Za anarhizam su tri principa od esencijalne važnosti za stvaranje istinski slobodnog društva i to su: SLOBODA, RAVNOPRAVNOST i SOLIDARNOST, koji su međusobno nerazdvojivi.

Sloboda je neophodna za puni razvoj ljudske inteligencije, kreativnosti i dostojanstva. Kada netko dominira nama mi gubimo mogućnost razmišljanja i djelovanja kao posebne jedinke što je jedini način stvaranja i razvijanja nečijeg individualiteta. Dominacija uništava inovativnost i osobnu odgovornost i dovodi do konformizma i mediokriteta.

Ravnopravnost je esencijalna za postojanje istinske slobode. Ne može postojati sloboda u klasno podijeljenom, hijerarhijskom društvu prožetom ogromnim razlikama u moći, bogatstvu i privilegijama jer su u takvom društvu samo pojedinci koji se nalaze na vrhu ljestvice relativno slobodni dok su svi ostali polu robovi. Bez ravnopravnosti, slobode, osim one u kojoj biramo za kojeg ćemo gazdu raditi u kapitalizmu.

I na kraju solidarnost koja znači uzajamnu pomoć, zajednički, dobrovoljni rad zajedno s ostalim koji dijele iste ciljeve i interese. Za anarhiste pravo su bogatstvo ljudi i planet na kojem živimo. Bit je anarhizma uvjerenje u nedjeljivo dostojanstvo i vrijednost ljudskog pojedinca. Kako smo antiautoritarni borimo se protiv autoritarnosti koja se pojavljuje u dvije osnovne forme. U političkoj formi u obliku države i u ekonomskoj formi u obliku privatnog vlasništva (važno je znati da pod privatnim vlasništvom podrazumijevamo dobra koja se koriste u svrhu iskorištavanja pojedinca i njegove radne snage, ne i svako posjedovanje stvari, kuće, auta itd., no o tome više kasnije.)

SLOBODA

Sloboda za anarhiste znači neautoritarno društvo u kojemu pojedinac i grupe prakticiraju samoupravljanje. To znači da će anarhističko društvo biti neprisilno (bez prisile) odnosno onakvo u kojem nasilje i prijetnja nasiljem neće biti upotrebljavano kao argument da se bilo koju individuu ili grupu nagovori na nešto. Anarhisti su čvrsti zagovornici individualnog suvereniteta, te smo zbog toga protivnici svih institucija baziranih na prisilnom autoritetu odnosno hijerarhiji. Iz toga proizlazi da je anarhističko protivljenje «vlasti» samo protivljenje centralne, hijerarhijske, birokratski uređene organizacije društva. Ne suprotstavljamo se samoupravnim konfederacijama povezanim decentraliziranim organizacijama dok su one bazirane na direktnoj demokraciji, a ne na delegaciji moći tzv. «narodnim predstavnicima» u raznoraznim institucijama moći… parlamentima, vladinim financijskim i vojnim institucijama.

«Sloboda za sve s jedinim ograničenjem jednake slobode za ostale, ne znači da priznajemo i podržavamo tzv. «slobodu» koju vrlo često zagovaraju kapitalistički fanatici, da se iskorištava, ugnjetava, zapovijeda, što je ništa drugo doli ugnjetavanje i sigurno nije sloboda.»

Errico Malatesta – talijanski anarhist

RAVNOPRAVNOST ILI JEDNAKOST

Jednake mogućnosti su ono što čini istinsku jednakost, a ne jednakost u konačnici. Ne želimo da svi jednako misle, jednako govore, vjeruju u jednake stvari, jedu istu hranu i žive u istim kućama. Sasvim suprotno od toga. Želimo bogatstvo i raznovrsnost ideja, jer je to upravo ono što čini slobodno društvo slobodnim, no to treba pratiti i jednakost u mogućnosti ostvarenja svojih ideja. Bez jednakog starta za sve ne mogu postojati istinski jednake mogućnosti. I današnji svijet tržišnog i globalnog kapitalizma to zorno dokazuje. Jer imaju li npr. stanovnici Zambije, Burikine Faso, Hrvatske, Ekvadora, Vijetnama jednako mogućnost ostvarenja svojih ideja kao što to imaju npr. stanovnici Velike Britanije, SAD-a ili Njemačke? I imaju li pakistanski doseljenici u Velikoj Britaniji, Hispanoamerikanci u SAD-u ili turski imigranti u Njemačkoj jednaka prava i mogućnosti kao njihovi bijeli sugrađani? I imaju li među tim bijelim stanovnicima djeca radnika prosječnih prihoda jednake mogućnosti ostvarenje ideja kao djeca bogatih menadžera? Cijeli je sustav u potpunosti hijerarhijski uspostavljen u kojemu ne postoji mogućnost napredovanja (bar ne za 99% ljudi) i u kojem svatko zna svoje mjesto na društvenoj stratifikacijskoj ljestvici.

