Kapitalizam vas deblja. Kapitalizam također uništava i okoliš. Ove su dvije stvari povezanije nego što biste pomislili. Nije sav rast dobar. Rast prosječnog opsega struka i indeksa tjelesne mase natjerali su znanstvenike i zdravstvene radnike da upozoravaju na globalnu epidemiju debljine. 65% svjetske populacije danas živi u zemljama u kojima debljina ubija više ljudi nego neishranjenost. Debljina se u svijetu gotovo udvostručila od 1980., a 1,4 milijarde odraslih starijih od 20 godina prekomjerne su težine.

Pojam epidemije debljine postoji već nekoliko desetljeća i tradicionalno se vezao uz svjetsku globalnu supersilu, SAD. No prvo što moramo uočiti u trenutnim statistikama jest da vrlo jasno pokazuju da to definitivno nije "problem prvog svijeta". Danas zemlja s najvećom stopom debljine nisu SAD, već njihov mnogo siromašniji susjed Meksiko.

Mišljenja su podijeljena oko uzroka epidemije, no nedavno se došlo do zanimljivih saznanja o ulozi prerađenih šećera (posebno kukuruznog sirupa obogaćenog fruktozom - eng. HFCS -  i kombinaciji dodanih masti i šećera u procesiranoj hrani)  u postupku supresije prirodnog tjelesnog sustava kontrole apetita. Pojednostavljeno, naš apetit kontroliraju hormoni, uključujući leptin koji signalizira da smo siti i grelin koji signalizira da želimo još.

Čini se da prerađeni šećeri i HCFS interferiraju s normalnim hormonalnim odzivom na povećanje razine glukoze u krvi i ometaju djelovanje hormona sitosti leptina te tako potiču prejedanje. Isto tako, nedavni testovi na miševima pokazali su da kada se miševi hrane ili mastima ili šećerima uz uobičajenu hranu, ne dolazi do prejedanja. No kada je miševima u hrani bila dostupna kombinacija masti i šećera, miševi su se prejedali i postajali pretili. Najviše su se prejedali smjesom 50/50 šećera i masti, što je slično omjeru dodanih šećera i masti koji je vrlo čest u procesiranoj hrani. Mehanizam iza toga vjerojatno je interferencija s normalnim djelovanjem hormona koji reguliraju apetit.

Zašto onda suvremena prehrambena znanost stavlja tako snažan naglasak na proizvodnju procesirane hrane koja nam "hakira" prirodne procese regulacije apetita i sitosti u našem tijelu kako bi nas potakla na prejedanje? Jednostavno rečeno, zato što su u kapitalističkom sustavu pojedina poduzeća za proizvodnju hrane prisiljena prodati što više svojih proizvoda, bez obzira na to zadovoljava li to ljudske potrebe ili kako to utječe na efikasno korištenje resursa dostupnih svim proizvodnim sektorima. Što nas češće svi McDonaldsi svijeta uvjere da uvećamo obrok koji kod njih kupujemo (te tako uvećamo i sebe), ostvaruju veću prodaju i više profita.

Debljina tako nije samo feminističko pitanje, već i pitanje kapitalizma. A pitanje kapitalizma je i klasno pitanje, što je zapravo vidljivo i u statistikama na ulici. Nisu najbogatiji slojevi društva najrizičnija skupina kad je riječ o trendu debljine, već najsiromašniji. U zemljama s najvećim nejednakostima između bogatih i siromašnih, poput SAD-a, koliki je nečiji dohodak doslovno možete zaključiti iz širine njegovog struka. U Europi prema posljednjim podacima WHO-a zemlje s najvećim postotkom pretilih 11-godišnjaka su Grčka (33%), Portugal (32%), Irska i Španjolska (30%).

