Subotnje nerede u Splitu malo tko će zaboraviti, a ponajviše njegovi stanovnici. Vijest o razularenoj masi protivnika gay parade koji su urlicima mržnje, navijanjem i fašističkim salutiranjem, te bacanjem raznoraznih predmeta koji su varirali od kamenja, povrća, petardi, limenki, topovskih udara, kanti, suzavaca, upaljača, pitara za cvijeće, itd. dočekali paradu obišla je svijet. Dok neki žale zbog loše slike grada koja je odaslana u svijet tik pred početak turističke sezone, zadnje slamke spasa u sadašnjoj ekonomskoj situaciji, neki u prvi plan stavljaju svojevrsno rušenje nastojanja svih političkih elita da nas uguraju u Europsku uniju i to nedugo nakon što su izjavili kako je Hrvatska napredovala i da će za to svoje napredovanje biti primjereno nagrađena. Ipak, najžalosnija od svega je činjenica da su mržnja i homofobija u našem društvu prisutni iznad svih realnih očekivanja.

Nekoć poznat po svojoj slobodarskoj tradiciji, Split se od ranih devedesetih godina svjesnim političkim potezima i manipulacijama nastoji pretvoriti u utvrdu ekstremne desnice. Ratna zbivanja i jačanje utjecaja Crkve na sve sfere društvenog života, dodatno su potakla razvoj najnižih strasti i ideologija – nakon samoproklamirane socrealističke kvazi „klasne svijesti“ – dobili smo nacionalnu svijest koja je trebala ujediniti Hrvate bez obzira na njihove goleme unutarnje ekonomske razlike. Na taj način ostvaren je socijalni mir i društvena kohezija. Sindikati su potpisivali s vladom „paktove o nenapadanju“, procesi pretvorbe i privatizacije prošli su bez ikakvih većih otpora, gospodarstvo je sustavno uništeno i popljačkano, a danas i ono malo preostale proizvodnje na kojoj je ova regija počivala uništila je kriza koju su uzrokovali bankari i kapitalisti uz pomoć političke elite vođene rigidnim neoliberalizmom. Iz povijesti je poznato kako u situacijama teških ekonomskih kriza paradoksalno jača desnica i fašističke tendencije koje uzrok problema traže u „drugosti“ – drugoj naciji, židovima, pederima itd. umjesto u sustavu koji nas je na ove sulude kategorije i podijelio. Kapitalizmu odgovara ova „fragmentacija identiteta“ i atomizacija radničke klase koja se u stvari svodi na povijesno načelo „zavadi pa vladaj“. Zbog ovih specifičnih okolnosti „iz paštete“ iskaču razni populisti, poput narodnog heroja i ratnog profitera Keruma, koji otvoreno mrzi „urbane jugoslavene“ i „urbane tipove“ iako mu se stranka zove Građanska i na čelu je grada. Za njega je ova parada prošla „bolje od očekivanog“, valjda jer nije bilo mrtvih.

Tako smo imali priliku svjedočiti masovnom ventiliranju (opravdanog) bijesa ljudi zbog ekonomske, društvene i političke situacije u koju su sustavno dovođeni desetljećima. No ventil se ispuhao na totalno krivom mjestu – na onima koji su u društvu marginalizirani upravo zbog onoga što jesu od rođenja, zbog onoga na što nisu mogli utjecati, koji se zbog toga moraju sakrivati, trpjeti nepravde, omalovažavanja, batine, šikaniranje, izolaciju i nedostatak temeljnih ljudskih prava. Umjesto da udruže snage i zajednički se bore protiv onih koji su nas u ovakvu situaciju i doveli, po tipičnom hijerarhijskom obrascu socijal-darvinizma udarilo se na slabije. Malobrojna vladajuća klasa vrši ekonomsko nasilje nad većinom stanovništva koje zbog moralnog i ideološkog odobravanja tog istog sustava ne smije udariti na „vrh“ već udara na „dno“. Baš kao u jednom satiričnom stripu, otac dođe kući s posla nakon što je cijeli dan trpio psihičko maltretiranje od strane šefa, izdere se (ili namlati) vlastitu ženu, nezadovoljno dijete majci „digne tlak“ te se ona iskali na njemu. Slabom djetetu ne preostaje ništa drugo nego da se iskali šutiranjem mačke u dupe. Ovdje je slikovito opisana psihopatologija bolesnog hijerahijskog sustava koji nam se nameće kao jedini mogući oblik društvenog organiziranja.

Policija je unatoč velikom broju svojih snaga zakazala na „testu“ održavanja sigurnosti te je konačno pokazala svoju pravu ulogu – štititi dominantni ideološki obrazac. Od stotinjak uhićenih kazneno su prijavljena trojica kod kojih je pronađena zanemariva količina marihuane, dok su one koji su bacali kamenja i suzavce, i time ozlijedili novinare, sudionike parade, pa čak i same policajce, pustili s prekršajnim prijavama. Tu se pokazuje i najveći apsurd postojanja policije kao takve – koju iz svojih džepova direktno plaćaju svi porezni obveznici, točnije radnička klasa, kako bi očuvala javni red i mir – za što očito nije u stanju jer isključivo brani interese vladajuće ideologije i vladajuće klase.

Anti-gay prosvjednici, njihove moralne vertikale i mobilizatori govore dovoljno sami za sebe, poput fašistoidnog svećenika Ursića iz Supetra koji je nakon „slučajnog“ gledanja gay pornića u sobi jednog belgijskog hotela ustanovio pravu istinu – valjda onu da je homofobija ustvari strah od sebe samog. Osim znanstvenih istraživanja psihologa[1], to savršeno potvrđuje i grafit na splitskoj Galeriji Umjetnina koji glasi „Kome je draga kita, nek odjebe iz Splita!“. Naši dragi homofobi očito potajno priželjkuju da „grad“ napuste i žene kako bi mogli ostati na svom (polu)otoku razmnožavati se u rojsovskoj idili.

Sudionicima gay parade zaista treba čestitati na hrabrosti kakvom bi se malo koji macho homofob mogao pohvaliti. Oni više vole napadati iz rulje, onako kako su sredili Luku Ritza. Iako nije u potpunosti uspjela, ipak nas je prisilila da se suočimo sami sa sobom i ogromnim problemima i kontradikcijama s kojima živimo. Unatoč uvriježenom mišljenju, razlog organiziranja ove parade nije da bi se poštenom hrvatskom katoličkom radnom puku kojeg ionako jebu sa svih strana dodatno dizalo živce svojim pokazivanjem, zavođenjem mladeži i razbijanjem „vrijednosti“. Paradira se, ili bolje rečeno prosvjeduje, isključivo zato što su im njihova prava uskraćena. Ne paradira se zbog pederisanja nego zbog emancipacije. A paradiraju kao seksualne manjine jer su im kao takvima prava uskraćena. Nacionalizam i homofobija stoje nasuprot ideji o ravnopravnosti svih ljudi. No borba protiv istih mora ići paralelno s borbom za socijalnu jednakost, inače su obje osuđene na propast.