O apartmanizaciji, zagađenju, trošenju komunalnog novca za privatne projekte, mafijaškom zakonu, te o otporu prema tome, kroz primjer projekta izgradnje golf terena na brdu Srđ poviše Dubrovnika Zakon o igralištima za golf donesen je u prosincu 2008. Republika Hrvatskapostala je time jedina država na svijetu koja je svoj cinizam i podređenost kapitalu izrazila na tako ekscentričan i nehajan način, u maniri rimskih careva. Tim zakonom golf tereni proglašeni su nacionalno važnima i prioritetnima, te je omogućeno da se jeftino poljoprivredno i šumsko zemljište pretvori u građevinsko, da se izvlašćuju vlasnici parcela, da se poveća dozvoljeni postotak izgrađenosti u odnosu na „obični“ zakon o prostornom uređenju i gradnji, a uza sve to, obvezuje se lokalnu samoupravu osigurati komunalnu infrastrukturu, ma koliko da to koštalo. Radi se o dealu s građevinskom mafijom, jer se kroz kozmetiku golfa, razvijanja elitnog turizma i produljenja turističke sezone zapravo omogućuje betonizacija i apartmanizacija poljoprivrednih i šumskih područja, uz potporu našim novcem. U lipnju ove godine došlo je do izmjena ovog zakona, na prijedlog Vlade, čime ona zapravo priznaje neustavnost postojećeg Zakona o igralištima za golf i na taj način želi spriječiti da ga Ustavni sud RH ukine. Izmjene zakona ponovno se donose po hitnom postupku, za što nema opravdanja, jer se ne radi o obrani zemlje ili o hitnim intervencijama u gospodarstvu, za što je hitni postupak predviđen. Na taj način Vlada želi smanjiti medijski prostor političkim konkurentima i izbjeći davež s civilnjacima i njihovom „javnom raspravom.“ Zelena akcija lijepo je pobrojala čega sve ima u Zakonu i nakon izmjena: Jedinicama lokalne samouprave praktički se nameće obveza da o svom trošku izgrade kompletnu infrastrukturu za privatni komercijalni projekt, za što ne postoji opravdanje, te ih dodatno osiromašuje. Isto tako omogućuje se jedinicama lokalne samouprave da prodaju zemljište u svom vlasništvu golf investitorima bez javnog natječaja što otvara prostor za korupciju. Također se i dalje omogućava investitoru kupnja neurbaniziranog zemljišta, od čega se dio može urbanizirati bez ikakvih dodatnih troškova. Ukinuta je i minimalna veličina igrališta od 85 ha, čime je otvoren dodatni prostor za manipulaciju ovim propisom jer se praktički svako malo veće zemljište može proglasiti golf terenom i urbanizirati, a smanjen je i standard igrališta za golf sa 18 na 9 rupa. Na taj je način omogućeno proglasiti golf igralište u prostornim planovima na cijelom nizu lokacija, kako bi se omogućila gradnja na poljoprivrednom i šumskom zemljištu. Ovo pokazuje pravu bit Zakona koji bi se zapravo mogao zvati „Zakon o tome kako što povoljnije i brže izgraditi što više apartmana i prodati ih što skuplje.“ Usput, zanimljivo je i primijetiti da se isti dan kada je zakon izglasan, u Saboru raspravljalo i o iskapanju i obilježavanju lokacija gdje su počinjeni komunistički zločini. Malo ustaša i partizana kao dimna zavjesa nikad nije na odmet. Komentirajmo usput i ponašanje opozicije u slučaju golfa. Nemaju oni ništa protiv tog zakona, neka je to jasno. Ne mogu glasovati za, jer moraju se po nečemu i razlikovati od vladajućih, dođavola, i ne mogu si kao oporba dozvoliti podržavanje baš tako beskrupuloznih pljački. Ali, ako glasuju protiv, srušit će zakon. Zato se dosjetiše napustiti sjednicu, tobože zgranuti prijedlogom. Kvoruma ipak bude i zakon prođe. Kako to da HNS-ovac Vlahušić u Dubrovniku s gradonačelničke pozicije praktički djeluje kao glasnogovornik društva Razvoj golf, a njegova se stranka, u kojoj je on jedan od najbitnijih ljudi, na državnoj razini tobože zgraža nad zakonom o golfu? Poprilično sliči na SDP-ove vijećnike u Zagrebačkoj gradskoj skupštini po pitanju Varšavske, zar ne? Apartmanizacija Srđa pod krinkom Golfa U Dubrovniku se na golfu na Srđu radi od 2003, iako je to tada malo tko znao. Dubrovačko Gradsko poglavarstvo tada, za mandata Dubravke Šuice (HDZ), zaključuje ugovor s njemačkim investitorima »radi stvaranja uvjeta za realizaciju projekta Golf parka na Srđu«. 