Mi se zalažemo za jednake mogućnosti i individua i socijalnu jednakost radnih mjesta. Socijalna jednakost znači da svatko ima jednak glas u donošenju odluka kako će se radni kolektiv ili zajednica u kojoj živimo, razvijati i mijenjati. Jer vjerujemo u maksimu:

«O onom što se tiče svih odlučivati će svi!»

SOLIDARNOST

Povreda jednog je povreda svih nas. U okviru hijerarhijskog društva kao što je ovo sada u kojemu živimo, solidarnost, osim zadovoljstva koje nam pruža, je nezamjenjiva jer nam omogućava da se snažnije suprotstavimo onima koji imaju moć. Radeći zajedno možemo pojačati našu snagu i izboriti ono što želimo. Solidarnošću osiguravamo svoju slobodu jer radeći zajedno ne moramo raditi za drugoga, no da bi bila efektna mora biti stvorena od ravnopravnih, slobodnih pojedinaca koji surađuju dobrovoljno na bazi jednakosti. Solidarnost koja podrazumijeva slijepo slušanje vođa je kvazi-solidarnost prožeta i pokvarena hijerarhijom, samo-oslobođenje je ono što svaki pojedinac mora sam učiniti da bi stekao svoju slobodu jer sloboda ne može biti darovana. Pojedinac/ka mora sam/a slomiti svoje lance u glavi da bi svi mi, zajednički, mogli slomiti lance hijerarhijskog društva oko sebe, a to možemo učiniti djelujući svojim direktnim akcijama koje nas vode tim putem.

Zašto?
Jer to podrazumijeva aktiviranje pojedinca/ke u svoj svojoj punoći. Inteligenciji, maštovitosti ka ostvarenju svojih i zajedničkih solidarnih ciljeva slobodnih pojedinaca. Vlastita akcija nas oslobađa ovisnosti o vodstvu i vođama i svakog od nas čini svojim jedinim gospodarom. Ona nam vraća osjećaj samopoštovanja, odgovornosti i samopouzdanja, maštovitosti, inventivnosti i sposobnosti korištenja istinski kritične misli. Društvo je iako nas oblikuje, stvoreno od strane pojedinaca kroz njihove akcije, misli, i ideale. Suprotstavljajući se institucijama koje ograničavaju našu slobodu, mentalno se oslobađamo i započinjemo proces preispitivanja autoritativnih odnosa sveobuhvatno.

«Prava emancipacija započinje našom unutarnjom regeneracijom,
oslobađanjem od tereta predrasuda, tradicija i običaja!»

Emma Goldman – američka anarhistica

No samo oslobođenje ne treba čekati budućnost i «svijetlu revoluciju» ono se mora zbivati sada i ovdje jer stvaranjem alternativnih društvenih odnosa i organizacija danas, ponašajući se kao slobodni ljudi u neslobodnom društvu polažemo temelj za buduće slobodno društvo.

»Stvaranje novog svijeta u ljusci starog!»

Dakle, anarhisti ne žele emancipirati ljude, mi želimo da se ljudi sami emancipiraju, želimo da novi način života izraste iz tijela naroda i bude vezan za razvoj i napredovanje humanosti. Ono što mi možemo učiniti je pokušati osigurati uvjete, u kojima je istinska emancipacija moguća. Rušenjem okova i zapreka oko nas otvaramo novi put prema novom svijetu.

Izvor: Riječka Anarhistička Inicijativa
(broj 6; http://www.rai.anarhija.org)