Nemam mnogo iskustva u organiziranju i radim u IT industriji u kojoj je sindikalna organiziranje rijetkost, no izborio sam neke malene pobjede na svom posljednjem radnom mjestu (uglavnom zahvaljujući SolFed-ovom treningu za organiziranje) i, kako se kaže, najbolje se uči kroz praksu! Ovo je izvještaj o dvije takve pobjede – sprečavanje pokušaja uvođenja neplaćenog prekovremenog rada te poboljšanju zaštite na radu. S jedne strane, bilo nam je lako jer smo svi bili na ugovorima na neodređno i nismo bili lako zamjenjivi, no istodobno i teško jer nitko drugi nije imao mnogo znanja o sindikatima ili organiziranju, te zbog toga i što smo radili u malenom, otvorenom uredu u kojem je bilo teško voditi razgovor bez da vas šef čuje.
Prvi problem pojavio se neposredno nakon što mi je završio probni rok, tijekom kojega nisam istupao. Kompanija je htjela iscjediti više rada od nas – i prije su nas jednom natjerali da ostanemo na poslu do 9 sati navečer, bez plaćenog prekovremenog, kako bismo ispoštovali rok (inače je kraj radnog vremena u 5 sati), a sada su nas htjeli natjerati na jedan "radni ručak" tjedno. Smatrao sam da je to samo početak, budući da je neplaćeni prekovremeni vrlo raširen problem u IT sektoru, te da se tome trebalo suprotstaviti, da ne bi nakon toga sve pošlo nizbrdo. Požalio sam se na to ljudima dok smo razgovarali u grupicama za vrijeme ručka ili na pauzama, no nitko se nije htio izjasniti, vjerojatno jer su se bojali da ih netko ne čuje ili možda nisu niti razmišljali o tome kao o nečemu čemu se može suprostaviti (kao što sam rekao, neplaćeni rad endemska je pojava u IT sektoru).
U svakom slučaju, promijenio sam taktiku i počeo razgovarati s ljudima jedan na jedan. To je bilo mnogo uspješnije i svaka osoba s kojom sam razgovarao se složila kako se nešto mora poduzeti. Jedna je čak pristala pomoći pridobiti ljude na našu stranu. Nas smo dvojica tako do idućeg neplaćenog sastanka pokrili cijeli tim, a ja sam pokušavao smisliti najbolji način kako da ih sve okupim da porazgovaramo i napravimo plan. Međutim, na kraju nisam ni morao! Na početku sastanka jedna od osoba s kojom sam razgovarao uzela je riječ i rekla kako neki od nas nisu oduševljeni time što nam uprava oduzima pauzu za ručak, te da možda i drugi imaju nešto za reći o tome. Bez ikakvog daljnjeg nagovaranja, izjašnjavali smo se u krug i svatko je rekao zašto je nezadovoljan time. Suočen s tim da su svi prisutni u prostoriji protiv njega, menadžer je morao popustiti i odmah je na licu mjesta pristao ukinuti radne ručkove. Najbolje u svemu bilo je to što, budući da su svi govorili, nije bilo kolovođe kojeg je mogao izdvojiti za cjenkanje ili kažnjavanje. U naredne dvije godine koliko sam radio za tu kompaniju, više nikad nije ponovno održan obavezan sastanak izvan radnog vremena, tako da mi je definitivno drago što smo im se suprotstavili oko toga. To odgovara iskustvu koje je naša lokalna grupa imala otprije – čak i bez direktne akcije, već samo organiziranje u bazi može biti dovoljno da prestraši šefove i menadžere te da oni popuste.
Nakon ove pobjede, upitao sam ljude u svojoj Solfed-ovoj lokalnoj grupi što bi se sljedeće moglo učiniti. Dogovorili smo se da ćemo se organizirati oko pitanja zaštite na radu, budući da kompanija očito nije slijedila zakon na nekoliko polja. Mogao sam jednostavno sam otići do šefa, citirati mu regulatorne propise i možda neke stvari promijeniti na taj način. No to ne bi pomoglo izgradnji bilo kakve organizacije na radnom mjestu i donijelo bi mi reputaciju izazivača nevolja. U konačnici je važno i kako pobjeđujemo, a ne samo u čemu se pobjeđuje, zar ne? Zato sam odlučio započeti uz malo direktne akcije. Bilo mi je rečeno da sastavim listu opreme koju bi kompanija trebala naručiti za nove ljude koji su tek počinjali s radom. Uz popisivanje uobičajenih potrebnih stvari, obišao sam tim u kojem sam radio i pribilježio narudžbe za stvari koje bi poboljšale zdravlje i sigurnost, te sam neke i sam sugerirao – poput naslona za ručni zglob, ergonomskih tipkovnica, naslona za noge, i slično. Jednostavno sam dodao te stavke na kraj svoje liste, označivši ih kao "sigurnosnu opremu". Iskreno, očekivao sam da ću morati odgovarati na neka pitanja oko toga, no nitko nije ništa rekao i sva je oprema bila dostavljena! Voditeljica ureda koja je obradila narudžbu je inače odgovorna za zaštitu na radu, pa da je možda smatrala da je za nju najbolje da to pusti da prođe. Kako god bilo, upalilo je. Nakon toga zadatak mi je misteriozno oduzet jer sam bio "previše dobar u programiranju da bih trošio vrijeme na sastavljanje narudžbi". No ovim smo očekivanja postavili dovoljno visoko pa da je voditeljica i kasnije postupila na isti način. Mislim da mi je to također priskrbilo i poštovanje ljudi te su se neki počeli šaliti da sam ja njihov sindikalni predstavnik (u kompaniji nije bilo priznatog sindikata), tako da bih rekao kako je stvar općenito uspješno obavljena.
U konačnici, iz raznih razloga, organiziranje je time prestalo i nikad nisam uspio uspostaviti bilo što trajno poput sastanaka izvan posla, ili pridobivanja ljudi za pristupanje nekom srednjestrujaškom sindikatu. Dio problema bio je u tome što nisam htio biti jedini koji preuzima inicijativu, pa sam se koncentrirao na pojedince, pokušavajući pronaći barem još jednu osobu koja bi uz mene radila na organiziranju. Prva osoba koju sam pokušao pridobiti je obećavala i mnogo smo puta diskutirali o tome, no bio je toliko nesretan na svom poslu, da je dao otkaz umjesto da se borio. Drugi kojeg sam pokušao vrbovati politički se u mnogome slagao sa mnom i vodili smo mnoge zanimljive razgovore, no na kraju nije bio zainteresiran za bilo što više od pričanja (iako mu je posao očito bio previše stresan, od čega se na kraju i razbolio). Smatram da je jedna lekcija iz ovoga ta da najnezadovoljniji i najviše "politični" ljudi često nisu i najbolji za organiziranje. Druga lekcija jest ta da ne treba čekati "prave uvjete" za organiziranje ili djelovanje. Kao što su, nadam se, moja dva primjera to pokazala, moguće je trajno poboljšati radne uvjete i to na sindikalan način, čak i na mjestima gdje sindikalna organiziranost nije uobičajena.