Za čitatelje njemačkog tabloida Bild, činjenica da su PIGS zemlje najdeblje unutar Eurozone još je jedna potvrda mišljenja široko rasprostranjenog u zemljama centra o tome kako su ekonomski problemi Irske i naše braće i sestara s periferije posljedica prekomjerne pohlepe i nedostatka poduzetnosti i protestantske radne etike. No za svakoga tko je iskusio Trojkin stisak štednje, povezanost loše prehrane i siromaštva bolno je očita. Pobrinuti se da su djeca sita na kućnom budžetu koji se topi znači birati najjeftiniju hranu, koja je i najprerađenija i najviše deblja. Unatoč patronizirajućim slavnim kuharima i milijunašima poput Jamie Olivera, radi se o ekonomskom pitanju, a ne o edukacijskom. Neslaganjem između moralizirajućeg diskursa o individualnoj grešnosti (pohlepa, lijenost) kao izvoru problema i s druge strane, više materijalističkog stava da ekonomski pritisak prisiljava ljude na biranje najjefitinije i najgore opcije, ponovno ćemo se baviti kasnije u ekološkoj raspravi.

Profit nauštrb planeta

Logika neprestanog rasta prodaje hrane i pića, daleko preko granice prirodnog apetita i nutricionističkih potreba, ista je ona koja pogoni sva kapitalistička poduzeća. Općenito, način povećanja profita jest prodati više proizvoda. To znači sve veću potrošnju prirodnih resursa i s time povezano povećano otpuštanje ugljičnih i ostalih zagađivala. Ili se barem to tako dosad odvijalo. Pitanje života i smrti jest vodi li nužno ovaj trend stalnog povećanja kapitalističkog rasta u također stalno rastuću potrošnju oskudnih i neobnovljivih resursa, ili ne.

Navode se i suprotne tendencije – pomak iz proizvodnih u uslužne industrije i proizvodnja nematerijalnih proizvoda poput software-a, glazbe, knjiga i ostalih kulturnih i informatičkih proizvoda. Optimisti ukazuju na brojke koje pokazuju količinu ispuštenog CO₂ po jednici BDP-a. U mnogim razvijenim zemljama stopa povećanja ispuštenog CO₂ tijekom posljednih desetljeća bila je niža nego stopa rasta BDP-a u istom razdoblju. To se tumači kao pokazatelj da će povećanje cijena goriva i drugih sirovina pokrenuti tržišne sile koje će potaknuti zaokret prema efikasnijim tehnologijama koje će omogućiti globalni rast BDP-a bez povećanja emisija CO₂.

No što se toga tiče, ukupni globalni podaci ostavljaju malo prostora za optimizam. Nakon 2000. godine globalni rast BDP-a i globalne emisije CO₂ usklađeno se povećavaju. Prividno smanjenje potrošnje energije po jedinici BDP-a zemalja razvijenog Zapada može se pripisati prebacivanju proizvodnje u zemlje u razvoju, kao i tome da se propušta uračunati CO₂ koji potječe iz međunarodnog brodskog i zračnog prometa u nacionalne podatke o CO₂. Trenutno, gola je činjenica da se zahtjevajući više radnih mjesta i više rasta, zahtijeva još više ispuštenih stakleničkih plinova.

Pored energetskog problema, kako pomak prema uslužnim i "nematerijalnim" proizvodima utječe na upotrebu prirodnih resursa? Apple očito stvara novac prodajom fizičkih predmeta – iPad, iPhone, iMac – no Google još uvijek uglavnom zarađuje novac prodajom usluga pretraživanja i oglašavanja – što su nematerijalni proizvodi, zar ne? No, izuzevši potrebe fizičkog smještaja i opremanja njegove radne snage, svatko tko misli da Google nije kompanija s materijalnom osnovom mogao bi razmisliti o tome da  plati mjesečni račun za potrošenu električnu energiju u Googleovim  farmama  servera. Tvrdnje o "nefizičkoj" prirodi softverskih i internetskih uslužnih kompanija kao što su Google i Facebook pretjerane su.

Štoviše, sama internetska i digitalna revolucija čini ostvarivanje profita na kulturnim proizvodima poput knjiga, glazbenih snimki i filma sve teže ostvarivim, što prisiljava industriju na povratak organiziranju zabavnih događaja u stvarnom svijetu, za koje ljudi plaćaju ulaznice, kako bi ograničili gubitak prihoda zbog slobodnog dijeljenja datoteka putem Interneta. Iako sve veća važnost proizvoda koji se mogu digitalno kopirati znači da će borba oko intelektualnog vlasništva biti važna bojišnica 21.stoljeća, taj trend sam za sebe ne eliminira materijalni utjecaj povećane potrošnje. 

