Liberte Locke, organizatorica Sindikata Starbucks-a, piše kako je zlostavljanje na random mjestu i u našim privatnim životima slično, kako nasilnici u obitelji i šefovi koriste iste načine kontrole i kako se trebamo suprotstaviti obojima.

Upozorenje: seksualno nasilje

18-og kolovoza 2006.g., silovao me je moj momak. Odmah sutradan, obuzdavala sam suze dok sam preko telefona lagala zašto nisam u mogućnosti pojaviti se na sljedećem krugu razgovora za posao koji mi je očajnički bio potreban. Kada sam prekinula razgovor vidjela sam novu poruku na mobitelu. Bila je od njega. “Nije gotovo. Nikad neće biti gotovo među nama…”

Sljedećeg dana sam otišla na drugi razgovor. Održavao se u Starbucks Seals Tower-u u Chichagu. Do tamo sam putovala vlakom, drhteći i neprestano se okrećući za sobom. Treba mi posao. Otpustili su mi iz Target-a prije dvije sedmice i nisam imala drugih opcija. Znala sam da ću morati proći kroz metalni detektor da bih ušla u zgradu pa nisam ponijela nož, usprkos instinktu svog tijela.

“Što biste učinili ako biste uhvatili kolegu u krađi?”

Um mi je u zbrci. Razmišljam kako sam riskirala svoju sigurnost odlazeći od kuće zbog posla koji se plaća 7.75 dolara po satu. Zar ne vrijedim više od toga? Zar svi mi ne vrijedimo mnogo više?

“Odmah bih prijavila upravitelju, naravno. Nikad nisam mogla shvatiti zašto bi netko krao s posla…”

Govorim im ono sto žele čuti.

Počela sam raditi u Starbucks-u 22. kolovoza 2006. To je bilo prije nešto više od 5 godina. Svake godine pravimo godišnje izvještaje gdje ja obično moram raspravljati s nekim mlađim od sebe tko zarađuje mnogo više nego ja, zašto moj vrijedan rad, slaba leđa, pucketave ruke, bolni zglobovi, podočnjaci, opekotine, modrice na mojim rukama, posjekotine na koljenima, neprestano omalovažavanje od strane gostiju, ono “lutkice, medenjaku, šećeru, kučko”, oni “ej, alo, kurvo… rekao sam BEZ šlaga!” komentari, odmjeravanje, praćenje nakon posla, … trebam raspravljati zašto sve to znači da sam zaslužila povišicu od 33 umjesto 22 centa. Snishodljivo za svakog radnika. Snishodljivo naročito za ženu. Ali u mom slučaju, ja ovo moram raditi svake godine, samo 4 dana nakon godišnjice kada me je silovao netko u koga sam bila zaljubljena. Moj godišnji izvještaj je zaista jedini razlog što se sjećam te godišnjice napada.

Voljela bih da pretjerujem, ali zaista upravo sam oslikala kako se istinski osjećam. S obzirom da govorimo o radu, mogla bih spomenuti da kada sam silovana nisam izašla iz kuće u kojoj se to dogodilo sve do jutra, iz dva razloga: prvo, plašila sam se da se vozim podzemnom u 3 ujutro, i drugo, ujutro je dolazila po mene moja tadašnja najbolja prijateljica (I druga partnerica mog momka) kako bi išli u kuću njenih bogatih roditelja u predgrađu gdje su me plaćali da čistim. Očajnička potreba da prodam svoj rad u zamjenu za jednostavnu gotovinu me je održavala da ležim budna pored svog napadača. Ne želeći da izgubim stan, lagala sam ga. Obećala sam da neću nikome reći. Obećala sam da ga neću ostaviti. Obećanja koja tada nisam bila sigurna da neću ispuniti.

Upravo onda kada sam na koljenima ribala pod kuće njenih roditelja, shvatila sam da je biti siromašan bila zaista dovoljna uvreda.

Ustala sam. Rekla sam joj sve. Nisam čula nikakve riječi podrške. Rekla je da je ljubomorna. Htjela sam povratiti. Rekla sam joj da me vrati kući i da bih radije umrla od gladi nego čistila pod kuće njenih roditelja tog dana.
Dala mi je novce iako nisam završila i odvezla me kući. Oboje zbog grižnje savjesti, sigurna sam. Manje je mrzim ovih dana shvatajući da je njegovo manipulativno ponašanje utjecalo i na nju. Ali bilo je gore za nju nego za mene. Ja sam se izbavljala. Ona je odlučila da ostane i izda još jednu ženu u tom procesu. To je prilično jaka manipulacija.

