15. svibnja u Madridu održan je prosvjed protiv banaka i političara. Osim razvoja događaja, odnosno masovne pobune u Španjolskoj i uspostavljanja plenuma na trgovima, zanimljivo je i to što se u javnosti ponovno pojavio ATTAC. Iako marginalizirani, uspjeli su iskorisiti trenutke masovnog nezadovoljstva da iznova predstavljaju svoju viziju Tobinovog poreznog prijedloga (eng. Tobin tax). Zbog velike sličnosti u razlozima prosvjeda u Španjolskoj, Hrvatskoj, ali i dalje, te zbog činjenice da u medijski prostor najčešće dospijevaju kratkovidne kritike postojećeg sustava, ovdje vam predstavljamo kritiku antiglobalističkih ideja.

Slika 1 - James Tobin

TOBINOV POREZNI PRIJEDLOG

1978. godine u svom članku Prijedlog za reformu međunarodnog novčanog poslovanja[1], američki ekonomist James Tobin predložio je mali porez za sve valute, koji bi „izliječio“ financijska tržišta, te prvi prijedlog svjetskog poreza ikad. Tobinov porezni prijedlog se prvenstveno odnosio na regulaciju financijskih tržišta u ime društveno-ekonomskih posljedica, a nastao je kao odgovor na neoliberalnu „filozofiju“, tj. neograničenost i nezavisnost tržišta od države. Naime, Tobinov porezni prijedlog nastaje u trenutku kada Nixonova administracija ukida „sistem zlatnih poluga“. Ovaj događaj otvorio je veliki porast moći financijskih tržišta.

James Tobin je učinak svog poreza opisao kao „bacanje pijeska u kotače financijskog tržišta“[2]. Tobin tvrdi da nacionalna ekonomija i vlade nisu sposobne prilagoditi se masovnom protoku fondova kroz promjenu valuta, bez stvarne štete i značajne žrtve ciljeva nacionalne ekonomske politike. Porez bi obuzdao međunarodni protok privatnog kapitala. Heikki Patomäki ističe kako je glavna Tobinova briga bila stabilnost, no istovremeno je branio autonomiju nacionalnih kreatora politike[3]. Također, Patomäki ističe kako je Tobin smatrao, iako nije bio precizan u razradi problema, kako „dominacija financijskih tržišta uzrokuje lošu raspodjelu resursa“[4]. Uz stabilnost, efikasnost i autonomiju nacionalnih kreatora politike, Tobin ističe i pravdu i pravednost, jer špekulacije globalnog financijskog sistema imaju mnogo dublje posljedice na živote ljudi koji nemaju koristi od aktivnosti financijskih tržišta, niti ih je itko pitao za mišljenje. Kako Patomäki piše: „Drugim riječima, milijuni ljudi koji snose posljedice ponavljanja financijskih kriza kažnjeni su bez da su počinili krivično djelo“, te nastavlja „princip individualni profit, društveni rizik nije pravedan“[5]. Ovime Patomäki ističe socio-moralnu stranu Tobinovog poreznog prijedloga.

Originalna stopa poreza, koju je Tobin predlagao, je bila 1%, a kasnije je ju je smanjio na negdje između 0.1% i 0.25%.

Slika 2 - Subcomadante Marcos i Ignacio Ramonet

ATTAC I „GLOBAL JUSTICE MOVEMENT“

Tobinov porezni prijedlog, nakon što je izazvao kratku puru svojim pojavljivanjem nestao je iz javnih rasprava sve do ekonomske krize u Južnoj Aziji 1990. godine. Godine 1997. Ignacio Ramonet, urednik La Monde Diplomatique, obnovio je raspravu oko Tobinovog poreznog prijedloga svojim uvodnikom Razoružavanje tržišta[6]. U ovom tekstu Ramonet oštro napada Međunarodni monetarni fond (IMF), Svjetsku banku, Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kao moćne insitucije koje provode financijsku globalizaciju. „Financijska globalizacija je sama svoj zakon koja je osnovala odvojenu supernacionalnu državu sa svojim državnim aparatom, sa svojim sferama utjecaja, sa svojim načinom djelovanja“ piše Ramonet, te dodaje „umjetna svjetska država posjeduje moć čija osnova ne proizlazi iz društva. Ona umjesto toga odgovara financijskim tržištima (...) Rezultat je da stvarne države u stvarnom svijetu postaju nemoćna društva“[7]. Ovom kritikom Ramonet ne samo da aktualizira Tobinovu kritiku financijskih tržišta, već ju i nadograđuje objavljujući rat (financijskoj) globalizaciji. Za Ramoneta, kao i za Tobina, nacionalne države bi trebale imati nadzor nad vlasititom ekonomijom kako ne bi bile robovi financijskih tržišta. Smatrajući da „apsolutna sloboda pokretljivosti kapitala potkopava demokraciju“[8], Ramonet poziva se na Tobinov porezni prijedlog, naglašavajući kako bi on mogao riješiti sve probleme, pa i probleme siromaštva do kraja stoljeća. No ono po čemu je Ramonetov tekst važan je i pozivanje na osnivanje međunarodne nevladine organizacije, odnosno Action for Tobin Tax to Assist the Citizen (ATTAC), s kojom nastaje svjetski pokret za pravdu (eng. global justice movement), poznat još pod nazivom alter-globalizam i/ili anti-globalizam, koji raspravu oko Tobinovog poreznog prijedloga iz akademskih krugova prenosi na ulice.

