Poznati sociolog Zygmunt Bauman tvrdi da nas neredi u Londonu upućuju na minsko polje manjkavih i onesposobljenih potrošača.

Ove nerede nisu prouzrokovali glad i nestašica kruha. Ovo su neredi manjkavih i onesposobljenih potrošača.

Glavni proizvod društvene nejednakosti nisu revolucije već minska polja. Minska polja su područja na kojima se nalazi nasumično razbacan eksploziv. Tako možemo biti poprilično sigurni da će neke od tih eksplozivnih naprava u nekom trenutku eksplodirati – ali nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću reći koja i kada. Kako su socijalne društvene revolucije usredotočeni i ciljani događaji, mogu se locirati i na vrijeme se deaktivirati. Isto ne vrijedi za eksplozije minskih polja. U slučaju minskih polja koja su postavili vojnici jedne vojske, možete poslati vojnike druge vojske da iskopaju mine i deaktiviraju ih; nesumnjivo opasan posao – kao što nas stalno podsjeća stara vojnička mudrost: „Pirotehničar griješi samo jednom.” Ali u slučaju minskih polja koja je postavila društvena nejednakost, čak i takvo rješenje, koliko god opasno bilo, nije dostupno. Naime, postavljanje mina i njihovo deaktiviranje treba obaviti ista vojska koja ne može prestati postavljati nove mine i istovremeno stajati na stare. Postavljati mine i postati njihova žrtva dio su istog paketa.

Kao što je prije više od petsto godina zabilježio Miguel Cervantes de Savedra, sve varijacije društvene nejednakosti potječu od podjela između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ali u različitim vremenima imati ili nemati različite stvari razbuktavalo je strastvenu želju ili strastvenu ogorčenost. Prije dva stoljeća u Europi i prije svega nekoliko desetljeća u različitim krajevima nemalo udaljenim od Europe te danas na nekim plemenskim bojišnicama ili igralištima lokalnih diktatora, glavna stvar oko koje su se sukobljavali oni koji imaju i oni koji nemaju bili su pšenica ili riža. To više nije slučaj primarno zahvaljujući nebesima, znanosti, tehnologiji i određenim razumnim političkim odlukama. Što ne znači da je stara podjela mrtva i pokopana. Upravo suprotno … Objekti naše čežnje, čiji nedostatak najgrublje zamjeramo, danas su mnogobrojni i raznoliki – a njihov broj, kao i iskušenje da ih posjedujemo, rastu iz dana u dan. Usporedno s tim neimanje potiče rast bijesa, poniženja, zlobu i zamjeranja – kao i nagon da se uništi ono što se ne može imati. Pljačkanje i paljenje dućana potiče iz istih  poriva te zadovoljava istu čežnju.   

Danas smo svi potrošači, potrošači prije svega, potrošači po pravu i dužnosti. Dan nakon 9/11 razbješnjeni George W. Bush u svom obraćanju traumatiziranim Amerikancima nije pronašao boljih riječi u pokušaju da normalizira stanje do li „nastavite kupovati.” Ono što nam danas služi kao najviša mjera našeg društvenog ugleda i rezultata u natjecanju „čiji je život uspješniji”, razina je naše šoping aktivnosti i lakoća s kojom se rješavamo jednog objekta potrošnje da bi ga zamijenili s nekim „novim i poboljšanim”. Rješenja za sve probleme koje srećemo na putu kojim bježimo od nevolja i prema zadovoljstvu – tražimo u dućanima.

Od kolijevke do groba istrenirani smo i naučeni da dućane tretiramo kao ljekarne pune lijekova koji će izliječiti ili barem ublažiti sve bolesti i boli naših života. Na ovaj način dućani i kupovina dobivaju istinski eshatološku kvalitetu (eshatologija - učenje i vjerovanje o konačnom (utopijskom) izbavljenju u smislu predviđanja ili projektiranja buduće i konačne i posvemašnje slobode, op prev.). Kao što je to slavno ustvrdio George Ritzer, dućani postaju naši hramovi; a ja bih još dodao da popisi za kupovinu postaju naši molitvenici, a šetnje po šoping centrima naša hodočašća. Naši najpoletniji osjećaji su vezani uz impulzivno kupovanje i odbacivanje stvari koje nam višu nisu dovoljno atraktivne da bi ih zamijenili atraktivnijima. Punoća potrošačkog užitka znači punoću života. Kupujem, dakle jesam. Kupovati ili ne kupovati, pitanje je sad.

Za onesposobljene potrošače, one koji nemaju današnjice, nemogućnost kupovanja je žareća i trula stigma neispunjenog života – i vlastite nebitnosti i niškoristnosti. To nije samo nedostatak užitka, već nedostatak ljudskog dostojanstva. Smisla života te naposljetku humanosti i svakog temelja za samopoštovanje te poštovanje prema drugima u zajednici.

Supermarketi mogu biti hramovi za članove kongregacije. Za izopćene i protjerane iz Crkve potrošača, oni su utvrđenja neprijatelja podignutih na zemlji iz koje su prognani. Te pomno čuvane utvrde ograničavaju pristup dobrima koji štite druge od slične izopćeničke sudbine – kao što bi se i George W. Bush složio, čuvaju pristup „normalnosti.” Čelična vrata i zasloni, CCTV kamere, sigurnosni čuvari na ulazima samo pridonose atmosferi bojišnice i trajnog neprijateljstva. Ove neprijateljske, oružjem čuvane i pomno pažene citadele, služe kao svakodnevni podsjetnik na bijedu, bezvrijednost i poniženja „urođenika.” Prkosne u svojoj nadmoći i arogantnoj nedostižnosti, čini se kao da uzvikuju: Izazivam te! Ali na što?

Preuzeto s Social Europe Journal.