Rana jesen 2012. u zemljama južne Europe obilježena je novim udarima na niže slojeve stanovništva i dodatnim zaoštravanjem krize kapitalističke ekonomije, koja je započela krahom financijskih tržišta tamo još davne 2008. godine. Na domaćem terenu hrvatske periferne ekonomije nezaposlenost je i dalje u nezaustavljivom porastu, najavljuju se nove privatizacije, a prečesto imamo osjećaj kako vlast predvođena Prvim Potpredsjednikom čini sve kako bi raskomadala i ono malo ostataka proizvodne ekonomije koja još nije prepuštena na milost privatnog kapitala. Osjećaj kojeg u posljednje vrijeme potiču slučajevi poput RIZ Odašiljača i Gredelja. Posljednjih dana čuli smo i da je ekonomija ušla u fazu tzv. stagflacije, stanja u kojem inflacija raste (trenutna stopa inflacije u Hrvatskoj iznosi 5%, što je najviše u posljednje 4 godine), a zaposlenost ne raste ili pada. Visoka inflacija posljedica je porasta cijena hrane, što je dijelom prouzročeno ovoljetnom sušom, jednom od najgorih otkad postoje mjerenja, a koju se može promatrati kao znak galopirajuće ekološke krize do koje je doveo proždrljivi i neodrživi globalni kapitalizam. Poremećaji na tržištu hrane osim što dodatno osiromašuju potrošače, u propast guraju i gomilu malih proizvođača, a jedini koji su na dobitku su burzovni špekulanti, veliki trgovci i multinacionalne kompanije poput Agrokora, Lactalisa i sličnih. Pokušaji otpora ovakvim tendencijama u Hrvatskoj sporadični su i slabašni. U to se može ubrojiti i nedavni prosvjed sindikata prosvjetara i medicinskih sestara zbog smanjenja prava zaposlenih u javnim službama, prosvjed koji je još jednom poslužio za vježbanje prazne teatralnosti žutih sindikalnih birokrata. Sa zanimanjem ćemo pratiti koliko vremena će proći dok sindikalne vođe poput Vilima Ribića ponovno ne otkriju svoju pravu ulogu pacifikacije, otupljivanja i posrednika u klasnoj borbi.

Pogled na ostale zemlje juga Europe i (polu)periferije ne otkriva nimalo ljepšu sliku. Početak jeseni donio je dodatno produbljivanje dužničke krize i recesije u Španjolskoj i Grčkoj, na koju domaća neoliberalna buržoazija i njihovi europski vladari Trojke (EU, MMF, Europska centralna banka) odgovaraju novim rundama štednje i udara na radničku klasu, a sve kako bi se spasio bankarski sustav. Posljednji prošlomjesečni izrazi pobune španjolskog naroda i prosvjedi pred parlamentom dočekani su brutalnom represijom, suzavcem i policijskim pendrekom, o čemu smo već pisali. Španjolska već zadnjih godinu-dvije prolazi kroz period intenzivnih previranja i društvenih borbi, s globalno poznatim pokretom Indignadosa koji je okupirao glavni madridski trg Plaza del Sol u svibnju 2011, kao i s nekoliko jednodnevnih generalnih štrajkova u organizaciji umjerenih žutih sindikata, no što je za nas važnije i značajnom i vidljivom ulogom anarhističkog sindikata CNT. Novi generalni štrajk dogodit će se 14. studenog, također sa sudjelovanjem CNT-a. Ovog puta generalni štrajk dogodit će se na europskoj razini i najavljen je u svim zemljama europskog juga poharanima dužničkom krizom. Osim Španjolske, štrajk je najavljen i u Grčkoj, Portugalu, Cipru, Francuskoj... No ovdje je potrebno i kratko se kritički osvrnuti na dosadašnje i buduće jednodnevne generalne štrajkove u organizaciji birokratskih sindikata. S jedne strane, za revolucionare su takvi štrajkovi relevantni jer omogućavaju radništvu da pokaže svoj bijes te pomažu u izgradnji solidarnosti, snage i samopouzdanja radničke klase. No s druge strane, takvi štrajkovi služe sindikalnoj birokraciji u učvršćivanju vlastitih pozicija posrednika u borbi radništva s jedne i države i kapitala s druge strane, te se takvi jednodnevni štrajkovi nisu pokazali sposobnima zaustavljati mjere štednje, ili ozbiljno ugrožavati vlade zemalja EU. Iako vjerojatno ne postoji jednoznačno rješenje niti čarobni štapić, očito je da jedini pravi odgovor na krizu kapitalizma i EU leži u izgradnji nekih novih oblika borbe, suradnje i samoorganizacije zasnovanih na direktnoj akciji i direktnoj demokraciji, uz snažno osporavanje tradicionalnih okoštalih sindikalnih birokracija, koji bi omogućili snažnije i dugotrajnije štrajkove i demonstracije, te bili u stanju zaista se suprostaviti željeznom stisku kapitala i države.

