U zadnje vrijeme „naši“ sindikalisti nas sve više začuđuju. Svako malo možemo vidjeti samodopadni smješak Krešimira Severa dok se rukuje sa premijerkom ili pak namrgođene obrve Ozrena Matijaševića koji se obračunava s novinarima koji postavljaju neugodna pitanja oko novih „pobjeda“ naših sindikalista. Ma kojih to pobjeda?! Je li pobjeda možda izigravanje 800.000 potpisa građana? Je li pobjeda možda đoranje radničkih prava za neke maglovite referendumske vizije? Je li pobjeda možda fleksibilizacija Zakona o radu? Je li pobjeda možda „obrana“ naših radnih mjesta? Sigurno – i „naši“ sindikalisti nam svako malo gurnu svoje žuljevite ruke u objektive kamera, pokazujući ožiljke svih „epskih“ bitaka unutar GSV-a, u kojima su oni obranili radnička prava – režući ih.

Ovaj članak je komentar na Zahtjeve sindikalnih središnjica, dokument kojeg je 15. ožujka potpisala Koodrinacija pet hrvatskih sindikalnih središnjica. Uz ovaj dokument objavljena je i PowerPoint prezentacija, koju ćemo također prokomentirati. Oba dokumenta možete preuzeti na kraju članka.

LEGALISTIČKA UTOPIJA

Već se na prvi pogled može primijetiti kako je opet riječ o jednom pretencioznom dokumentu, prepunom praznih floskula, koji ne nudi nikakva stvarna rješenja, niti su ga sindikati u mogućnosti nametnuti Vladi.
Prvi zahtjev sindikata: uklanjanje mogućnosti neisplate plaće i neuplate doprinosa, ostat će dugo visiti u zraku zbog svoje populističke površnosti. U 1. stavku članka 5. Zakona o radu (NN 149/09) stoji kako je poslodavac dužan radniku za obavljeni rad isplatiti plaću, dok su u člancima 293. i 294. propisane novčane kazne 31.000 do 100.000 kn za poslodavce koji uskraćuju radnicima plaće, ne uplaćuju doprinose itd. Dakle, zakonski postoje određene kazne koje bi trebale spriječiti mogućnost neisplate plaće. No, papir trpi svašta, pa tako ćemo jako rijetko čuti da je neki poslodavac kažnjen zbog neisplaćivanja radnika – a s tom praksom se susrećemo svaki dan. Mogu sindikalci tražiti da neisplata plaća postane kazneno djelo, a čak da se ta „želja“ realizira, država će uvijek omogućiti poslodavcima određene rupe u zakonu kroz koje će se oni uspjeti izvući.

Treba upozoriti i na činjenicu da su u slučaju neisplate plaća sindikati dobrim dijelom suučesnici. Radnici se često jave sindikatima jer im poslodavac ne isplaćuje plaće, a sindikati na to kažu „strpite se, jedna plaća nije ništa vidjet ćemo kako dalje“, te nakon toga kreću otezanja i „pregovori“ koji ne rode plodom. Umjesto sindikalističkog politikanstva u ovakvim slučajevima potrebno je da se radnici odmah organiziraju, te da štrajkom i obustavom proizvodnje pokažu poslodavcima da s njima nema šale. U svakom slučaju, bez jakog revolucionarnog sindikalnog pokreta ne postoji niti jedan zakon koji će onemogućiti poslodavcima da uskraćuju plaće radnicima, a jedino ih radnici organizirani u bazne i direktnodemokratske sindikate mogu nadgledati.

Na sličan način možemo komentirati i zahtjev za povećanjem i regulacijom minimalne plaće, jer sama minimalna plaća neće rasti sve dok organizirani radnički pokret ne nametne zahtjev za istom na dnevni red - a sindikati su davno prestali predstavljati radnički pokret.