2005. godine na sjednici Vlade RH u Dubrovniku premijer Sanader daje potporu golf parku na Srđu, a Vlada ga proglašava »projektom od državnog interesa«. Iste godine donose se izmjene i dopune Županijskog prostornog plana te Prostorni plan uređenja i Generalni urbanistički plan Grada Dubrovnika kojim se na Srđu, za golf igrališta i prateće sadržaje, umjesto dotadašnjih 100 određuje 310 hektara, s pripadajućim golemim građevinskim zonama. Projekt golfa na Srđu nekoliko je puta mijenjao vlasnike, pri čemu je svaki prodavač izlazio s popriličnom zaradom. Projekt se 2003.procjenjivao na 80 milijuna eura, kasnije, prema različitim izvorima, na više od 250, 400, danas čak 900...! Sadašnji vlasnik projekta je tvrtka Razvoj golf, koju su osnovali Maja i Aaron Frankel, dok je pak kao vlasnik Razvoj golfa u registru međunarodnih trgovačkih društava navedena tvrtka s adresom u Nizozemskoj, „Elitech.“ Vlasnik Elitecha je, pak, „Golf International Group S.A.“ registrirana na Djevičanskim otocima, jednoj od svjetskih praonica novca. Aaron Frankel je izraelski tajkun koji je, piše se, novac zaradio trgovinom dijamantima, naftom i oružjem, i čije se ime spominje u nekoliko afera u nekoliko država (http://www.index.hr/vijesti/clanak/tajne-dubrovackog-golfa-tko-je-zaprav...) , a Maja, rođena Brinar, je njegova supruga, koja je za Račanove vlade bila zamjenica ministra gospodarstva Fižulića. Davor Štern, bivši ministar trgovine, bivši direktor Ine i jedan od najbogatijih Hrvata, upoznao je par s tadašnjom gradonačelnicom Dubrovnika, Dubravkom Šuicom, i uskoro je tvrtki Razvoj golf prodano 47 tisuća kvadratnih metara po cijeni od 55 kuna po kvadratu, a dobila je i 30-godišnju koncesiju nad tvrđavom Imperijal na Srđu. Novi gradonačelnik, Andro Vlahušić – koji je u kampanji govorio da će raspisati referendum o projektu na Srđu, i koji je na početku svog mandata podnio prijavu protiv Šuice državnom odvjetništvu zbog rečene prodaje gradskog zemljišta za skandalozno nisku cijenu – prometnuo se u velikog zagovaratelja projekta i gotovo glasnogovornika Razvoj golfa. Na burnoj javnoj raspravi 1.9.2010. u prepunom kinu Sloboda bili su, uz zainteresirano građanstvo, članovi Društva arhitekata Dubrovnika, članovi dubrovačkih udruga Grad, DUB, ART Radionica Lazareti, Udruga mladih Orlando, Domovina, EKO-Omblići i Baština okupljenih u inicijativu „Srđ je naš!“ koju podržavaju i Pravo na grad i Zelena akcija. Vlahušić se, na stalne upite što je s obećanjem referenduma, branio da su svi urbanistički i prostorni planovi i projekti naslijeđeni od prošle vlasti i da on s njima nema ništa, a da bi sada raspisivanje referenduma kojim bi se poništio sporni UPU ili čak čitav GUP vratio na staro, bilo slanje loše poruke potencijalnim investitorima u Dubrovnik. Treba li uopće reći da su ljudi prisutni na raspravi bili upravo suprotnog mišljenja – da će to biti itekako korisna poruka da se u Dubrovniku ne može ni prati novac niti ostvarivati profit na račun gradskog proračuna i gradske budućnosti. U slučaju Srđa nikada se nije radilo o golfu i golfskim terenima nego prvenstveno o apartmanizaciji dijela Dubrovnika pod krinkom golfa. Zastrašujuća brojka od dopuštenih 2800 kreveta na Srđu, u obliku vila, apartmana i hotela, više od ičeg pokazuje o čemu se ovdje radi. Građani do sada nisu bili svjesni da je to prostor 14 puta veći nego povijesna jezgra. Po ovome urbanističkom planu uređenja, moguće je da Dubrovnik „iznad glave“ dobije hotelsko-turističko-apartmansko naselje koje gotovo doseže kapacitete poput onih na Babinom Kuku, gdje je 3 tisuće kreveta! Prema riječima Marije Kojaković, predsjednice Društva arhitekata Dubrovnika, „Projekt golfa na Srđu je samo paravan za izgradnju velikog stambenog kompleksa od 268 vila i 1600 apartmana, a kada se izračuna izgrađenost dobije se ekvivalent 5.600 stanova od 60 kvadrata.