatrati velikodušnima je, kako će se raspravljati o tome niže u tekstu, ako ih se usporedi s groznim standardima mirovina koje dobivaju (ili ne dobivaju uopće) radnici u privatnom sektoru.

Mit: Mirovine javnog sektora postaju teret koji se treba olakšati prije nego postane nerješiv
Činjenica: Očekuje se da trošak mirovina u javnom sektoru dostigne vrhunac u 2011. i zatim padne

Daleko od toga da su kamen oko vrata iz davno prošlog vremena, oko mirovina u javnom sektoru znatno se pregovaralo u vrlo nedavnoj prošlosti. . Laburistička vlada je 2006. provela značajnu reformu. Većina sindikata povisila je dob za umirovljenje, porasli su doprinosi zaposlenika mirovinama, s obvezom dodatnih povišenja po procjeni svakih četiri godine. U sklopu dogovora, radnici u javnom sektoru pristali su povećati doprinos mirovinama (umjesto da se to radi novcem poreznih obveznika) u slučaju naglog rasta prosječnog životnog vijeka. Jedino su vojska, vatrogasci i policija zadržali dob za umirovljenje ispod 65.

Unatoč ovome, koalicija je prošlog lipnja započela sa svojom „Nezavisnom komisijom za mirovine u javnom sektoru“ čiji je cilj bio nanovo procijeniti mirovine javnih službenika i podnijeti vladi prijedloge „održive i pristupačne na dugi rok, poštene prema javnoj službi, radnoj snazi i konzistentne prema predstojećim fiskalnim izazovima, štiteći istovremeno stečena prava“. Huttonov izvještaj – nazvan tako po laburističkom zastupniku koji ga je sastavio – izdan je ožujku ove godine, i tvori temelj vladinih planova da natjera ljude da rade duže, plaćaju više i zarađuju manje.

Profesori sa mančesterskog sveučilišta Tony Cutler i Barbara Waine nedavno su istakli da je Huttonov izvještaj nesposoban definirati pojam „pristupačan“ ( eng. affordable). Razlog tome je, kao što Huttonov izvještaj ističe, što se pristupačnost definira po prioritetima. Izvještaj uspijeva doduše jasno definirati „održiv“ (eng. sustainable) mirovinski sistem: onaj koji je „sposoban upravljati i efektivno podijeliti rizike, bez dramatičnog rasta troškova“. Koristeći te termine, trenutno postojeći sistem javnih mirovina je održiv. Trošak trenutno iznosi 1.9 posto BDP-a UK, a kako to predviđa i Huttonov izvještaj, brojka će pasti na 1.4 posto BDP-a do 2060.

Komitet javnih računa u sklopu Donjeg doma parlamenta došao je do sličnih zaključaka. U svibnju je objavio da je trošak mirovina javnog sektora u padu od reformi iz 2007./2008., te je izgledno da će se stabilizirati na 1 posto BDP-a u idućih 50 godina.

Uzimajući u obzir da je oko 20 posto radnika u UK zaposleno u javnom sektoru , trošak od 1-1.4 posto BDP-a teško da izgleda kao ogromna suma. Bez obzira na ovo, desničarsko-blatiteljski tisak izbacuje strašne priče koje im serviraju biznis lobisti i konzervativni političari, tvrdeći da će mirovine javnog sektora koštati stotine milijardi funti. Jedna popularna tvrdnja glasi da će trošak mirovina javnog sektora iznositi 90 posto BDP-a – brojka gotovo nezamisliva po bilo kojem računu. Trik koji se ovdje upotrebljava je to što se prigodno zaboravlja spomenuti činjenica da je ovaj trošak raspoređen na 60 godina , trošak od 1-1.4 posto BDP-a , a ne na sutrašnji dan, što mnoge od ovakvih priča otvoreno impliciraju.

Čini se da je ono što vlada zapravo pokušava napraviti smanjiti mirovine u javnom sektoru, ne zato što si ne može priuštiti drugačije, već zato što želi učiniti mirovine u javnom sektoru sličnijim onima u privatnom, te generalno smanjiti ulogu države u ekonomiji.

