Posljednjih godina bauk studentskih prosvjeda proširio se Europom. 2009. godine od strane direktnodemokratski organiziranih studenata okupirani su brojni fakulteti u Austriji i Hrvatskoj. Sljedeće godine val prosvjeda zapljusnuo je i Veliku Britaniju i Italiju, u kojima su prosvjedi obilježeni primjenom brutalne represije i nasilja od strane glavne sluškinje neoliberalnog kapitala – države, spram studenata i ostalih prosvjednika koji su ih podupirali. Svi ti prosvjedi i borbe imali su isti uzrok: sve snažnije i otvorenije tendencije podvrgavanja obrazovanja i znanosti logici kapitala te sve teži pristup nižim klasama visokom obrazovanju. Te su tendencije dobrim dijelom i posljedica financijske krize koju su izazvale bankarske kleptokratske elite, a teret rješavanja prebačen je na teret radničku klasu i društvo općenito kroz famozna „stezanja remena“ i dodatna kresanja javnog sektora (inače konstanta neoliberalne politike u zadnjih 30 godina, u većoj ili manjoj mjeri), kako bi se ublažili deficiti nastali spašavanjem posrnulih banaka. U Velikoj Britaniji je tako vlada u jesen 2010. godine odobrila trostruko povećanje iznosa školarina za fakultete i znatno smanjila proračunska izdvajanja za znanost. U Italiji je vlada prihvatila paket zakona o obrazovanju i sveučilištima kojima se smanjuje broj sveučilišta te uvode predstavnici privatnog kapitala u upravne strukture sveučilišta. Sve se to provodi pod maskom „reforme“, „poboljšanja konkurentnosti sveučilišta“, „bolje integracije s gospodarstvom“, no zapravo označava postupnu privatizaciju i otvoreno podvrgavanje europskog obrazovanja interesima kapitalističke klase i tržišnoj logici.

Pritisci za komercijalizacijom znanosti i znanja nisu zaobišli ni Hrvatsku. U listopadu prošle godine Vlada je donijela prijedloge Zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu u kojima se ne skriva namjera dokidanja i ono malo stvarne demokracije koja postoji na sveučilištima te uvođenja neoliberalnih dogmi i praksi u hrvatsku znanost. Ako bi se zakoni prihvatili, posljedice za hrvatsku znanost i njezinu društvenu ulogu, kao i za znanstvene radnike, bile bi katastrofalne. Naravno, retorika vlasti je ista kao i u Italiji, Velikoj Britaniji i ostatku EU: „konkurentnost“, „integracija znanosti i gospodarstva“, „transparentnost“... No što se krije iza tih parola koje slušamo od ministra znanosti i njegovih poslušnika? Predloženi zakoni guraju znanost i obrazovanje prema sve većoj komercijalizaciji i podvrgavanju interesima kapitala. Pogubnost komercijalizacije za humanističke znanosti, koje ako su nezavisne posjeduju ogroman emancipacijski potencijal, ne treba posebno isticati (osim ako ne želimo psihologiju i sociologiju usmjerene isključivo na znanost privlačenja ljudi u robne centre i upravljanja ljudskim resursima u korporacijama). Iako se može činiti da mogu bolje proći u takvom sustavu, ni prirodne niti tehničke znanosti ne smiju biti ravnodušne prema komercijalizaciji. Usmjerenost tržištu i kratkoročnom interesu profita može značiti zanemarivanje fundamentalnih istraživanja kojima se dolazi do novih spoznaja, a otkrivanje novoga i povećanje ukupnog znanja trebao bi biti osnovni cilj svake znanosti. Zakoni, kao i u Velikoj Britaniji i Italiji, predviđaju mogućnost privatizacije javnih znanstvenih ustanova. Uvode se tzv. programski ugovori prema kojima će se znanstveni instituti i sveučilišta samo djelomično javno financirati, a ostatak se mora zaraditi na tržištu. Pritom se čak i u javni udio financiranja uvodi pogubna tržišna logika i kompetitivnost jer će se javni novac za znanost raspodjeljivati po načelu da tko više zaradi na tržištu, više dobiva od države. Kao rezultat toga, znanošću će upravljati društvene klase koje posjeduju kapital.