ATTAC je „internacionalna organizacija i mreža unutar svjetskog pokreta za pravdu“ koja se protivi „neoliberalnoj globalizaciji i radi prema društvenim, ekološkim i demokratskim alternativama u procesu globalizacije“, a zauzima se za „regulaciju financijskih tržišta, zatvaranje poreznih rajeva[9], predstavljanje svjetskih poreza kako bi financirali javna svjetska dobra, ukidanje duga državama u razvoju, poštene trgovinske zakone, ograničenja za slobodnu trgovinu i neregularni protok kapitala“[10]. U dokumentu Platforma internacionalnog pokreta ATTAC[11], usvojenog 12. prosinca 1998., ATTAC uz gore navedene principe/ciljeve, ističe još i „osvajanje prostora kojeg je demokracija izgubila u korist sfere financija, protivljenje novim napuštanjima nacionalne suverenosti zbog 'prava' investitora i trgovaca, stvaranje demokratskog prostora na globalnom nivou“[12]. Iz ovog svega vidimo jasnu povezanost ciljeva i principa ATTAC-a s idejama Ignacia Ramoneta i njegovom aktualizacijom/interpretacijom Tobina.

Svjetski pokret za pravdu poznat je po masovnim prosvjedima uoči sastanaka G8, Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) itd. koji su često znali eskalirati u nasilje i sukobe između prosvjednika i policije. Primjer takvih prosvjeda su Seattle 1999., Genova 2001. ili Copenhagen 2009. Ovi prosvjedi vuku organizacijske i ideološke korijene od prosvjeda protiv Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda iz 1988. u Zapadnom Berlinu. To je bio prvi anti/alter-globalistički masovni prosvjed u kojem je sudjelovalo više desetaka tisuća ljudi, te koji je zacrtao put sličnim budućim događajima. Tu se u praksi stvorio novi politički pravac, koji je iskoristio nemoć ljevice da djeluje protiv „podivljalog kapitalizma“. Pravac koji je, među ostalim, inspiriran i Ramonetovim tumačenjem Tobina. Pokret je baziran na međunarodnim mrežama nevladinih udruga, kao što su npr. People's Global Action, Jubilee 2000, Friends of the Earth itd., na neofrmalnim grupama afiniteta koje se okupljaju netom prije prosvjeda ili sličnih akcija (npr. Black Bloc kao sastavni dio svakog anti/alter-globalističkog prosvjeda) a u počecima se oslanjao i na stranke zelenih, različite „radikalne“ sindikate itd.

Upoznat sa stavovima ATTAC-a i svjetskog pokreta za pravdu, James Tobin se 2001. u intervju za Der Spiegel ogradio od svjetskog pokreta za pravdu: „Naravno da mi je drago; no najveći pljesak dolazi s pogrešne strane. Ja sam ekonomist i, kao većina ekonomista, podupirem slobodnu trgovinu. Štoviše, podržavam Međunarodni monetarni fond, Svjetsku banku i Svjetsku trgovinsku organizaciju. Oteli su moje ime“[13]. Tobin je istaknuo kako je cilj njegovog prijedloga bilo „kočenje“ prometa valutnih transakcija, dok ATTAC i ostale organizacije, iako priznaju originalnu Tobinovu ideju kao „najvišu“, misle kako bi se novac dobiven porezom trebao iskoristiti za razvoj potreba „trećeg svijeta“ i koji bi onda omogućio vladama i građanima da zauzmu demokratski prostor kojeg su financijska tržišta okupirala.