Mit: Živimo duže, i to će postati problem
Činjenica: Porast životnog vijeka se usporava, a u mnogim siromašnim dijelovima zemlje znatno je niži od nacionalnog prosjeka

Još jedna strašna priča vezana uz mirovine kojom mediji plaše javnost tiče se utjecaja koje će na mirovine imati sve starije stanovništvo: ljudi žive sve duže, moraju i raditi duže. Unatoč ovome, vladina vlastita istraživanja tvrde da će životni vijek rasti jako polagano, 0.4 posto godišnje za muškarce i 0.3 posto godišnje za žene. Osim u slučaju nekog čudesnog medicinskog otkrića, ljudi neće živjeti dramatično duže. Kao što je MULE (poznati mančesterski blog, op.prev.) istaknuo prošli tjedan, ljudi u siromašnijim dijelovima imaju drastično niži životni vijek. U Manchesteru, prosječni životni vijek za muškarce iznosi 73.4 godine – više od 4 godine manje od nacionalnog prosjeka. Za mnoge će dakle, produljenje roka za mirovinu na 68 godina eliminirati golem dio njihovog umirovljeničkog života. Zar se tako postupa s ljudima koji su posvetili životni vijek javnoj službi?

Kao što ističu Tony Cutler i Barbara Waine, Huttonov izvještaj ne gubi vrijeme na razmatranje problema vezanih uz prisilno zapošljavanje starijih osoba. Na primjer, kakve su zdravstvene implikacije vezane uz rad u poznoj životnoj dobi ili hoće li tržište rada pružiti dovoljno prilika starijim radnicima da nađu posao i plaću koja odgovara njihovim potrebama.

Mit: Mirovine u javnom sektoru su u krizi
Činjenica: Mirovine u privatnom sektoru su u krizi

U krajnjoj liniji, u mirovinskim reformama vladajuće koalicije leži ideološka pretpostavka da mirovine u javnom sektoru moraju sličiti onima u privatnom sektoru. U pokušaju da pretvore ovu pretpostavku u „zdrav razum“, vladajuća koalicija i njihovi medijski saveznici pokušavaju okrenuti radnike u privatnom sektoru protiv radnika u javnom sektoru – na primjer retorikom da su mirovine u javnom sektoru nepravedne prema „poreznim obveznicima“, ignorirajući činjenicu da su radnici u javnom sektoru također porezni obveznici. Radnicima u privatnom sektoru bolje je okrenuti vlastiti opravdan bijes i frustraciju prema vlastiti uvjetima, koristeći javni sektor kao dobar primjer kako se izboriti za vlastite poboljšane uvjete.

A poboljšani uvjeti su prijeko potrebni. Nejednakost koja postoji između mirovina u javnom i privatnom sektoru uzrokovana je, ne porastom mirovina u javnom sektoru, već padom mirovina u privatnom sektoru. Dio razloga što prosječne mirovine u privatnom sektoru izgledaju tako nisko je u tome što dobar dio radnika u privatnom sektoru uopće nema mirovine. Gotovo dvije trećine radnika u privatnom sektoru nemaju takozvani occupational pension coverage. – to jest, njihovi poslodavci ne uplaćuju ništa za njihove mirovine. Takvih je u javnom sektoru 15%. Brojke postaju još gore za privatni sektor kada se uzme u obzir one s najnižim plaćama. 70 posto zaposlenika u javnom sektoru koji zarađuju između 100 i 200 funti na tjedan dio su mirovinskog fonda koji sponzoriraju poslodavci, , u usporedbi sa svega 20 posto zaposlenika , trošak od 1-1.4 posto BDP-a u privatnom sektoru u istoj platnoj kategoriji.

Tijekom proteklih 30 godina, dok je članstvo u sindikatima među radnicima u privatnom sektoru palo s 44 na svega 15 posto, beneficije i radni uvjeti u privatnom sektoru progresivno se uništavaju. Ovo vrijedi i za mirovine: poslodavci ih jednostavno ne žele plaćati ako to ikako mogu izbjeći, a jaki sindikalni pritisak jedina je stvar koja ih može prisiliti na to. Ovo je dovelo do eskaliranja siromaštva među starijom populacijom koja se koristeći male državne mirovine od 100 funti na tjedan nalazi na rubu preživljavanja Kao što je već napomenuto, britanski umirovljenici su četvrti najsiromašniji u EU, što će vladajuća koalicija dodatno pogoršati s najavljenim reformama.
Mirovine u privatnom sektoru obilježene su ekstremima. Dok su u poslovima s malom plaćom skoro pa nikakve, one u menadžmentu i direktorskim pozicijama velikodušne su do te mjere da prema njima najveće zvjerke u javnom sektoru izgledaju neuhranjeno. Analiza koju je proveo Centar za istraživanje socio-kulturoloških promjena u sklopu mančesterskog sveučilišta usporedila je mirovinsko pravo Sir Gus O'Donnella – člana vlade i najviše rangiranog javnog službenika u UK – s onim izvršnih direktora u 100 najvećih kompanija.