Nakon napada, išla sam na besplatnu terapiju preko nekog programa protiv obiteljskog nasilja. Prošla sam vježbe koje su me natjerale da oživim neke njegove i moje sretne uspomene. Nisam htjela. Bili smo zajedno nekoliko godina s prekidima, i zaista smo imali nekih lijepih trenutaka. Željela bih da se nikad nisu desili. Željela bih da ga nikad nisam upoznala. Nisam htjela da mu se sjećam lika, glasa, mirisa. Očistila sam svoj život od svega što mi je dao i od svega što me je na njega sjećalo. Moja psihologinja je željela doći do korijena uzroka napada jer sam u potpunosti krivila sebe. Misliti o bilo čemu je bilo super prije nego me je zadesila ta noć tako iznenadno. Bar sam tako mislila.

Nakon skoro pola godine terapije došle smo do otkrića. Uvijek je bio manipulativan, uvijek verbalno napadan. Razdirao mi je samopouzdanje i želio da budem očajna kako bih osjećala da mi je potreban. Tako sam žudjela za njegovim odobrenjem i pažnjom. Nekoliko dana prije napada, počela sam mu se suprotstavljati ne trpeći više njegovo sranje. Odbijajući seks ako sam smatrala da se ponaša kao šupak, u situacijama kada sam u prošlosti popuštala čak i nakon što bi me uvrijedio. Moja terapeutkinja je držala da me je silovao zato što je osjećao da gubi kontrolu nada mnom. Time je htio da me slomi… kao što bi konja.

Kroz terapiju sam počela osjećati da ipak vrijedim nešto i da je on jadan gubitnik. Ne ja. Htio je nešto od mene i dobiti to nije bilo dovoljno. Htio je moju dušu i tijelo. Vlasništvo nad nečim neobuhvatnim.
Kad sam se počela da osjećati jačom i manje uplašenom više nisam mogla trpjeti nepristojne goste. Ne tolerirati ih značilo je suočavanje sa šefovim gnjevom kada su se oni žalili, što je zapravo značilo suprotstavljanje šefovima. Konačno je prava prilika naišla i kako nisam više željela živjeti kao žrtva, uzela sam člansku iskaznicu Industrijskih  Radnika Svijeta (IWW – Industrial Workers of the World).
Saznala sam za sindikalni pokret. Odlučila sam da, ako mi nije suđeno da budem rob jednom muškarcu, zašto onda biti rob šefu, poslu, gostu?
Gledala sam u šefove dok su sjedali za stolove, sipajući kavu koju si mi rekli da im napravim, polijevajući preko brojeva raluna prodaje koje su dobili zahvaljujući teškom radu mojih kolega i mene. Radili smo do potpune izmorenosti. Majke s kojima sam radila govorile su o prvim koracima svoje djece koje su propustile praveći kave s mlijekom. Poznavala sam mnoge trudnice koje su radile do pred samo rađanje dovodeći time u opasnost svoje dijete i sebe same, zato sto su trudnička bolovanja vrlo kratka i željele su što više tog vremena odvojiti za kasnije provođenje sa svojim novorodjenčetom. Znala sam da su šefovi i kompanija odgovorni za takvo stanje stvari.
Šefovi su bili vrlo manipulativni. Maltretirajući vas s mnogo uzastopnih smjena, odbijajući vam pauze, nazivajući vas glupima, unapređujući ljude koji vas seksualno maltretiraju, dajući vam raspored s kojim je spavanje nemoguće, odbijajući povišice na osnovu nebitnih stvari poput toga jeste li zaboravili obući nužne crne čarape ili pokrili tetovaže. Zatim kada bismo se organizirali, oni bi danima nastavili s takvim ponašanjem i iznenada priredili pizza zabavu. Većina radnika bi zahvalila šefu i tjednima pričala kako je njima stalo do nas, kako su fini i kako smo sretni.

Odjednom je svo maltretiranje izblijedjelo i sve zamjerke su nestale. Šefovi su opet prihvaćeni u grupne razgovore i proslave rođenja.

Ja ne vidim ikakvu razliku između ovog scenarija i momka koji je udario djevojku da bi se kasnije pojavio sa cvijećem i slatkišima, a zatim ponavljanja tog ciklusa.

Nije me sramota što sam silovana i manipulirana od strane svog bivšeg momka. Također me nije sramota što sam ga ostavila i pokušala se oporaviti. Nije me sramota raznoraznog nasilja kojeg sam iskusila i kojem sam svjedočila otkada sam počela raditi u Starbucks-u. Odbijam ih prihvatiti ponovno nakon jednostavne pizza zabave.

Ne želim pizzu. I ne želim cvijeće. Želim da se oslobodim od života u ropstvu. Želim kraj nasilju.

Da, mogla bih dati otkaz kao sto sam ostavila nasilnog partnera, ali sljedeći posao bi samo nastavio ciklus. Sljedeći posao bi bio sljedeći nasilni partner.

Zato ostajem. I borim se. Borim se pomoću organiziranja s drugim žrtvama nasilja, mojim kolegama. Dobro, bar s onima koji su dotakli dno i sada se žele uzdići. Ne, nisu svi spremni kad se sretnem sa njima prekinuti sa svojim ugnjetavačem. Ali bit ću ovdje kada budu. Kada i oni smognu hrabrosti.
Radimo zajedno kako bi poboljšali uvjete rada odbijajući da im damo što traže kada se ponašaju kao šupci. Uskraćujući im naš rad. Iskorištavanje naših tijela za njihove želje.