NOVA EKONOMSKA POLITIKA

„Naši“ sindikalisti zahtijevaju i ukidanje nelikvidnosti, povećanje i stvaranje radnih mjesta, smanjivanje kamatnih stopa, poticanje osobne potrošnje, spašavanje banaka, te ograničavanje njihovog monopola, suprotstavljanje privatizaciji nacionalnih bogatstava, te investiranje u gospodarstvo itd. Ovi zahtjevi nisu ništa originalno, te su tipične parole i zahvati koje rade kapitalističke ekonomije za vrijeme krize. Riječ je o doktrini američkog ekonomista Johna Maynarda Keynesa jednog od kreatora New Deala. Iako se ova doktrina pokazala kao dobar način izlaska iz krize, ona je samo kozmetički zahvat koji će prije ili kasnije ponovno dovesti do krize. Doduše, u kontekstu zahtjeva „naših“ sindikalista, možemo primijetiti kako su ovi zahtjevi više populističke naravi nego stvarne vizije, jer spominjanje jačanja industrijske proizvodnje u državi u kojoj je ona gotovo potpuno uništena, je naprosto smiješno, pogotovo kada se na to nadovezuju floskule o razvoju izvoza, privatnog sektora, djelatnosti koje otvaraju radna mjesta ili pak djelatnosti s bržim povratom vrijednosti. Zanimljivo je istaknuti kako izgleda da se „naši“ sindikalisti više brinu za poslodavce i razvoj poduzetništva, nego za radnike.

Nakon svega ovoga, neoliberalni zahtjev za reduciranjem uloge države u gospodarstvu mnoge će ljude ostaviti začuđenim, zbunjenima ili će ih pak nasmijati. Uistinu, samo sindikalni politikanti mogu u isto vrijeme zagovarati intervencionističke metode i reduciranje uloge države. No, ono što je posebno smiješno je oportunističko dodvoravanje sindikalista vladajućoj eliti i njezinim neoliberalnim ekonomskim guruima, te postavljanje sindikata kao zagovornika neoliberalizma u Hrvatskoj. Ova činjenica ide samo u prilog našim nastojanjima za novom vrstom sindikalizma – revolucionarnim sindikalizmom!

PRIKRIVENI UDAR NA RADNIKE

Jedan od sindikalnih prijedloga je i ukidanje rada na crno, a pošto ovaj prijedlog nisu detaljnije obrazložili možemo primijetiti veliku dozu socijalne neosvještenosti, jer mnogi ljudi u Hrvatskoj rade na crno jer drugačije ne mogu pronaći posao. Pri tome je potrebno spomenuti i kako sam „rad na crno“ izaziva negativnu konotaciju, te se često povezuje s kriminalom, dok je u stvarnosti najčešće riječ o poslovima u „u fušu“. No, ovdje je i riječ o poslovima gdje radnici rade za poslodavca neprijavljeni, te nemaju niti izvjestan prihod, a da o plaćenim doprinosima i ostalim beneficijama niti ne govorimo. Rad „u fušu“ i neprijavljeni rad ne smijemo izjednačavati, jer rad „u fušu“ nije problem, pošto tu radnik pokušava za sebe svojim radom ostvariti dodatnu dobit, dok drugi predstavlja najgoru moguću eksploataciju protiv koje se treba boriti.

Kada već spominjemo „socijalne beneficije“ potrebno je istaknuti i prijedlog o novom sustavu naknada za nezaposlenost, čija vizija nigdje nije objašnjena.

No, ono što je uistinu kriminalno je to što sindikati predlažu postepenu pripremu za uvođenje fleksigurnih radnih odnosa, dok bi upravo oni trebali braniti radnike od ove politike koja koristi jedino poslodavcima. Sama ideja fleksigurnosti, nastala u Europskoj uniji, nastoji pod parolom uzajamnog prilagođavanja i dogovaranja poslodavaca i radnika omogućiti sve veću samovolju poslodavaca, pojačati njihovo izrabljivanje radnika, te ukinuti većinu prava za koja su se radnici i radnice izborili kroz povijest. Isto tako, jedno od glavnih obilježja fleksigurnosti je povećanje privremenog rada, odnosno ugovora na određeno, tako da nas uistinu začuđuje stavka u kojoj sindikati traže ograničavanje rada na određeno. Više o fleksigurnosti možete pročitati u članku Neizvjesni rad, fleksigurnost i Europska unija, a ako se želite više informirati o iskustvima talijanskih radnika predlažemo Vam da pročitate knjigu Renata Curcia Radnici za jednokratnu uportrebu.

Informacije o štetnosti same fleksigurnosti možete pronaći i na Internet stranici Demokratske inicijative protiv Europske unije.

POLITIČKE REFORME: ZADNJA SLAMKA SPASA?