Istraživači su otkrili da 81 posto direktora ima dvostruko veće mirovine od O'Donella, dok trećina ima 5 puta veće. U međuvremenu The Telegraph prenosi da prosječni FTSE (velika birtanska kompanja specijalizirana za savjete pri ulaganju, op.prev.) direktor odlazi u mirovinu s 2.8 milijuna funti u mirovinskom fondu. Ne iznenađuje činjenica da su ovo istraživanje Huttonov izvještaj, vlada i konzervativni tisak nisu ni dirnuli. Baš kao i s plaćama, prava podjela u bogatstvu UK nije između javnog i privatnog sektora, već između mase slabo plaćenih radnika i korporativnih direktora čije bogatstvo nastavlja rasti unatoč usporavanju ekonomskog rasta. Javni službenici koriste se još jednom za odvraćanje pažnje od direktorskih nagrada i plaća koje su van svake kontrole.

Usprkos suprotnim tvrdnjama u Huttonom izvješću, vlada je, sudeći po njihovim akcijama, posvećena „utrci do dna“ što se tiče plaća u mirovina u javnom i privatnom sektoru. Ova utrka loša je za skoro svakoga, te joj se trebaju suprotstaviti svi, nevezano uz vlastito zaposlenje.

Mit: Privatizacija je dobra za mirovinske fondove
Činjenica: Privatne mirovine omogućuju bogatima da postanu još bogatiji dok pružaju slabiju uslugu nego država.

Neki ljudi će se jako obogatiti od predloženih reformi. Predvidive posljedice vladinih predloženih reformi, koje dolaze kad se životni troškovi povećavaju a dnevnice stagniraju, ogledat će se i u pritisku radnika iz javnog sektora da ne uzmu mirovinski fond. Kasnije, kad nužda bude diktirala, vjerojatno će uplatiti u osobni mirovinski fond koje potpuno kontrolira privatni sektor. Dok će od takvih fondova zaraditi fond menadžeri, manje će biti isplaćeno onima koji u njih uplaćuju. Uz povećanje siromaštva među umirovljenicima povećat će se i prilike za profitiranje na mirovinama.

Desetljećima su mirovine iz javnog sektora služile za transfer ogromne količine bogatstva iz javnog u privatni sektor . Javni fondovi su dani privatnim fond menadžerima koji ih stavljaju u burzovne investicije da bi omogućili njihov rast. Obrazloženje je da su privatni fond menadžeri najbolji u baratanju novcem i da nacionalno bogatstvo raste povećanjem investicijskih mirovinskih fondova. Ključni argument je bio taj da je ono najbolje za financije najbolje za sve –koliko taj argument drži vodu vidi se iz kraha 2008. Privatni fond menadžeri su se tokom godina pokazali potpuno nekompetentnima, s brojnim raznim skandalima iza kojih su ostala upropaštena umirovljenja. Nema valjanog razloga zbog kojeg država ne bi mogla upravljati mirovinama osim same moći financijskog sektora i nametnutih ideoloških floskula. U drugim dijelovima svijeta države upravljaju svim mirovinama: doprinosi su niži, isplate su više. Ipak, Huttonov izvještaj uzima kao polazište da je „pluralizam“ mirovinskih mjera, odnosno, veća privatizacija, poželjna.

Prelazak u sistem u kojem država više nije posrednik za mirovine dozvolio bi industriji financijskih usluga još veće isisavanje iz industrije mirovina. Što je veći nivo privatizacije to se više doprinosa uzme za honorar menadžerima i za pokrivanje administrativnih troškova. Za osobne mirovine, kojima vlada teži, pojedinci izgube 40-50 % svojeg novca na ovaj način. Tko plaća sviraču, bira i pjesmu i kad se uzme u obzir da je oko 50 % donacija Konzervativnoj stranci dolazi od pojedinaca ili institucija koji se bave financijama , logika mirovinskih reformi postaje mnogo jasnija.