Pod okriljem trenutnog sistema moramo zaraditi novce da bi preživjeli. Da bi zaradili novce moramo prodavati svoj rad. Za mene je ovo već nepravedno i odvratno. Ja sam fascinirana kreativnošću, vještinama i genijem ljudskog uma i tijela. Osjećam veliki ponos što sam sposobna stvoriti nešto, naučiti nekoga nešto, govoriti, pisati, učiti. Koliko je divno saznanje da su ljudi sposobni za tako velike stvari. Činjenica da je netko bio dovoljno pametan da iskoristi te sposobnosti drugih za vlastite potrebe, a za tako malo nadoknade, je zaista bolno. Istu bol osjećam kad saznam da neka osoba ostaje uz nasilnika i radi ono što on traži da bi opet bila zlostavljana. Uvijek se pitam kada će otići. Pitam se kada će se suprotstaviti. Osjećam se tako dok tješim kolegicu koja jeca zato što se šef izderao na nju. Pitam se kada će prestati trpjeti. Mnogi već jesu. Radnici koji su pokrenuli ili se učlanili u udruženja. Mi smo preživjeli.

Posljednjih pet godina su bile nevjerojatne. Oporavila sam se od napada i degradacija te veze. Oporavila sam se kroz primjenu savjeta terapeuta na svoj rad na poslu.

Odbijam biti žrtva ikada više. Odlučna sam osvijestiti svoju vrijednost i pokušati pomoći drugima da se oporave nakon godina nasilja od strane poslodavaca i gostiju. Nije dovoljno da samo odete ako niste shvatili svoju vrijednost, jer vas nisko samopouzdanje može samo neprestano dovoditi u iste zajebane situacije. Prije nego postanemo svjesni, bukvalno smo slomljeni do dna. Veliki šefovi će imati imovinu koju su stekli na račun uštede na nama. Imat će najbolje doktore, njihova djeca će imati najbolje obrazovanje, njihovi roditelji će biti zbrinuti, i uživat će u plodovima našeg rada dok mi gladujemo. Ne razlikuje se od partnera koji vam uzima cijelu plaću.

Opekotine od vrelog mlijeka ne bole ništa manje kad saznam da to piće košta jedan sat mog posla, a u jednom satu ću napraviti stotinu njih.

Ne slušajte kada vas šef ili iznervirani kolega pokuša uvjeriti da je vaš rad bezvrijedan. Ne vjerujte im dok vam omalovažavaju posao zato što radite u podružnici brze prehrane ili maloprodaji. Bilo da sjedite za stolom, dostavljate pizzu, čistite zahode, šijete par hlača ili glumite na sceni kako bi platili svoje račune… sjetite se da bi šefovi to sami radili kada bi umjeli. Sjetite se da oni vas trebaju mnogo više nego što vi njih trebate. Da, nasilje se može pogoršati ako se suprotstavite. Umnogome je slično onom sto se meni dogodilo. Ali ako je bilo potrebno da budem silovana kako bih pobjegla od tako užasne i destruktivne veze, onda je to jednostavno bilo potrebno. Ako je bilo potrebno da se oporavim od toga kako bih naučila o slobodi i otporu ropstvu, onda je s pravom tako.
Neću biti rob. Neću biti sluga. Ne prihvaćam nasilje nad mojim umom i tijelom niti omalovažavanje mog duha. Kad pokušaju da vas odvoje isto je kao kad vam partner kaže da ne smijete gledati svoje prijatelje. Svrha toga je da vas izolira kako biste se osjećali sami i bespomoćni, da bi se osjećali kao da vrištite dok vas nitko ne čuje. Ne dozvolite im to. Odbijte izolaciju. Posegnite za svojim kolegama. Odbijte raditi posao koji nije siguran. Zahtjevajte novac koji ste zaslužili. Oni koji najviše rade zaslužuju najveći luksuz. Mi smo to zaradili. To je naše.
Ako ste našli izlaz iz nasilne veze ili situacije u svom životu onda znate koliko jako ste se željeli izvući. Nakon toga ste tisuću puta razmislili kako se moglo pogoršati. Osjećate zahvalnost što ste spasili svoj život. Zamislite kada bi prestao sav loš tretman na poslu. Zamislite kada se ne biste užasavali dolaska na radno mjesto. Šta ako bi se šef sada plašio vas? Šta ako se ne bi usudili opet vas udarti, uvrijediti, maltretirati? Šta ako bi vam dali sve stanke na vrijeme i platili sve prekovremene sate? Šta ako biste vi planirali svoj raspored i odlučili koja zaduženja preuzeti? Šta ako biste vi odredili svoju plaću?

Kako bi bilo kada biste konačno bili slobodni?

originalni tekst

http://libcom.org/library/my-body-my-rul...