Svi komentatori se slažu: ono što se trenutno događa nije samo jednostavno usklađivanje financijskih tržišta. Suočeni smo s krizom često proglašavanom najgorom od Drugog svjetskog rata ili od kraha 1929. godine. No, na kome leži krivnja za trenutnu situaciju i kako ćemo ju savladati? Odgovor je gotovo uvijek isti: „realna ekonomija“ je zdrava, a prijetnja dolazi iz ludih mehanizama financijskog sustava koji je potpuno izmakao kontroli. Najlakši odgovor, ali također i najrašireniji, svaljuje svu odgovornost na „pohlepu“ grupice špekulanata, kockara koji su se nepromišljeno igrali tuđim novcem. Ovakav lukav način svođenja misterija kapitalističke ekonomije, u situacijama kada ona ne funkcionira uspješno, na nekakvu zlu zavjeru ima dugu i opasnu povijest. Potraga za žrtvenim janjetom, „židovskim bankarima“ ili nekim sličnim krivcima koji bi poslužili kao mete na koje bi se usmjerio gnjev „poštenog naroda“ - radnika i malih štediša – bilo bi najgore moguće rješenje.

Predatorskom i neobuzdanom „anglosaksonskom“ kapitalizmu suprotstavljati „bolji“, odgovorniji „kontinentalni“ kapitalizam također ne može biti ozbiljna alternativa. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana mogli smo vidjeti da se oni razlikuju samo u manjim detaljima. Svi oni – od ATTAC-a (međunarodna mreža zagovaratelja tzv. Tobinovog poreznog prijedloga, više informacija ovdje: http://www.masa-hr.org/content/kratkovidnost-antialter-globalizma, op. prev.) do Sarkozya – koji inzistiraju na više „regulacije“ financijskih tržišta percipiraju ludilo na burzama isključivo kao „eksces“, tumor na inače zdravom tijelu.

No što ako „financijalizacija“ ne samo da nije uništila realnu ekonomiju, već joj je pomogla da poživi nakon isteka njenog roka trajanja? Što ako je ona udahnula nešto života u tijelo na samrti? Zašto smo toliko sigurni u to da je kapitalizam izdvojen iz procesa rađanja, razvoja i smrti? Nije li moguće da već on sam u sebi sadrži ograničenja na vlastiti razvoj, ograničenja koja se ne pronalaze isključivo u postojanju njegovih prozvanih neprijatelja (proletarijata, potlačenih naroda) ili u nestanku prirodnih resursa?

Ovih dana opet je postalo pomodno citirati Karla Marxa. Poznati njemački filozof, naravno, nije pričao samo o klasnoj borbi. On je također predvidio da kapitalistički stroj jednog dana jednostavno više neće biti u stanju da funkcionira vlastitim snagama, uslijed iscrpljenja vlastite dinamike. Zašto? Kapitalistička proizvodnja dobara već od samog svog nastanka sadrži unutarnju kontradikciju, tempiranu bombu ugrađenu u samu njegovu strukturu. Kapital se može učiniti plodnim, dakle i akumulirati jedino kroz eksploataciju radne snage. Kako bi stvarao profit za svog poslodavca, radnik, naime, mora biti opremljen potrebnim alatima, što bi danas značilo najnovijom tehnologijom. Rezultat toga je stalna utrka – koju pogoni pritisak konkurencije – za najnovijim tehnologijama. Na svakom koraku utrke u prednosti je onaj poslodavac koji primjenjuje najnapredniju tehnologiju – njegovi radnici proizvode više od onih koji ne koriste te nove alate. Međutim, sistem u cjelini je na gubitku jer tehnologija postepeno zamjenjuje ljudski rad. Vrijednost robe, dakle, posljedično sadrži omjer ljudskog rada koji je u konstantnom opadanju, a upravo je ljudski rad jedini izvor viška vrijednosti pa tako i profita. Razvoj tehnologije smanjuje profit sustava kao cjeline. Tijekom posljednjeg stoljeća i pol, ekspanzija robne proizvodnje na globalnoj razini korištena je kao način da se kompenzira gubitak vrijednosti novih dobara.