Još od kada su iznevjerili građane svojom oportunističkim i politikanskim trgovanjem našim potpisima, sindikalisti, te kojekakvi priljepci poput Dragutina Lesara, pokušavaju nam zamazati oči borbom za političke reforme. Oni su zajahali na valu demokratizacije, te neposredne, odnosno direktne demokracije koju je studentski pokret iznjedrio na političku pozornicu. Dakako, pod direktnom demokracijom „naši“ sindikalisti misle na češće održavaje referenduma, po uzoru na Švicarsku. No, to nije direktna deomokracija, jer direktna demokracija se ne bazira samo na mogućnosti da se svaki građanin izjasni o određenom problemu, već i da sudjeluje u raspravi i u kreiranju referendumskog pitanja. Upravo nam švicarski referendumi, gdje su građani izglasali zabranu gradnje minareta, pokazuju kako se direktna demokracija vrlo lako može izopačiti za ciljeve određenih društvenih skupina ili političkih partija. Dakako, samo češće zazivanje referenduma je pozitivna praksa, no bez organiziranog radničkog pokreta, kao alternative ideološkoj hegemoniji vladajuće klase, referendumi će teško što promijeniti.

RADNIČKI DOM ILI KAPTOL?

Na kraju cijele ove analize ove farse od sindikalnih zahtjeva, potrebno se osvrnuti i na neke čisto moralističke zahtjeve, koje bismo prije očekivali da dolaze s Kaptola, nego od strane sindikalista. Zahtjevi za iskorjenjivanjem korupcije, primanjem poklona u javnim službama, žestokim obračunom s pohlepom i privilegijama, na moralnoj, političkoj i pravosudnoj razini itd, kao i žalopojke o neuspjehu hrvatskog društva zbog kraha vrijednosnog sustava, osim što su populističko-šablonske črčkarije koje svi ponavljaju poput papiga, nemaju nikakvu analitičku vrijednost.

Država je proizvod hijerarhijskih odnosa, a u kapitalizmu ona je čuvarica klasnih razlika. Upravo zbog toga dok god postoji države postojat će i korupcije, jer korupcija je samo odraz hijerarhije u društvu, pošto ona omogućuje lakši „uspon na ljestvici“ ili pak zaobilaženje određenih institucija materijalnim podgodovanjem pojedinaca. Moralistički vapaji neće iskorijeniti korupciju – već jedino revolucija, i izgradnja društva na novim, egalitarnim ekonomskim i političkim principima.

ZA RADNIČKI, A NE BIROKRATSKI SINDIKAT!

Sindikati, ili kako ih mi slobodari nazivamo – „žuti sindikati“, kako bi naglasili njihovu mlaku, politikansko-oportunističku i birokratsku bit, odavno su izdali radnike zbog fotelja, plaća i privilegija svojih predstavnika. Odavno su interese radnika zamijenili interesima poslodavaca i vladajuće elite. Odavno su plamen klasne borbe, stišali socijalnim partnerstvom, koje poput korozije nagriza radnička prava izborena doslovno krvlju prijašnjih generacija.

Sindikati su odavno napustili viziju boljeg i pravednijeg, egalitarnog i besklasnog društva, i zamijenili je europskim neoliberalnim mitovima fleksigurnosti, koju propovijedaju bez bilo kakvog kritičkog osvrta na prava radnika.

Radnici sve više i više vide kako im njihove sindikalne središnjice ne mogu pomoći, ali ne znaju kako dalje. Kako se boriti bez sindikata? Kako štrajkati bez sindikata?

Mi u Mreži anarhosindikalista (MASA) pokušavamo izgraditi novu vrstu sindikalizma. Sindikalizma zasnovanog na direktno demokratskim baznim sindikatima, bez korumpiranih plaćenih birokrata, sindikalizma zasnovanog na direktnoj akciji samih članova, umjesto na politikantskom pregovaranju birokrata. Sindikalizma zasnovanog na povijesno provjerenim metodama kojima su naši pretci diljem svijeta izborili svoja prava, ali isto tako, mi ne želimo stati samo na poboljšanju uvijeta radnika u kapitalizmu, već želimo zajedno izgraditi novo društvo, društvo bez klasa, vođa, i bez države - slobodarski komunizam.

U prilogu se nalaze:
1. Zahtjevi sindikalnih središnjica
2. Nova slika Hrvatske