CNT-ov poziv na generalni štrajk 14. studenog

Od svih zemalja europske periferije, očito je da je trenutačno najgora i najdramatičnija situacija u Grčkoj. Grčka se nalazi u petoj godini duboke recesije – ukupan pad grčkog BDP-a od 2008. iznosi 22%, a sigurno je da će se trend nastaviti i u 2013. Nezaposlenost se popela iznad 25%, a očekuje se da će u narednim mjesecima porasti i iznad 30%. Unutar mlađe populacije nezaposlenost iznosi zastrašujućih 55%, a 25% zaposlenog stanovništva statistički se ubraja u siromašnu populaciju. Grčko društvo u stanju je dezintegracije, uz sve veće patnje velikog broja ljudi koji se više ne mogu prehraniti ili platiti si lijekove. U potezu vrhunskog cinizma, prije nekoliko dana grčka je vlada, najavila novu mjeru kojoj je cilj olakštati teret krize siromašnim Grcima – u supermarketima će se po nižoj cijeni prodavati hrana kojoj je istekao rok trajanja. Čini se da je elitama iz zemalja jezgre EU, ponajprije Njemačke, stalo do toga da Grčka ostane dio eurozone. Razlog tomu naravno nije ljubav prema Grčkoj, već goli klasni interes koji shvaća da bi grčki izlazak nanio preveliku štetu europskom financijskom i bankarskom sustavu, ali i globalnom kapitalizmu općenito. Velikodušnošću Trojke, Grčka je prije nekoliko dana dobila dvogodišnje produljenje roka za smanjenje proračunskog deficita ispod 3% BDP-a, kao i novu ratu financijske pomoći za financiranje duga. Cijena prava sitnica – nove mjere štednje. Zbog svega navedenog, grčke ulice sve su češće poprište sukoba i prosvjeda. Samo u posljednjih mjesec dana dogodila su se dva generalna štrajka. Posljednji štrajk koji se dogodio 18. listopada dvadeseti je generalni štrajk u Grčkoj u posljednje dvije godine. Oko 70 tisuća ljudi marširalo je ulicama Atene, no uz već uobičajene sukobe teško naoružane policije i prosvjednika, ovoga puta s tragičnim ishodom – 65-godišnji nezaposleni radnik umro je za vrijeme prosvjeda zbog srčanog udara uzrokovanog udisanjem policijskog suzavca. Kao i u slučaju Španjolske, ovakva učestalost štrajkova pokazuje odlučnost i upornost otpora grčke radničke klase. No s druge strane, očita je i efektivna slabost jednodnevnih štrajkova jer niti nakon dvadesetog štrajka mjere štednje i produbljivanje krize nisu zaustevljeni.