Zakonima se uvodi i dodatna nesigurnost zaposlenja i radnog mjesta znanstvenika. Prema odredbama o piramidalnom ustroju radnih mjesta, kojima se točno određuje koliki je maksimalno dozvoljeni udio pojedinih znanstvenih ili nastavnih zvanja na institutu ili sveučilištu, većina znanstvenih novaka i postdoktoranada se nakon stečenog doktorata ili završenog postodoktorskog studija neće moći zaposliti na nekom fakultetu ili znanstvenom institutu. Prema sadašnjem sustavu, znanstveni novak ima rok od 6 godina u kojemu mora doktorirati nakon čega mu se automatski ugovor produžuje za dodatne 4 godine koje su predviđene za doktorski studij. Po novim zakonima, nakon doktorata više nema automatskog produženja ugovora, već se mladog znanstvenika baca na milost i nemilost tržišta pa se za viši status postdoktoranda mora natjecati preko natječaja. Piramidalni sustav po svojoj prirodi predviđa da je broj postdoktorskih pozicija znatno manji nego broj novačkih, što znači da će velik broj mladih znanstvenika, na koje pada najveći teret znanstvenog rada i istraživanja, nakon teško stečenog doktorata završiti na cesti. Tako prekarni rad, neizvjesnost i „fleksibilizacija“ prodiru u još jedno područje ljudskog djelovanja.

Neskrivena namjera Zakona u sveučilištu je direktno podvrgavanje sveučilišta interesima vladajućih elita. Na sveučilište, koje mora biti istinski primjer autonomije i demokratskog upravljanja odozdo (ma koliko nas neoliberalni fundamentalisti i apostoli izvrsnosti pokušavali uvjeriti u suprotno), kao vrhovno tijelo želi se uvesti Sveučilišno vijeće u kojem polovicu članova direktno imenuje trenutna izvršna vlast, a za donošenje odluka potrebna je dvotrećinska većina. To znači da se upravljanje sveučilištem prepušta na milost i nemilost volji vlastodržaca i njihovih gospodara iz redova Agrokora, HUP-a i sličnih. Naravno, i ovdje se može čuti standardna mantra da će ti upravljači koje će postavljati prosvijećena elita biti oni „najizvrsniji“. A zašto bi oni morali slušati i obazirati se na to što o njihovoj politici misli baza prosječnih i ispodprosječnih zaposlenika, kako to samozadovoljno ističu neki od rečenih apostola izvrsnosti? Količina prijezira kojom se s vrhova neoliberalne ideologije obasipa većina znanstvenih radnika, istraživača i sveučilišnih nastavnika, koji eto ne znaju ništa o tome kako bi znanost i sveučilišta trebala funkcionirati, nevjerojatna je.

Zakon o sveučilištu nas u nekim svojim dijelovima uspijeva i na pomalo ciničan način zabaviti. Donosioci zakona uvjeravaju nas kako su osigurali besplatno visokoškolsko obrazovanje za sve. Nema više plaćanja obrazovanja, slavodobitno kliču! Besplatno obrazovanje svima, kako li smo samo socijalno osjetljivi! Ukidaju se školarine, no uvodi se nešto novo što se zove „upisnina“ pri čemu će trošak studija zapravo biti još i veći nego što je sad i dostupnost studija širim društvenim klasama će biti još manja. Naravno da to ništa ne ometa vrle ministre i njihove sluge u propagandnim proklamacijama o besplatnom i svima dostupnom obrazovanju.