Konačno pitanje jest može li se povećanje profita ostvariti proizvodnjom više dodane  vrijednosti, tj. prodajom manje jedinica uz veći profit po jedinici. Postoje uspješne kompanije koje ostvaruju dobar profit prodajom prvoklasnih proizvoda. Može li se takav model proširiti na čitavu ekonomiju?

Da bismo razumjeli zašto se to ne može dogoditi, moramo znati da je cijena proizvoda povezana s troškovima proizvodnje, koji pak ovise o plaćama. U svakom pojedinom poduzeću troškovi proizvodnje dijele se na plaće i materijal koji se kupuje od vanjskih dobavljača koiji zaposlenici trebaju za rad. No ako pogledamo i dobavljače materijala, također uočavamo da i njihovi troškovi uključuju plaće i materijal.

Ako slijedimo lanac dobavljača, naposljetku dolazimo do primarnih industrija gdje troškove čine plaće ljudi koji vade (ili uzgajaju) primarne materijale direktno iz Zemljinih prirodnih resursa. Zemlja ne dobiva nikakv novac – to je vrlo važno govorimo li o utjecaju na okoliš. Možda će u ovom slučaju biti troškova kao npr. plaćanje najma državi ili privatnim vlasnicima zemlje, ali to je druga priča. Cijena je na kraju lanca određena troškovima koje najzad uzrokuju plaće. 

Za poduzeće u nekoj grani industrije cijenu po jedinici proizvoda određuje konkurencija na temelju troškova proizvodnje i prosječne stope profita u toj industriji. Troškove čine plaće i materijal. Ako cijena materijala pada, tada ona pada za sve konkurente u industriji i zahvaljujući tržišnom natjecanju, smanjenje troškova dovest će do smanjenja cijene proizvoda bez da bilo koje poduzeće stekne prednost pred konkurentima. Umjesto toga, pojedino poduzeće može steći privremenu prednost smanjenjem troškova plaća ili radnog vremena po jedinici proizvoda, recimo za 10%.

U tom slučaju poduzeće može učiniti dvije stvari kako bi svoju prednost pretvorila u ekstra profit. Prva opcija jest smanjenje brojnosti radne snage za 10% te ostvarivanje veće zarade prodajom iste količine proizvoda kao i prije. Ili može krenuti u smjeru povećanja: u rijetkom slučaju nedovoljne ponude koja omogućava rast tržišta uz istu cijenu, može prodati 10% više proizvoda uz istu cijenu (pretpostavka je da trošak dodatnih materijala ne premaši uštedu na radnoj snazi), ili sniziti cijenu proizvoda toliko da se prodaje ispod cijene te da tako od konkurencije preuzme tržišni udio, uz istodobno ostvarivanje profita.

Dugoročno gledano, uzevši u obzir sve nesigurnosti, rizike i vjerojatnosti, konkurencija znači da poduzeća koja odaberu strategiju smanjenja gube od poduzeća koja odaberu strategiju povećanja. Drugim riječima, dinamika sustava jest takva da općenito veća zarada zahtijeva više materijala.

Sljedeći komadić slagalice jest pitanje mogu li povećanje učinkovitosti i tehnologija smanjiti količinu materijala korištenog za svaku jedinicu proizvoda te tako suzbiti nemilosrdan nagon k proizvodnji i potrošnji sve više pojedinačnih stvari? Drugim riječima, je li okolišno održiv rast (više jedinica proizvedenih s manje materijala i energije) moguć u kapitalističkom sustavu?