Tijekom 1970-ih, ovaj mehanizam – koji je do tada bio ništa drugo nego nagli juriš naprijed – je zastao. Paradoksalno, porast produktivnosti zbog korištenja mikroelektronike bacio je kapitalizam u krizu. Kako bi se rad preostalih radnika mogao mjeriti sa standardima produktivnosti na svjetskom tržištu, bilo je potrebno još više gigantskih ulaganja. Realna akumulacija kapitala prijetila je potpunim zaustavljanjem. To je bio trenutak u kojem je „fiktivni kapital“, kako ga je nazivao Marx, stupio na pozornicu. Prestanak vezanosti dolara za zlato (tzv. gold standard, op. prev.) 1971. godine uništio je i zadnju mjeru sigurnosti, posljednju poveznicu između financija i realne akumulacije. Kredit nije ništa drugo doli očekivanje budućeg profita. No kada je proizvodnja vrijednosti, dakle i viška vrijednosti, stagnirala u realnoj ekonomiji (što nema nikakve veze sa stagnacijom koja se tiče proizvodnje stvari: kapitalizam funkcionira na osnovu proizvodnje viška vrijednosti, a ne na osnovu proizvodnje predmeta sa uporabnom vrijednosti), jedini način na koji su vlasnici kapitala mogli doći do profita koji se više nije mogao pronaći u realnoj ekonomiji, bile su financije. Uspon neoliberalizma nakon 1980. nije bio zli poduhvat najpohlepnijih kapitalista niti je to bio „državni udar“ kojeg su izveli uz pomoć par poslušnih političara, kao što neki na „radikalnoj“ ljevici tvrde (oni sada moraju odlučiti: ili napredovati ka direktnijoj kritici kapitalizma, čak iako potonji poriče bilo kakvu povezanost sa politikom neoliberalizma; ili sudjelovati u upravljanju formom kapitalizma koja je trenutno u nastajanju a koja bi u sebi sadržavala neke od kritika usmjerenih protiv njegovih „ekscesa“). Upravo suprotno – jedino je neoliberalizmom bilo moguće produljiti životni vijek kapitalističkog sustava, sustava u čije temelje nitko nije ozbiljno posumnjao. Zahvaljujući kreditnom sustavu, bezbrojni su pojedinci i kompanije uspjeli još na neko vrijeme održati iluziju prosperiteta. No i taj je oslonac sada slomljen. Povratak kejnzijanizmu, kojeg su u nekoj mjeri predlagale sve strane, poprilično je nemoguć. Naime, u rukama država ne nalazi se dovoljna količina „realnog“ novca. „Nadglednici“ su na trenutak odgodili propast svog sustava time što su ludim brojevima koji se vrte pred njihovim očima dodali još jednu nulu, kojoj u stvarnosti ništa ne odgovara. Krediti koji su nedavno odobreni kako bi se spasila tržišta dionicama deset su puta veći od gubitaka koji su zatresli tržišta prije deset godina – realna je proizvodnja (izrazimo to BDP-om), međutim, porasla za samo oko 20-30%! Ovaj „ekonomski rast“ nema stvarnih temelja, već je izazvan napuhavanjem špekulativnih financijskih balona. No kada se ti baloni rasprsnu zasigurno nas ne čeka „mirno slijetanje“ nakon kojeg će se sve moći jednostavno nanovo pokrenuti.

Možda neće biti „sudnjeg dana“ ili „crnog utorka“ poput onog iz 1929. godine, no postoje dobri razlozi za vjerovati da svjedočimo kraju jednog dugog povijesnog razdoblja. Radi se o razdoblju u kojem se proizvodna aktivnost i njeni produkti ne koriste kako bi se zadovoljile potrebe, već kako bi se održao ciklus u kojem rad oplemenjuje kapital i kapital zapošljava rad. Roba i rad, novac i državna regulacija, natjecanje i tržište: nakon financijskih kriza koje su nas sve jačim intenzitetom pogađale jedna za drugom u posljednjih dvadeset godina, očito je da se kriza nadvila nad svim ovim kategorijama. Poželjno je prisjetiti se da se radi o kategorijama koje nisu uvijek i svugdje sačinjavale dio ljudskog iskustva. One su zavladale ljudskim životom tijekom posljednjih nekoliko stoljeća i mogle bi evoluirati u nešto bitno drugačije: nešto bolje ili nešto gore. Koji god bio ishod, ovdje se ne radi o tipu odluke koji bi mogao biti donesen na sastanku država G8...

Anselm Jappe