Slika 3 - Engels i Marx

TOBINOV POREZNI PRIJEDLOG KAO NEMOGUĆNOST RJEŠAVANJA SIROMAŠTVA

Iako anti/alter-globalističke vizije i uporaba Tobinovog poreznog prijedloga izgledaju zrelo, radikalno i moguće, one nisu ništa od toga, a sama ideja koja je predstavljena u Tobinovom poreznom prijedlogu ne može izjednačiti „Zapad“ i „treći svijet“. Glavni problem anti/alter-globalista leži u njihovoj kontradiktornosti. U jednu ruku oni sebe smatraju anti-kapitalistima jer se bore protiv financijskih tržišta, burzi i ostalih elemenata tzv. „podivljalog neoliberalnog kapitalizma“, dok s druge strane njihove alternative i prijedlozi ne izlaze izvan okvira kapitalističke ekonomije. Oni se pozivaju na industrijski kapital koji otvara nova radna mjesta i na metafizičnost „poštenog“ slobodnog tržišta, a ne shvaćaju da su odnosi rad-kapital glavni razlog klasnih razlika unutar kapitalističkog ekonomskog poretka. Ukratko, njihova kritika kapitalizma i njihov anti-kapitalizam usmjereni su na samo jednu formu kapitala – financijski kapital, dok ostalo zanemaruju. Isto tako, pozivaju se na suverenost država-nacija koje bi sredstvima dobivenim od svjetskog poreza uspjele riješiti „problem siromaštva do kraja stoljeća“[14], ignorirajući činjenicu da je problem siromaštva nešto puno dublje i da mu baza nije u špekulacijama financijskih tržišta već u samom kapitalizmu.

Anti/alter-globalisti tvrde kako je proces globalizacije i „vladavine divljeg kapitalizma“ započeo padom Berlinskog zida. To nije točno. Globalizacija je, u svom punom smislu, započela u 16. Stoljeću. Karl Marx i Friedrich Engels pišu u Komunističkom manifestu: „Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmopolitski karakter potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvijek. Potiskuju ih nove industrije, koje po cijenu života moraju uvoditi sve civilizirane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih krajeva i čiji se proizvodi ne troše samo u zemlji, već u isto vrijeme i u svim dijelovima svijeta. Na mjesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljavanje traže proizvode najdaljih zemalja (...) Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj, uzajamna zavisnost nacija“[15]. Nije li ovo globalizacija?

Prije nego li nastavimo s iznošenjem naših teza, potrebno je osvrnuti se na izvornu ideju Jamesa Tobina. Tobin svojim porezom nije mislio rušiti ekonomski poredak niti se ikada postavljao u tom kontekstu. Kako smo mogli iščitati iz intervjua s njim, on je otvoreno podržavao institucije globalnog kapitalizma, samo je smatrao da je potrebna reforma sistema i ograničavanje financijskih tržišta. Njegova ideja uopće nije tako originalna, inovativna niti „čudna“ već je još jedna od metoda protekcionizma, kojeg bi države-nacije mogle koristiti za zaštitu svojih gospodarstava u trenutcima krize kapitalizma. Isto tako, on novac prikupljen porezom nije mislio iskoristiti za ukidanje nejednakosti između Zapada i zemalja „trećeg svijeta“, već je htio sva sredstva staviti u ruke Ujedinjenih naroda, te im na taj način osigurati dodatne financije. Glavni nedostatak ovog prijedloga, iz reformističke, a ne revolucionarne pozicije, jest činjenica da on može funkcionirati jedino ako ga prihvate sve države na svijetu. Tobinov porez ne može funkcionirati ukoliko postoji jedna država koja ga nije prihvatila, jer tako može doći do stvaranja novih „poreznih rajeva“pa sama reforma pada u vodu. Drugi nedostatak je pokušaj provođenja kontrole kroz Ujedinjene narode, jer je njihova politička moć znatno ograničena i često samo kozmetičke prirode dok stvarnu moć u svijetu imaju kapitalistički lobiji multinacionalnih korporacija, koji upravljaju državama ali i nadnacionalnim asocijacijama. Njima ovakve reforme ne idu na ruku i to je glavni razlog zbog kojeg se Tobinov porezni prijedlog neće nikada moći obistiniti.

