Istinski slobodno društvo mora funkcionirati kako u radnim kolektivima tako i na razini lokalnih zajednica, komuna, u kojima će svaka osoba biti uključena putem općih skupština, u rad i vođenje istih. Iako će radni kolektivi biti važni, za razliku od anarhosindikalista, mi smatramo da će prije svega oni morati biti podređeni interesima i potrebama zajednice u okviru kojih egzistiraju jer one ipak predstavljaju cjelokupni sukus potreba interesa pojedinaca koji žive na određenom području. Isprepletenost sustava omogućit će jednostavnije prepoznavanje i zadovoljavanje potreba ljudi uključenih u njega.

Ono što anarhisti žele jest decentralizirano društvo stvoreno na bazi slobodnih asocijacija koje može osigurati prije spomenute vrijednosti: slobodu, ravnopravnost i solidarnost. Zato podržavamo kolektive bazirane na direktnoj demokraciji koja prakticira jedini ispravni principi društvene uključenosti pojedinca «jedan čovjek, jedan glas». Anarhističko društvo (i organizacije) će voditi masovne skupštine svih uključenih, bazirane na iscrpnim diskusijama, debatama i kooperativnom konfliktu ravnopravnih. Da bi osigurale jednostavnije funkcioniranje takvih masovnih skupština one će izabrati komitet nadležan za isključivo administrativne poslove. Ti će komiteti biti sastavljeni od mandatnih, opozivih, privremenih delegata, čiji će se zadaci obavljati pod nadzorom skupštine koja ih je izabrala, a koju čine svi oni koje žive u dotičnoj zajednici, ili koji rade u dotičnom radnom kolektivu ako se radi o poslu. Delegati moraju dolaziti iz zajednica koja predstavljaju ili u slučaju radnog kolektiva, moraju biti njegovim aktivnim članom. U slučaju da delegati prekorače ovlasti svog mandata i pokušaju proširit svoj utjecaj izvan onog koji im je odredila skupština, oni će biti istog trena opozvani, a njihove odluke poništene. Na takav način organizacija ostaje u rukama onih koji je čine, za razliku od hijerarhijskog državnog predstavničkog sustava gdje građani na temelju praznih obećanja biraju na izborima «svoje» predstavnike, koji jednom kada dođu na vlast zaboravljaju vlastita obećanja odnosno gdje su građani lišeni bilo kakvog utjecaja na njihov rad (osim ponovnih izbora za četiri godine, svjesni smo da znate koliko se štete u tolikom razdoblju može počiniti).

Naše slobodne zajednice, stvorene slobodnim sporazumima, bi također ulazile u konfederacije s drugim slobodnim zajednicama. Takve bi konfederacije bile upravljane odozdo prema gore, s odlukama odnesenim na osnovnim-bazičnim, jedinim relevantnim skupštinama zajednica, te dalje distribuiranim prema gore. Konfederacijom bi se jednako upravljalo kao i sa pojedinačnim zajednicama. Održavale bi se regionalne, nacionalne, internacionalne konferencije o svim važnim pitanjima i problemima vezanim za zajednice uključene u dotičnu konfederaciju. U pojedinim situacijama bi se osnivali ad-hoc komiteti, kada je to potrebno, da koordiniraju i upravljaju odlukama pojedinih zajednica i njihovih skupština pod striktnom kontrolom odozdo prema gore. Delegati u takvim tijelima imat će ograničeno trajanje mandata, odnosno imat će vezani i ograničeni mandat kao uostalom i delegati pojedinih zajednica u koji sudjeluju u radu regionalnih, nacionalnih skupština, te neće moći donositi oduke u ime zajednice koju predstavljaju kao delegati. Bit će opozivi u svakom trenutku od strane skupština zajednica, koje su ih izabrale. Na taj će način svi komiteti uvijek biti kao što je to Malatesta govorio «pod kontrolom stanovništva». I najvažnije, skupštine osnovnih temeljnih zajednica, mogu nadglasati bilo koju odluku donesenu na konferencijama konfederacija (regionalnih, nacionalnih…) i napustiti bilo koju konfederaciju. Sve što delegati odluče na konferenciji mora proći ratifikaciju na osnovnim skupštinama. Bez ratifikacije zaključci doneseni na razini regije (ili šire) jednostavno ne obvezuju zajednicu koja je delegirala pojedinog delegata za obavljanje određenog posla ili zadatka. Skupštine mogu zatražiti sazivanje nove konfederalne konferencije da rasprave novi razvoj situacije (u slučaju odbijanja ratifikacije i slično), te da obavijeste ostale zajednice o promjeni stava te da ih upute što predlažu za daljnji tok rasprave, te razvoj novih ideja.