Odgovor je ponovo niječan. No ovaj put ne postoji samo jedan uzrok već se radi o kombiniranom efektu više različitih faktora. Prvi faktor je činjenica da se prirodni resursi uzimaju iz zemlje "besplatno" ako zanemarimo rentu. Drugi faktor jest asimetrija efekata smanjenja troškova zbog konkurentskog pritiska, asimetrija između smanjenja troškova materijala i troškova rada, što znači da jedinična produktivnost raste brže što se tiče rada nego materijala. Treći faktor su fizička ograničenja za korištenje manje količine materijala, budući da određeni proizvod mora posjedovati potrebnu kvalitetu i sadržaj kako bi služio svojoj svrsi. Konačno, radnu snagu koja postaje suvišna u jednoj grani industrije potrebno je ponovo negdje zaposliti, ukoliko ukupni društveni investirani kapital i dalje mora rasti.

Zajedničko djelovanje navedenih elemenata znači da je tendencija sustava kao cjeline kontinuirani porast proizvedenih jedinica koji rezultira porastom ukupne utrošene energije i materijala.

Kapitalizam zahtijeva proizvodnju sve više i više stvari u službi svog nagona za zaradom. No možda je to dobro? Ideologija "više proizvodnje nužno je dobro" zove se produktivizam. Osnovna ideja koja stoji iza produktivizma jest da što god da se kupuje i troši očito zadovoljava neku ljudsku potrebu i želju, a ako još uvijek postoji siromaštvo tada očito postoji potreba da se proizvede još više. Tada temeljna pretpostavka postaje to da je kapitalizam savršeno transparentan medij preko kojeg se prenose ljudske želje. Ako ljudi postaju sve deblji, to mora biti zbog toga što žele biti pretili. Kao što je američki satiričar H.L. Mencken jednom podrugljivo primijetio, "uvijek postoji lako rješenje svakog ljudskog problema – jasno, prihvatljivo i pogrešno." Produktivizam očito zadovoljava svaki od ova tri kriterija, no razlog zašto je pogrešan zaslužuje bolje objašnjenje od površne analogije.

Ako je pretilost jedan način promatranja odnosa ljudskih potreba i kapitala, tada je glad naličje tog odnosa. Prema nedavnom izvještaju, svake godine baci se ili izgubi 1,3 milijuna tona hrane – jedna trećina svjetske godišnje proizvodnje. Uz takvo ogromno razbacivanje 840 milijuna ljudi kronično je gladno na dnevnoj osnovi.

Činjenica je da je globalna ekonomija od 1950-ih proizvela više nego dovoljno hrane za eliminaciju svjetske gladi i pothranjenosti. Globalno siromaštvo nije posljedica apsolutnog manjka proizvodnje već nepoštene distribucije prirodnih resursa i rezultata proizvodnje. I ne samo to – i  raspoloživi se resursi alociraju u proizvodnju koja maksimalizira profit, a ne ljudsku korist. Primjeri toga su mnogobrojni i mogu se pronaći na internetskim stranicama bilo koje razvojne ili organizacije koja se bori za globalnu pravdu tako da ne moramo to ovdje objašnjavati.

Tehnooptimisti i tehnopesimisti

Prije nego što detaljnije razmotrimo različite odgovore na okolišnu krizu od strane različitih lijevih i ekoloških tendencija, korisno je skicirati široku binarnu opreku oko ovog pitanja. Generalno govoreći te odgovore na izazov nadilaženja krize možemo podijeliti na tehnološke optimiste i tehnološke pesimiste. Kao uvod potrebno je promotriti naslijeđe pisca političke ekonomije iz 19. stoljeća, Thomasa Roberta Malthusa.

U današnjim debatama često možemo čuti razbacivanje optužbama za "maltuzijanstvo" ili "neomaltuzijanstvo", najčešće usmjerenim prema tehnopesimistima. Što je maltuzijanstvo i zašto za mnoge ima tako negativnu konotaciju?