“ Protiv ovog projekta izjasnilo se, podržavajući dubrovačke kolege, i Udruženje hrvatskih arhitekata. Suprotno tezama da su ljudi s Bosanke oduševljeni projektom i da su prodali svoju zemlju -prodalo ih je svega 5 od 25. Tim više je potez bivše Gradonačelnice, kojim je prodala gradsko zemljište investitoru za svega 55 kuna, duboko nemoralan. Njime se i prije javne rasprave o projektu pogodovalo investitoru da uz potporu Grada dođe do potrebnih 80% zemljišta s kojima, prema Zakonu o golfu, može krenuti u izvlaštenje građana Dubrovnika od njihovih posjeda. Na sreću, od te brojke investitor je još daleko. Ima tu još mnogo zanimljivih stvari, npr. procjenjuje se da kvalitetno golf igralište košta 35 milijuna kuna, dok će hrvatski porezni obveznici preko HEP-a za trafo-stanicu za potrebe ovog privatnog projekta potrošiti 80 milijuna kuna. Trošak javni, profit privatni! To da do sada još nije gotova studija utjecaja na okoliš, a gradonačelnik i investitor nas pozivaju na javnu raspravu, govori možda o tome koliko ozbiljno oni shvaćaju javnu raspravu i koliko im ona znači. Napredovanje ovog projekta usporila je Županija tvrdeći da je prema predloženom UPU izgrađenost daleko premašila ono što predviđa Županijski urbanistički plan, odnosno zbog planirane gradnje na 80 umjesto na 31 hektaru. No, ovo je zapravo samo slanje projekta na korekciju, nikakvo rješenje. Rješenje koje bi bilo zadovoljavajuće je da se ne samo ne prihvati ovaj UPU, nego da se stvar vrati na početak promjenom Generalnog urbanističkog plana. A golf je, kao, u redu?! Nakon što smo pokušali pokazati kako se iza zakona o golfu i projekata golf terena zapravo radi o izgradnji vila i apartmana, razmotrimo malo sam golf. Štrajk, kao glasilo Mreže anarhosindikalista (op.- tekst je napisan za novi broj Štrajka koji je u pripremi), nikako nije prostor u koji će se nekritički propuštati polazišta koja pripadaju nadiđenoj i destruktivnoj paradigmi gospodarskog rasta, niti bilo kakve kapitalističke floskule. Štrajk je prostor u kojem se neće podilaziti „javnom mnijenju“ (bilo ono stvarno ili lažno) da je turizam naša jedina moguća gospodarska grana, na koju se treba još i više oslanjati (postajati o njoj još ovisniji), nećemo podilaziti općeprihvaćenim mantrama o „elitnom turizmu“, o „kvalitetnim gostima,“ „produženju sezone,“ pa ni o golfu kao nužnom preduvjetu za to. U glasniku Mreže anarhosindikalista uvijek će se iznova preispitivati formulacije tipa „od dobrobiti za hrvatski turizam“, „korist za Grad“, i sl. Interes kapitala i interes radnika su suprotstavljeni. Također i interesi kapitala i interesi zajednice. Interesi kapitala i interesi okoliša također. Ako jedan kapitalist opljačka zemljište, gradski i državni novac, onda se ne može govoriti da u tome i „građani“ imaju svoj interes, tobože u novootvorenim radnim mjestima. Koja su to radna mjesta? Sobari, građevinski radnici, kosioci travnjaka, skupljači loptica, prskači herbicida i pesticida? Dubrovački hoteli već danas radnu snagu traže van Dubrovnika. Rade siromašni sezonci s kontinenta. Građevinske firme također, po zemljama iz susjedstva. Kakva je to korist za gradski i državni proračun, kad su već dosad ovim projektom ovoliko oštećeni (jeftinom prodajom zemlje, neubiranjem nikakve naknade za prenamjenu zemljišta) a bit ćemo još i više (gradnjom trafostanice, vodovoda, kanalizacije, pristupnih cesta itd. gradskim i državnim novcem)? A tko uopće kaže da je novac u gradskom ili državnom proračunu koji sutra bude stizao iz poreza ubiranog od investitora jednako dobrobiti radnika i radnica? Gradska poglavarstva i države, kao hijerarhijska centralizirana naredbodavna tijela zauzimaju jasnu poziciju u klasnom sukobu. Ti proračuni pune se eksploatacijom radnika i radnica, direktno ili posredno, a njima raspolažu političarske klike