Proces donošenja zakona u početku je naišao na velik otpor znanstvenih i sveučilišnih radnika. Velika većina akademske zajednice ustala je protiv tih i takvih zakona koji su proglašeni nepopravljivima. No vlast ne odustaje tako lako od svojih ciljeva pa u prosincu otvara tzv. „drugu fazu javne rasprave“ i osniva „prosudbena povjerenstva“ koja bi trebala pružiti privid demokratičnosti pri donošenju zakona. U povjerenstva su činom odozgo, ministarskim dekretom, postavljeni ravnatelji većine znanstvenih instituta i rektori sveučilišta, među kojima su i neki koji su početku oštro kritizirali zakone, ali su iz samo njima znanih razloga odlučili promijeniti ploču. Na taj način vlast želi pokazati kako je eto, većina akademske zajednice svjesna kako je potrebno donijeti nove zakone i kako pristaje uz resorno ministarstvo pa će svi skupa, kao jedna sretna obitelj u kojoj je ministar dobroćudni djedica koji sluša savjete i zahtjeve svoje dječice ravnatelja i rektora, donijeti nove zakone koji će hrvatsku znanost i obrazovanje odvesti u europski raj. Prava istina je naravno drukčija. Članovi povjerenstava su birani kao pojedinci, da bi se kad ministarstvu to odgovara njih predstavljalo kao izabrane predstavnike koji govore u ime svih znanstvenih radnika. Povjerenstva djeluju toliko demokratično i transparentno da informacije o njihovom djelovanju dolaze do javnosti na kapaljku.

Takvi pokušaji pacifiranja znanstvenih i sveučilišnih radnika naišli su na otpor. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu skupina nastavnika pokrenula je inicijativu pod nazivom „Akademska solidarnost“ koja se oštro protivi samoj intenciji predloženih zakona. Nastavnici okupljeni u inicijativi svjesni su da je jedini mogući način pritiska na vladajuće elite direktna akcija i pozivaju na štrajk akademskih radnika. Izrazi nezadovoljstva i pobune protiv procesa donošenja zakona, ali i protiv same namjere zakona, čuju se i sa drugih fakulteta i instituta. Na te najave nezavisnog i baznog organiziranja, oštro su reagirali još jedni stupovi vladajućeg poretka, žuti birokrati iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZVO) koji su već nekoliko puta pristajali na trule kompromise s državom, posljednji put u proljeće 2009. godine kada su u posljednji trenutak postigli dogovor s državom i odustali od najavljenog štrajka te tako okrenuli leđa studentima koji su u tom trenutku držali pod blokadom nekoliko fakulteta. Ovaj put su nastavnike okupljene oko inicijative prozvali „mračnjacima“ i talibanima te osudili najave o štrajku jer samo oni imaju ekskluzivno pravo organizacije štrajka, što svaki pokušaj direktne akcije odozdo čini nezakonitim. Politika NSZVO ne treba nas čuditi ako znamo da je taj sindikat milijunskim iznosima financiran od strane države (poslodavca) i jedan od njegovih vođa javno zastupa tezu kako radnici imaju prevelika prava.

Ostaje za vidjeti u kojem će se smjeru dalje razvijati borba za znanost kao javno dobro i za svima dostupno obrazovanje. Ono što je sigurno jest da je za postizanje tog cilja potrebno daljnje buđenje klasne svijesti među sveučilišnim nastavnicima i znanstvenim radnicima općenito te uviđanje da je za svaku promjenu nužan pritisak odozdo i nepristajanje na loše i polovične kompromise s interesima kapitala i vladajućih elita. Potrebno je i da profesori i istraživači uče od svojih mlađih kolega studenata koji su na ove prostore donijeli direktno demokratski način borbe preko plenuma. Jedini način da se postignu gore navedeni ciljevi jest stvaranje zajedničke fronte profesora, znanstvenika i studenata organiziranih na načelima solidarnosti, suradnje i direktne demokracije. Za slobodnu znanost, autonomno i demokratsko sveučilište i za svima dostupno obrazovanje!