Generalni štrajk u Grčkoj

Izrazi otpora „stezanju remena“ i neoliberalnim šok-terapijama u Grčkoj posljednjih mjeseci nisu bili ograničeni samo na generalne štrajkove. Kao i u lipnju 2011. kada je policija premlaćujući mirne prosvjednike prekinula okupaciju trga Syntagma ispred grčkog parlamenta, svaki pokušaj organiziranog otpora i demonstracija nailazi na oštru represiju grčke države, represiju koja svojom brutalnošću podsjeća na početak 70-ih godina 20. stoljeća kada je Grčkom vladala fašistička vojna hunta. Početkom listopada, prosvjed radnika brodogradilišta ispred ministarstva obrane policija je napala pendrecima i suzavcem te je 120 radnika uhićeno. Nekoliko dana kasnije, Atenu je posjetila njemačka kancelarka Angela Merkel. Kako bi suzbila prosvjede, vlast je preventivno zabranila sva javna okupljanja u centru Atene toga dana, a na sam dan provodila su se preventivna hapšenja svih sumnjivaca na atenskim ulicama uz nadzor helikopterima i snajperima na atenskim krovovima. Usprkos tome, neki prosvjedi su održani uz neizbježne sukobe s policijom, a u jednom takvom slučaju policijski huligani su kao živi štit ispred prosvjednika koji su bacali kamenje, korisitili uhapšenu prosvjednicu. Prije nekoliko dana novi policijski udar dogodio se na sjeveru Grčke na polutotoku Halkidiki. Ondje u mjestu Skouries već duže vrijeme traje borba lokalnog stanovništva protiv planiranog rudnika zlata u vlasništvu kanadske multinacionalne kompanije, koji bi značio potpunu destrukciju lokalnog ekosustava. Mirni marš lokalnih stanovnika pretvorio se u makljažu u kojoj je policija lomila noge prosvjednicama i ubacivala suzavac u automobile sudionika marša. Valja istaknuti kako su ovakvi slučajevi često popraćeni cenzurom od strane mainstream grčkih medija i o njima jedino izvještavaju manji neovisni portali i blogovi.  

Grčka policija koristi uhapšenu prosvjednicu kao živi štit

Nemiri u mjestu Skouries

Paralelno s gore opisanim zbivanjima, u jezovitom podsjećanju na 1930-e godine u Njemačkoj, Grčka posljednjih mjeseci svjedoči i strelovitom rastu fašističke reakcije. Taj proces ima svoj izraz u političkoj stranci i uličnoj bandi zvanoj Zlatna Zora (grč. Hyrsi Avgi) koja ne skriva svoja neonacistička uvjerenja. Do prije nekoliko godina marginalna skupina neonacističkih skinheada koja je bila nezapažena na izborima, svoj proboj u mainstream politiku počinje raspadom grčkog kapitalizma u dužničkoj krizi te velikim priljevom imigranata u Grčku iz zemalja Bliskog Istoka i sjeverne Afrike posljednjih godina. Još tijekom prošle godine, Zlatna Zora je na anketama bilježila oko 1% potpore. No tada se stvari počinju mijenjati – grčki mediji i veliki dijelovi grčke vladajuće buržoazije, u pokušaju da skrenu pozornost sa šok-terapija koje povode, fokusiraju se na problem imigracije i predstavljaju ga kao najveći problem s kojim se Grčka suočava. Zlatna Zora uspješno koristi situaciju te otvoreno rasističkom propagandom privlači dio osiromašenih grčkih masa, razočaranih u tradicionalne političke stranke, i na izborima u lipnju ove godine osvaja 7% glasova i 18 zastupničkih mjesta u parlamentu. Programatski se pokušavaju prikazati kao antisistemski pokret koji se protivi mjerama štednje, uz vrlo nejasan i gotovo nepostojeći ekonomski program, no zato su vrlo otvoreni u rasizmu i ksenofobiji – imigrante nazivaju „ljudskom podvrstom“, a sve političke protivnike „nižim rasama“. Tijekom kampanje pozivali su na izgon svih ne-Grka iz bolnica i dječjih vrtića, te uspostavljaju centre za dijeljenje hrane i pomoć pri pronalasku posla dostupne samo čistim Grcima, koje smatraju pripadnicima više rase. No fašističko djelovanje ne ostaje ograničeno samo na sferu izbora i parlamenta. Osokoljeni izbornim uspjehom, pojačavaju širenje fizičkog terora i agresivno nastoje preuzeti kontrolu nad ulicama. Niti članovi Zlatne Zore izabrani u parlament ne pokušavaju sakriti svoje pravo lice uličnih razbojnika – u lipnju je glasnogovornik Zlatne Zore Ilias Kasidiaris usred televizijske emisije fizički napao dvije ljevičarske političarke i prošao nekažnjeno. U rujnu su dvojica zastupnika predvodila skupinu huligana u napadu na imigrantske prodavače na lokalnoj tržnici u mjestu Rafina u okolici Atene. Rasističko nasilje na ulicama Grčke posljednjih je mjeseci općenito u strelovitom porastu, kao što to pokazuju slučajevi Iračanina ubijenog u centru Atene u kolovozu, ili egipatskog ribara koji je jedva preživio premlaćivanje u vlastitom domu. Izvješće UNHCR-a objavljeno prije nekoliko dana navodi brojku od 87 prijavljenih slučajeva rasističkog nasilja u prvih devet mjeseci ove godine i najveći broj napada se pripisuje grupama Zlatne Zore. Naslije fašističkih bandi nije ograničeno samo na imigrante – prošlog ljeta ulice oko atenskih barova u kojima se okuplja gay populacija oblijepljene su plakatima u kojima se najavljuje pogrom homoseksualaca, nakon što se završi s imigrantima. Sredinom listopada, pripadnici Zlatne Zore fizičkim su nasiljem spriječili održavanje kazališne predstave Corpus Christi, pri čemu je policija mirno stajala sa strane i promatrala, što je mnoge podsjetilo na njemačku Kristalnu Noć 1938. 