koje postavljaju, potkupljuju ili ucjenjuju kapitalisti, pa se ta sredstva opet koriste za povećavanje njihovih profita. Tu teoriju kapanja (trickle down) društvenog bogatstva – prema kojoj je privatno bogaćenje manjine po nekoj izvrnutoj logici dobra stvar, jer je to tobože nekakav zamašnjak razvoja, potrošnje i novih radnih mjesta, pa nam je, kao velikoj sretnoj obitelji, od toga svima dobro – treba konačno prozreti i odbaciti prije nego i zadnji kvadrat Zemljine površine pretvorimo u deponij. Na spomen riječi „investitor“ treba zarežati, jer se radi o nametniku koji dolazi resurse koji pripadaju svima, uključujući i generacije koje još nisu rođene, nedemokratski i egoistično upotrijebiti, upregnuvši sve nas ekonomski ucijenjene nadničarske robove u taj svoj egoističan i kratkovidan naum. Uvedimo u demokraciju u ekonomiju, proizvodimo za potrebe, ne za profit! Za održavanje golf igrališta površine od sto hektara dnevno je potrebno oko 2000 kubika vode. To drugim riječima znači da bi za golf igralište na Srđu dnevno trebalo vode koliko i dubrovačkom naselju Mokošica u kojemu živi oko 10 tisuća ljudi. S obzirom da cijeli svijet vapi za vodom, da je pitke vode u svijetu sve manje, te da je i tisućljeće u koje smo zakoračili proglašeno milenijem vode, na toliku potrošnju vode ne može se gledati nego kao na rasipanje. Za održavanje golf igrališta od 50 hektara, a ono na Srđu obuhvaćalo bi višestruko veću površinu, svjetska iskustva pokazuju da je godišnje potrebno od 1200 do 1700 kilograma vrlo jakih pesticida, kako bi se uništile sve biljke osim trave posađene za igranje golfa. Golf tereni su živa plastika, sterilni travnati tepih, sigurni Tubbieland za perverzni užitak vlasnika kapitala i jadnika koji im žele nalikovati, mjesto koje je prostranije i od njihovih luksuznih ureda i vila, koje je ugodno zeleno, a bez opasnosti od kakve prirodne nepredvidljivosti poput komarca, zmije ili kamena za spotaknuti se. A najvažnije – nema raje, nema te gužve odvratnih prljavih plebejaca koji ugrožavaju integritet posjeda i spokoj buržujske savjesti. Na zalazu ere jeftine nafte, kada glavni resurs budućnosti postaju obradiva zemlja i pitka voda, ulaganje resursa i polaganje nade u turizam i golf terene nije ništa drugo nego manifestacija nesvjesti i sljepila. Mreža anarhosindikalista želi se boriti protiv te tromosti uma i kolektivne (ne)svijesti. Svaki kvadrat zemlje u blizini ljudskog stanovanja u budućnosti će biti dragocjen za proizvodnju hrane, te će i sada neplodne ili urbanizirane terene biti potrebno permakulturnim osmišljavanjem pretvarati u plodne, jer će skupoća nafte i klimatske promjene još u našoj generaciji bez milosti okončati proizvodnju i logistiku na kakve se danas oslanjamo i na kojima baziramo svoju svakodnevicu, navike i planove. U tom svjetlu, golf tereni, bez obzira jesu li tek krinka za apartmanizaciju ili ne, u gradskom vlasništvu, pod koncesijama, s devet ili osamnaest rupa, uz samo klupsku kuću i restoran ili i s hotelom i vilama, na Srđu, u Istri, Hvaru, Zadru, Zagrebu ili bilo kojoj od 89 zasada planiranih lokacija, jednostavno su suprotni razboritom potezu, oni su šteta. Da bismo pobijedili u ovoj borbi, i prevenirali buduće slične probleme, moramo razvijati klasnu svijest, svoju i ljudi koji nas okružuju, moramo prepoznavati i odbacivati ideološka zamagljivanja poput „nacionalnog interesa“, „razvoja“ , „privlačenja investicija“, „poduzetničke klime“, „konkurentnosti“, „fleksibilizacije“ i sl, imajući stalno na umu da interesi nas i naših poslodavaca nisu isti, te da mi bez njih možemo, a oni bez nas ne. Moramo se organizirati i umrežavati – u udruge koje mobiliziraju ljude a ne ovise o milosti kapitalističkih fondacija, u sindikate koji su nehijerarhijski i pod direktnodemokratskom radničkom kontrolom, u plenume mjesnih zajednica koji će biti paralelne direktnodemokratske strukture upravljanja gradovima i općinama.