Velečasni Thomas Robert Malthus (1766.-1834.) bio je engleski protestantski svećenik koji se proslavio objavljivanjem pamfleta nazvanim "Esej o načelu populacije" 1798. godine. Nesumnjivo je da je popularnosti njegove poruke pridonijelo to što se godina objavljivanja poklopila s ustankom Ujedinjenih Iraca. Poruka je bila jednostavna - povećanje poljoprivredne proizvodnje odvija se aritmetički (linearno), no siromašna populacija prepuštena sama sebi povećava se geometrijski (eksponencijalno) sve dok krize gladi, bolesti i rata ne smanje populaciju na održivu razinu. Politička poruka kako je glad "djelo providnosti", božja volja, sravnjivanje računa, kasnije je postala ideološko opravdanje britanskom parlamentu za nametanje gladi Irskoj. Kao takav, Malthus nesumnjivo zaslužuje svoje mjesto uz Cromwella u analima niskosti u anglo-irskim odnosima. No na stranu povijesna patnja, Malthus je bio prvi koji je u političkoj ekonomiji postavio pitanje problematičnih odnosa prirodnih resursa i povećanja potražnje. Uzevši u obzir da je taj općeniti problem nešto čime se u 21.stoljeću treba ozbiljno pozabaviti, preuranjene optužbe protivnika za "maltuzijanstvo" ponekad mogu biti logička pogreška argumentum ad odium – odbacivanje argumenata tako što ih se veže uz dobro poznatu omraženu osobu.

Malthusov izvorni argument specifično se odnosio na krizu prenapučenosti i sve dosad mnogi su  katastrofičari iz okolišnih krugova najavljivali skoru propast planeta zbog prenapučenosti. Međutim, statistika posljednjih desetljeća pokazuje da stopa rasta populacije usporava te da se maksimum populacije od oko 9 milijardi očekuje u drugoj polovici stoljeća. Može se raspravljati o točnosti tih predviđanja, no činjenica usporavanja porasta populacije ukazuje na pogrešku u osnovnoj maltuzijanskoj populacijskoj tezi.

Tehnološki optimisti šire ovu dobru vijest na sve trenutne okolišne probleme s kojima smo suočeni: naši trenutni problemi s otpuštanjem ugljika, korištenjem pitke vode, gubitkom tla, jednostavno su tehnički problemi koje će riješiti ljudska genijalnost i tehnološka rješenja budućnosti.

Unutar tehnooptimističke pozicije postoji dodatna podjela na tržišne fundamentaliste i državne intervencioniste. Tržišni fundamentalisti dobivaju mnogo prostora u mainstream medijima, ne toliko  zbog intelektualne vrijednosti njihovih argumenata – jer su uglavnom isprazni – već stoga što vrlo zgodno opravdavaju državno nedjelovanje, pogotovo u vezi bilo čega što bi moglo zahtijevati da se potroši određeni novac. Državno intervencionističko krilo tehnooptimističke tendencije slaže se da tržišta trenutno ne uspijevaju dobro upravljati okolišnom krizom i uočava potrebu za određenim državnim djelovanjem kako bi se industrija i financije "pogurali" u smjeru "održivog razvoja" ili novog, zelenijeg kapitalizma.

Nasuprot tomu, tehnološki pesimisti ne vjeruju u postojanje tehnoloških rješenja koje će zeleni kapitalizam učiniti mogućim bez radikalne društvene transformacije. Tehnološki pesimisti su također podijeljeni u dva tabora. Prvi smatra ili da ne postoje tehnološka rješenja za kapitalistički rast jer je sama tehnologija problem, ili da je prekomjerna upotreba prirodnih resursa, kako je tvrdio Malthus, na neki način urođena ljudskoj vrsti ostavljenoj samoj sebi. Drugi tabor ne dijeli u potpunosti ta uvjerenja, no ono što ih postavlja na zaseban pol i nije najbolje definirano.

Ključna teza ovog članka jest da taj nedostatak definicije predstavlja povijesni neuspjeh ljevice u izgradnji primjerene antikapitalističke i egalitarne alternative iluzijama o "održivom razvoju" tehnooptimista. No ako odbacujemo njihovu tvrdnju da je tehnologija rješenje i oprečnu tvrdnju anticivilizacijskog krila tehnopesimista da je tehnologija problem, to je zato što inzistiramo na tome da okolišni problemi uzrokovani kapitalističkim rastom nisu tehnički, već političko-ekonomski problem.

Drugi, završni dio članaka možete pročitati ovdje.

Preveo: Ilija Todorić