Enragés - situacionistički međunarodni komitet
Savjet za održavanje okupacija
Drugovi,
ono što smo napravili u Francuskoj proganja Evropu i uskoro će zaprijetiti svim vladajućim klasama svijeta, od birokrata u Moskvi i Pekingu do bogataša u Washingtonu i Tokiju. Kao što je zbog nas Pariz zaplesao, tako će i međunarodni proletarijat još jednom napasti kapitaliste svih država i sve tvrđave otuđenja. Okupacija tvornica i javnih zgrada u zemlji nije samo zaustavila funkcioniranje ekonomije, nego je stavila društvo pod opći znak pitanja. Duboko ukorijenjen pokret vodi skoro sve i jedan sektor populacije u potražnju za stvarnom transformacijom života. Ovo je početak revolucionarnog pokreta, pokreta koji je ostvario sve osim svijesti o onome što je ostvario, svijesti koja mu je nužna za pobjedu.
Koje će sile prići u spas kapitalizmu? Režim će pasti osim ako ne zaprijeti upotrebom sile (uz obećanje novih izbora, koji bi se mogli održati samo nakon kapitulacije pokreta) ili čak neposredno upotrebi represiju. Ako Ljevica dođe na vlast, i ona će isto tako spašavati stari svijet kroz koncesije i upotrebu sile. Najveći branitelj takve “narodne vlade” bila bi takozvana “Komunistička” partija, partija staljinističkih birokrata, koja se borila protiv pokreta od njegovog početka i koja je počela predviđati pad de Gaulle-ove vlade tek kada je shvatila da više ne može igrati ulogu glavnog zaštitnika tog režima. Takva bi prelazna vlada bila “kerenskijevska” samo ako bi staljinisti bili pobijeđeni. Sve će ovo zavisiti od svijesti radnika i od kapaciteta za autonomno organiziranje. Radnici koji su već odbili smiješni dogovor sa vođama sindikata otkrili su da ne mogu “pobijediti” u okvirima postojeće ekonomije, nego da moraju uzeti sve kroz transformaciju cjelokupne ekonomske osnove po svom nahođenju. Šefovi ne mogu platiti više; ali mogu nestati.
Postojeći pokret nije postao “politiziran” time što je nadmašio bijedne sindikalne zahtjeve u vezi plata i penzija, zahtjeve koji su lažno predstavljeni kao “društvena pitanja”. On je nadmašio politiku postavljajući društveno pitanje kao jednostavnu istinu. Revolucija koja je čitav vijek bila u stanju stvaranja konačno se vraća, i ona se može izraziti samo u vlastitim oblicima. Suviše je kasno za revolucionarno-birokratske prepravke. Kada skorašnji destaljinizirani birokrata kao André Barjonet pozove na stvaranje zajedničke organizacije koja bi ponovo spojila “sve autentične sile revolucije ... bilo da marširaju pod zastavom Trockog ili Maoa, za anarhiju ili situacionizam,” dovoljno nam je da se prisjetimo kako oni što danas slijede Trockog ili Maoa, a da ne govorimo ništa o jadnoj “Anarhističkoj federaciji”, nemaju nikakve veze sa sadašnjom revolucijom. Birokrate se mogu predomisliti oko toga što će nazvati “autentično revolucionarnim”; autentična revolucija se neće predomisliti u svojoj osudi birokracije.
U ovom trenutku, sa pozicijom koju drže i sa partijama i sindikatima koje ostaju ono što jesu, radnici nemaju drugog izbora osim da se organiziraju u jedinstvene osovinske komitete u direktnom preuzimanju ekonomije i svih aspekata rekonstrukcije društvenog života, postavljajući svoju autonomiju vis-à-vis od bilo kog političkog ili sindikalnog rukovodstva, osiguravajući samoobranu i povezujući se regionalno i nacionalno. Radeći upravo tako postati će jedina stvarna snaga u zemlji, snaga i vlast radničkih savjeta. Jedina alternativa tome je povratak pasivnosti i gledanju televizije. Proletarijat je “revolucionaran ili nije ništa.”
Koje su suštinske odlike vlasti savjeta?
• Raspuštanje svake izvanjske vlasti
• Direktna i totalna demokracija
• Praktično jedinstvo odlučivanja i izvršavanja
• Delegati koji se mogu opozvati u svako doba od onih što su ih izabrali
• Ukidanje hijerarhije i nezavisnih specijalizacija
• Svjesno upravljanje i transformacija svih uvjeta oslobođenog života
• Permanentna i kreativna masovna participacija
• Međunarodna veza i koordinacija
Postojeći preduvjeti nisu ništa manji od ovoga. Samoupravljanje nije ništa manje. Čuvajte se svih modernističkih pridošlica – uključujući čak i svećenike – koji pričaju o samoupravljanju ili čak radničkim savjetima ne priznajući ovaj minimum, jer oni žele spasiti svoje birokratske funkcije, privilegije svojih intelektualnih specijalizacija ili svoje buduće karijere sitnih šefova.
U stvarnosti, ono što je nužno sad bilo je nužno još od samog početka proleterskog revolucionarnog projekta. Uvijek je postojalo pitanje autonomije radničke klase. Borba se uvijek svodila na ukidanje najamnog rada, ili robne proizvodnje, kao i države. Cilj je uvijek bilo pristajanje uz svjesnu historiju, gušenje svih separacija i svega “što postoji odvojeno od pojedinca.” Proleterska revolucija je spontano iscrtala svoju odgovarajuću formu u savjetima — u Petrogradu 1905, u Torinu 1920, u Kataloniji 1936, u Budimpešti 1956. Očuvanje starog društva, ili stvaranje nove klase eksploatatora, uvijek se ostvarivalo preko mrtvih tijela savjeta. Radnička klasa sada prepoznaje svoje neprijatelje i svoje odgovarajuće metode akcije. “Revolucionarna organizacija mora znati da se više ne može boriti protiv otuđenja otuđenim oblicima borbe” (Društvo spektakla). Radnički savjeti su jedino rješenje, pošto su svi drugi oblici revolucionarne borbe proizveli suprotno od onoga što se tražilo.
Pariz, 30. maj 1968.