Mit: Spor oko penzija je interni spor na radnom mjestu, a ne politički
Činjenica: Ove reforme su dio desetljećima starog političkog projekta

Konzervativci dugo maštaju o tome da slome velike sindikate javnog sektora. Ne samo da oni osiguravaju 80% fondacija Laburističke stranke nego su i stoje kao glavna barijera snižavanju uvjeta rada u UK-u. Bez sumnje da velik dio motivacije za ove reforme dolazi iz dugopostojeće želje da se eliminira prijetnja dobrog primjera kojeg pružaju radnici u javnom sektoru koji su bili sposobniji braniti se tokom nedavnih desetljeća.

Kad je Thacher došla na vlast 1979. godine, sindikat su brojili 13.5 milijuna članova. Danas ih ima samo šest milijuna i mnogi od njih su u javnom sektoru. Dio razloga je i namjerno iskorjenjivanje krupne industrije i proizvodnje gdje je članstvo sindikata bilo brojnije. Drugi je taj da je sektor usluga koji je zamijenio industriju više fragmentiran i manje pogodan za sindikalno organiziranje. Ali, kako je Peter Lazenby napisao u Guardianu, jedan jako značajan razlog je i mnoštvo antisindikalnih zakona koje je donijela Thatcheričina vlada a održao New Labour. Prvo i osnovno, poslodavci nisu zakonski obavezni priznati sindikate na svojim radnim mjestima čak i ako je većina zaposlenika učlanjena u sindikate. Donesen je i niz zakona koji su otežavali štrajk: zaposlenici ne mogu tražiti povrat poreza na smanjenu zaradu dok štrajkaju i nemaju prava ni na kakve privilegije dok štrajkaju.

Trenutna linija Laboura, kako ju je artikulirao Ed Balls i Ed Milliband je da sindikati upadaju u zamku i jure u konfrontaciju koju Torijevci žele iskoristiti kao priliku za napadanje sindikata. To je argument koji ima neku logiku, ali kako će točno sindikati ojačati svoju poziciju predajući se i prihvaćajući nepravedne i pogoršane uvjete koji se nameću njihovim članovima, to mora da je nešto što samo Balls i vodstvo laburista razumiju.

Svi sindikati tvrde da vlade nisu voljne pregovarati s njima i da su već donijele odluku što se tiče ovog pitanja. Ovo je bilo potvrđeno prije dva tjedna kad je glavni tajnik Riznice Danny Alexander najavio da će vlada i dalje gurati svoje planove bez obzira. Radnici javnog sektora su već dali dosta popuštali što se tiče njihovih mirovina kroz razne reforme prije par godina i zatim kroz preokret kod CPI mjera. Sad kad je vlada već na svoju ruku nametnula pogoršane mirovinske uvjete u proračunu posljednjeg lipnja i sad kad pokazuje nesklonost za smislene pregovore, koja još opcija postoji?

Ed Milliband je tvrdio da sindikati nisu uspjeli uvjeriti javnost u svoju stvar. Ipak, ankete sprovedene u zadnjih nekoliko mjeseci kažu da nije nužno tako. Anketa YouGov iz ožujka kaže da pola ispitanika vjeruje da je prosječna mirovina 10,000 funti godišnje – a, kako smo rekli, stvarne brojke su 6,500. Ipak, daleko od toga da ispitanici žele manje mirovine za radnike javnog sektora, prosječni ispitanik je rekao da je 17,000 funti odgovarajuća suma. Samo je 11% mislilo da bi prikladna mirovina za radnike javnog sektora trebala biti manja od 11,000 funti. Zadnje ankete kažu da se većina javnosti protivi navodima vlade da su mirovine javnog sektora previše velikodušne a 38% ispitanika se slaže s vladom. 43% ispitanika protivi se Huttonovom planu prema kojem bi ljudi otišli u mirovinu kasnije s manje novaca, a 38% podržava plan. U anketi Comres koju je sproveo Independent (engleske novine, op.prev), 49% javnosti smatra da radnici javnog sektora imaju legitiman razlog za štrajk dok 35% misli da nemaju. Sve je, dale, na kocki. Sindikati već imaju podršku značajnog postotka građana i moraju krenuti u akciju da se obrane.