Egipatski ribar kojeg su pretukli neonacisti

No progone stranaca ne provode samo fašističke paravojne skupine. Trenutni premijer Grčke Samaras (konzervativna desnica Nova Demokracija) u predizbornoj je kampanji imigrante nazvao „tiranima grčkog društva“. Grčka država nastavlja s politikom hapšenja i deportacije imigranata. U kolovozu je pokrenuta operacija Xenios Zeus, u sklopu koje je nekoliko tisuća imigranata uhapšeno i zatvoreno u posebne zatvore. Trenutno se u Grčkoj gradi 50 novih zatvora za ilegalne imigrante. Povezanost službene grčke države i radikalne desnice je očita. Grčka policija, inače vrlo uspješna u razbijanju demonstracija i premlaćivanju prosvjednika, prilikom fašističkog nasilja ne poduzima ništa, a vrlo često i otvoreno surađuje sa Zlatnom Zorom, kao u slučajevima u kojima žrtve zločina upućuje da se za pomoć obrate nacistima. Povezanost dijelova grčke policije i ekstremne desnice ima dugu povijest, a na izborima u lipnju oko 50% policajaca glasovalo je za Zlatnu Zoru. Najnoviji slučaj koji je privukao pažnju međunarodnih medija jest tortura nad antifašistima u policijskom pritvoru. Krajem rujna, antifašističke grupe počele su ogranizirati motociklističke patrole u atenskim kvartovima u kojima je često rasističko nasilje. Prilikom jedne takve patrole, došlo je do sukoba s pripadnicima Zlatne Zore i uhićenja 15 antifašista, dok fašisti nisu uhićivani. Uhićeni su u policiji brutalno premlaćeni (policajci su čak i gasili cigarete na koži uhićenih) i uskraćena im je medicinska pomoć. U prosvjedu solidarnosti s uhićenima, uhićeno je dodatnih 25 ljudi koji su također podvrgnuti mučenju u pritvoru i prijetnjama policije da će dati njihove snimke Zlatnoj Zori. Službena grčka država slučaj pokušava zataškati i cenzurirati pa su tako suspendirani novinari državne televizije koji su komentirali slučaj policijske torture. Britanski liberalni list Guardian nedavno je prenio priču anonimnog policijskog dužnosnika kako grčka država godinama zna za povezanost Zlatne Zore i policije, no svjesno je odlučila ne činiti ništa kako bi fašiste imala kao rezervu koju u slučaju potrebe može upotrijebiti protiv ljevice. Taj trenutak je došao i zvijeri države puštene su s lanca, uz podršku glavnih medija koji, osim što vođe Zlatne Zore poput spomenutog Kasidiarisa pretvaraju u zvijezde tabloida, neonaciste prikazuju kao veliku priliku za obračun s lijevim i radničkim pokretima.  Kako bi se očuvala hegemonija političkih i ekonomskih elita, država je spremna ugađati fašistima i zatirati svaki oblik otpora i kritike, dok miroljubiva i progresivna dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za mir, zadovoljna time što Grčka vraća dugove i financijski sustav je očuvan, o svemu šuti i nezainteresirano promatra novi uspon nacizma na europskom jugu. 

Grčka policija antifašiste podvrgava torturi...

...dok istovremeno otvoreno surađuje s neonacistima