Razlika između delegata i predstavnika je u tome što delegat prenosi zaključke donesene, na osnovi rasprave, u kolektivu zajedničkom odlukom, i ništa više, dakle nema mogućnosti bilo kojim svojim ponašanje vezati zajednicu za obvezujućim odlukama. Njegova je uloga isključivo izvješćujuća. On izvještava Kongres konfederacije o zaključcima zajednice koju predstavlja i obrnuto, izvještava zajednicu koja ga je birala o prijedlozima Kongresa konfederacije. Kritičari samoupravnog, decentraliziranog sustava često kao svoj najjači argument ističu da je centralizirani sustav prikladan u pitanjima veličine, jednostavnosti i konstrukcije, ali mu nedostaje najvažnija stvar – pojedinac više ne pripada sebi u takvom sustavu, ne može osjetiti svoj značaj, a o njegovom životu se ne vodi nikakav račun. Samo u direktnoj demokraciji (za koju se zalaže većina anarhista) moguće je pojedincu izreći samog sebe, prakticirati kritičku misao i samoupravljanje, razvijajući svoje intelektualne i etičke potencijale do maksimuma. Za povećanje individualne slobode i njenih intelektualnih, etičkih i socijalnih posljedica bolje je biti ponekad u manjini, nego uvijek biti podređen volji svoga šefa. «Umjesto zakona stavit ćemo ugovore (slobodne dogovore). Nema više zakona donesenih od strane većine, čak ni jednoglasno; svaki građanin, svaki grad, svaka industrijska unija stvara svoje zakone.»

Ne mislimo da svojom podrškom sustavu direktne demokracije, anarhisti misle da je većina uvijek u pravu. Daleko od toga. Ključno za sustave predstavničke demokracije je, ne to da je većina u pravu, već to da se nijednoj manjini, u takvim sustavima, zaduženoj za vodstvo, ne može vjerovati da neće pretpostaviti svoje interese dobrobiti svih. Iako smo protiv diktata manjine, mi shvaćamo da većine, itekako, mogu i čine pogreške i zato podržavamo snažno pravo manjine u našem društvenom sustavu.

«Ako većina počini nešto u lošoj vjeri… tada će manjina morati pokrenuti političku akciju uključujući akciju političkog neposluha, ako je potrebno, da zaštite svoje građanstvo i nezavisnost i samo političku organizaciju… Politički neposluh je samo jedan od mogućih načina izricanja aktivnog građanstva na čemu je sustav samoupravne demokracije i baziran… Društvena praksa obećavanja uključuje pravo na odbijanje i promjenu obveza; slično je i s praksom dobrovoljnih samo preuzetih političkih obveza, koja je besmislena bez praktičnog priznanja prava manjinama da odbiju ili povuku svoj pristanak ili gdje je to potrebno odbiju poslušati…»  Carol Pateman

Kao što je Malatesta rekao: «anarhisti odriču pravo većini da upravlja ljudskim društvom općenito. Manjine mogu napustit asocijacije kad to žele i ne moraju se pokriti odlukama većine prije nego što su uopće imali priliku saznati kakve su to odluke.» Po takvim će principima anarhističke zajednice funkcionirati na tri razine. Prvo nezavisne komune na osnovi teritorijalnih odrednica, zatim federacije i konfederacija sindikata ili radnih kolektiva za organiziranje ljudi u skladu s njihovim različitim funkcijama, te kroz društva i organizacije za zadovoljenje svih mogućih ljudskih interesa i potreba od onih ekonomskih, preko zdravstvenih, obrazovnih, zajedničke zaštite, širenja ideja, umjetnosti, do zabave. …ovo su samo neke od ideja anarhizma, no njegovo bogatstvo upravo leži u činjenici da je anarhistički pokret obojen mnogim slobodarskim idejama i vizijama kako suvremenog tako i nekog budećeg društva. U zajedničkim promišljanima, raspravama i akcijama treba tražiti rješenja, za ono sa čime se suočavamo danas, ako i za ono sa čime ćemo se suočavati u budućnosti.

Izvor: Riječka Anarhistička Inicijativa (broj 6; http://www.rai.anarhija.org)