Tobinov porezni prijedlog, bio on u orginalnom smislu ili anti/alter-globalističkom, ne može riješiti probleme siromaštva u svijetu niti izjednačiti Zapad i „treći svijet“. Glavni razlog tome su kapitalistički ekonomski odnosi koji su se razvili na Zapadu. Marx i Engels nam objašnjavaju kako kapitalizam mora stalno tražiti nova tržišta da bi opstao, ali se i dodatno učvršćivati na starima. Pošto je kapitalizam nastao na Zapadu, zemlje „trećeg svijeta“ nisu ništa drugo do li novo tržište koje je potrebno temeljito eksploatirati. Kapitalisti sa Zapada u zemljama „trećeg svijeta“ ne dobivaju samo novo tržište za svoje proizvode već i resurse potrebne njihovoj industriji, kao i jeftinu radnu snagu potrebnu za proizvodnju. Zapad ne bi mogao biti bogat niti razvijen bez zemalja „trećeg svijeta“ koje su siromašne, isto kao što kapitalistička klasa ne bi mogla gomilati kapital bez radničke klase. Tobinovim prijedlogom ne mijenja se glavni uzrok siromaštva i nejednakosti, a to je odnos kapital-rad, već se pronalazi nova rupa iz koje se može uzeti novac koji bi nacionalna država zadnjim trzajima pokušala osigurati svoju autonomiju pred neoliberalnom eksplozijom. Tobinov porezni prijedlog može osigurati znatna sredstva, no on svejedno ne može ukinuti klasne odnose, što znači da će još uvijek postojati siromašna radnička klasa u zemljama „trećeg svijeta“, kao i u zemljama Zapada, koja će i dalje proizvoditi višak vrijednosti domaćim i stranim kapitalistima. Jedino rješenje kojim je moguće riješiti razlike jest ukidanje klasnih odnosa i kapitalizma kroz revoluciju radničke klase. Jedino se promjenom ekonomskih, društvenih i političkih temelja može očekivati trajna i efikasna promjena.

Slika 4 - Plakat za ATTAC-ov koncert

ZAKLJUČAK

Uvođenje svjetskog poreza, tj. Tobinovog poreznog prijedloga, neće smanjiti nedjednakosti, niti će riješiti pitanje siromaštva jer to porez ne može postići. To može samo radikalna transformacija društvenih, ekonomskih i političkih odnosa. Tobinov porezni prijedlog ne mijenja ništa od toga već samo pronalazi nove načine da država-nacija utječe na tržište. Sam problem je dublji, zasnovan na klasnoj strukturi kapitalističkog društva, a sve dok ta struktura postoji nemoguće je riješiti pitanje siromaštva i nejednakosti. No, zbog sklonosti kapitalizma krizama u kojima kapitalistima u pomoć priskače država koja ih štiti raznim protekcionističkim elementima i metodama, lako je moguće da ćemo u nekoj od idućih kriza kapitalizma vidjeti Tobinov porezni prijedlog u praksi. Tada ćemo na vlasitoj koži vidjeti njegovu neučinkovitost.

BILJEŠKE:

[1] Eng. A Proposal for International Monetary Reform; originalno objavljen 1978. godine u Eastern Economics Jurnal, 4 (3-4) : 153-159
[2] Heikki Patomäki: Democratising Globalisation: The Leverage of the Tobin Tax, Zed Books; London – New York, 2001.; str. 110.
[3] Ibid.
[4] Ibid.
[5] Ibid; str. 111
[6] Eng. Disarming the Markets
[7] Ignacio Ramonet: Disarming the Markets; URL: http://mondediplo.com/1997/12/leader
[8] Ibid.
[9] Porezni rajevi (eng. tax havens) su lokacije, poput Monaca, Kanarskih otoka ili Liechtensteina, gdje se određeni porezi ne primjenjuju ili imaju jako niske stope.
[10] What is ATTAC?; URL: http://www.attac.org/en/what-attac
[11] Eng. Platform of International Movement ATTAC
[12] Platform of International Movement ATTAC, URL: http://www.attac.org/en/whatisattac/international-platform
[13] Intervju s J. Tobinom orginialno objaljen u Der Spiegel, a na Internetu se nalazi u engleskoj verziji: They Are Misusing My Name, URL: http://www.econ.yale.edu/news/tobin/jt_01-09-02_ds_misusing-name.htm
[14] Ignacio Ramonet: Disarming the Markets; URL: http://mondediplo.com/1997/12/leader
[15] Karl Marx i Friedrich Engels: Komunistički manifest, u Izabrana tjela tom 1., Kultura; Zagreb, 1949.; str. 18