1. Glavni nedostatak svega dosadašnjeg materijalizma (uključujući i Feuerbachov) jest to što predmet, stvarnost, osjetilnost shvaća samo u obliku objekta ili opažanja, a ne kao osjetilnu ljudsku djelatnost, praksu, ne subjektivno. Stoga je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu, apstraktno razvio idealizam, koji, naravno, ne pozna stvarnu, osjetilnu djelatnost kao takvu. Feuerbach želi osjetilne objekte, koji su zaista različiti od mislenih objekata: ali samu ljudsku djelatnost on ne shvaća kao predmetnu djelatnost. Zato on u «Suštini kršćanstva» samo teorijski odnos razmatra kao pravi ljudski odnos, a praksu shvaća i fiksira samo u njezinu prljavojudejskom obliku. Stoga on ne shvaća značenje «revolucionarne», «praktično-kritičke» djelatnosti.

2. Pitanje je li ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktično pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, tj. stvarnost i moć, ovostranost svog mišljenja. Spor o stvarnosti ili nestvarnosti mišljenja – koje je izolirano od prakse – posve je skolastičko pitanje.

3. Materijalističko učenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgojitelj mora biti odgajan. Stoga ono mora dijeliti društvo na dva dijela – od kojih je jedan iznad društva.

Podudaranje mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene može se shvatiti i racionalno razumjeti samo kao revolucionarna praksa.

4. Feuerbach polazi od činjenice religioznog samootuđenja, udvostručavanja svijeta u religijski i svjetovni svijet. Njegov rad sastoji se u tome da religijski svijet svede na njegovu svjetovnu osnovu. A da se svjetovna osnova udaljuje od same sebe i fiksira sebi samostalno carstvo u oblacima, može se objasniti samo tako što je ta svjetovna osnova u sebi podvojena i proturječna. Dakle, treba je razumjeti u njoj samoj i njezinoj proturječnosti, te praktično revolucionirati. Pošto je npr. otkriveno da je zemaljska porodica tajna svete obitelji, mora se prva teorijski i praktički uništiti.

5. Feuerbach, nezadovoljan apstraktnim mišljenjem, želi opažanje; međutim, on ne shvaća osjetilnost kao praktičnu ljudsku – djelatnost.

6. Feuerbach svodi religijsku bit na ljudsku bit. Ali ljudska bit nije apstraktum koji je svojstven pojedinačnom individuumu. U svojoj stvarnosti on je sveukupnost društvenih odnosa.

Feuerbach, koji se ne upušta u kritiku te stvarne biti, primoran je stoga:

I. apstrahirati historijski tok i fiksirati religiozne osjećaje za sebe i pretpostaviti apstraktnog – izoliranog – ljudskog individuuma.

II. bit se stoga može shvatiti samo kao «rod», kao unutrašnja, nijema općenitost, koja mnoge individuume prirodno povezuje.

7. Stoga Feuerbach ne vidi da je samo «religiozno osjećanje» društveni proizvod i da apstraktni individuum, koji on analizira, pripada određenom društvenom obliku.

8. Sav društveni život u biti je praktičan. Sve misterije koje navode teoriju na misticizam nalaze svoje racionalno rješenje u ljudskoj praksi i u shvaćanju te prakse.

9. Najviše do čega dolazi promatrački materijalizam, tj. materijalizam koji osjetilnost ne shvaća kao praktičnu djelatnost, jest opažanje pojedinih individuuma i građanskog društva.

10. Stajalište starog materijalizma jest građansko društvo, stajalište novoga je ljudsko društvo ili društveno čovječanstvo.

11. Filozofi su svijet samo različito interpretirali; radi se o tome da ga se izmijeni.