Nedavno je Velika Britanija doživjela oživljavanje masovnog studentskog pokreta usmjerenog protiv povišenja školarina na britanskim fakultetima, kombiniranog s rezovima proračuna za znanstvena istraživanja i druge aspekte obrazovnog sistema. Slijedi intervju s Danom, bivšim članom Aotearoa Workers Solidarity Movement, koji sada živi u VB, te je bio uključen u dvodnevnu okupaciju svog fakulteta u Londonu.

Možete li nam pojasniti pozadinu priče napada na studente koji su doveli do ovog borbenog vrenja?

- Nakon što su državne financije europskih zemalja potrošile milijarde funti na spašavanje posrnulog bankarskog sektora, suočile su se s depresijom tržišta koje su sami uzrokovali. Političari i ekonomisti (te nimalo iznenađujuće, bankari i njihovi saveznici) jednoglasno su zaključili da jedini opcija spasa vezana uz rezanje državnih budžeta. Jedina rasprava u njihovim krugovima vodi se oko toga gdje točno i koliko brzo treba pasti oštrica. Nova britanska vlada bacila se na taj zadatak s očitim oduševljenjem. Čak 25% javnih financija planira se srezati u narednih četiri godine. Rezovi će pogoditi svaki ogranak javnih službi, a jedan od najbrutalnijih rezova predviđen je za visoko školstvo. Predviđen je rez od vrtoglavih 80% u budžetima visokog školstva, a financiranje u svrhu istraživanja ograničit će se strogo na one projekte etiketirane kao „komercijalno isplativi“ to jest, na stvari koje će se moći prodati.

Da začepi nastalu rupu, vlada predlaže utrostručenje školarina, od dosadašnjih 3000 funti na 9000 funti na godinu. Kad se ovome dodaju studentski zajmovi za stanovanje, studentski širom Britanije napuštat će fakultete nakon 5 godina studiranja s dugom od čak 40 000 funti. Za mnoge diplomce, ova zaduženost isključit će mogućnost dizanja hipoteka i posjedovanje vlastitog doma za većinu njihovog odraslog života.

Mladi ljudi vide što im se sprema. Za one bez rezervnog financijskog plana ili privilegiranog podrijetla ove reforme će okončati njihov san o studiranju. Na neprijateljskoj burzi rada, gdje se već svaki pet radnik s diplomom muči da nađe posao, takvo zaduživanje predstavlja se kao veliki rizik. Prva generacija studenata opterećena znatnim studentskim dugom u ovoj zemlji upravo diplomira. Zbog toga upravo mi bolje razumijemo pritisak takvog duga jasnije nego itko drugi, a posebno bolje nego vlada čiji kabinet se sastoji od osamnaest milijunaša. Razumijemo to i revoltirani smo ovim povećanjem pritiska od 200%.

Što se dogodilo na nacionalnoj razini, a dovelo je do nedavnih okupacija fakulteta?

- Desetog studenog ove godine, Nacionalna unija studenata (Nacional Union of Students – NUS) organizirala je prosvjed u Londonu u znak protesta protiv utrostručenja školarina. Već više od 20 godina, na britanski studenski pokret gledalo se kao na politički potrošenu silu. Studentska politika se više promatrala kao vježbalište za buduće „prave“ političare, nego kao svrha po sebi, dok je studentski radikalizam postao tek daleka uspomena. Kada je prijašnja vlada uvela školarine, nekoliko manjih demonstracija koje su uslijedile prošlo je gotovo nezapaženo. Od tih vremena NUS se prestao boriti protiv studentskih davanja, te se zadovoljio na lobiranje (prilično neuspješno)usmjereno prema održavanju školarina na niskom nivou i „progresivnom“ implementiranju. Tako su vladu, zemlju i NUS događaji od 10. studenog uhvatili potpuno nepripremljene. Tog dana 50 000 studenta marširalo je londonskim ulicama i bili su bijesni.

Da bi se bolje razumjelo taj bijes, treba se osvrnuti unazad 7 mjeseci na kampanju za parlamentarne izbore. Tijekom te kampanje Liberalni demokrati, sadašnji mlađi partner u koalicijskoj vladi, obećali su odbaciti školarine u slučaju pobjede, te glasati protiv bilo kakvog povećanja školarina u slučaju da izgube izbore. Mnogi studenti su na temelju ovih obećanja podržali kampanju Liberala, te su proveli sate u izbornim redovima prilikom glasanja da bi im dali svoj glas. Nakon izbora vidjeli su da ministri iz Liberalne stranke zapravo predlažu udvostručenje, ako ne i utrostručenje školarina u sklopu svoje koalicije s Konzervativcima.

Dok je policija zaštitila sjedište Liberalne stranke, upravo je sjedište Konzervativaca osjetilo najveći bijes demonstranata – stotine, ako ne i tisuće studenata napalo je zgradu u Millbanku, a oštećenje zgrade koje je uslijedilo izazvalo je bijes buržoaskih medija, te ja katapultiralo studentske žalbe na prve stranice. Studentski aktivisti naučili su vrijednu lekciju kod Millbanka – tamo gdje miroljubivi prosvjedi ne uspiju zadobiti medijsku pažnju, ciljani napadi na privatno vlasništvo vrište za njom. Do kraja studenog 35 britanskih obrazovnih ustanova, skupa sa uredima parlamentaraca (MP-a) i uredima velikih tvrtki sklonih izbjegavanju poreza doživjelo je studentske okupacije.

Okupirali ste vaš fakultet na dva dana - na koji je način odlučeno o taktici okupacije? Koliko je ljudi sudjelovalo, jesu li to bili većinom predstavnici radikalne ljevice, ili je bilo riječ o predstavnicima generalne studentske populacije? Što se dogodilo tijekom okupacije?

- Tjedan nakon događaja u Millbanku, Savez protiv rezova (Anti-cuts Alliance) s mog fakulteta (Royal Holloway, sveučilište u Londonu), održalo je javni sastanak na kojem je bilo nazočno oko 50 studenta i profesora. Preko tri sata smo raspravljali i glasali oko smjera u kojem želimo da pokret krene na našem fakultetu, principa koje ćemo usvojiti i braniti, i taktike koju ćemo upotrijebiti da ostvarimo naše ciljeve. Na tom sastanku došlo je do odluke o okupaciji. Nekoliko dana kasnije, sva logistika je bila spremna i nas četrdesetak okupiralo je dio zgrade koji je upotrebljavala fakultetska uprava. Nakon četrdeset minutne rasprave s dekanom i zamjenikom dekana, smjestili smo se i uz pomoć e-maila obavijestili cjelokupni fakultet o našim planovima. Postavili smo web kameru tako da svatko tko je zainteresiran može uživo pratiti događaju unutar zgrade, oblijepili smo zgradu fakulteta plakatima i letcima, te smo fakultetske kafiće ukrasili platnima na kojima su se tražili potpisi podrške okupaciji. Tijekom sljedeća dva dana više od 100 ljudi sudjelovalo je u okupaciji, od kojih je većina bila relativno nova u domeni političkog aktivizma, iako je jezgra od oko 20-tak radikalno lijevih studenata bila na čelu okupacije. Royal Holloway je mali fakultet, sa skromnom poviješću radikalne politike, tako da je okupacija bila slobodna od ikakvih vanjskih političkih utjecaja (a ne postoji ni jedna ljevičarska politička organizacija u sklopu fakulteta).

Okupacija je vođena demokratski i autonomno, s regularnim grupnim sastancima na kojima se raspravljalo o podjela rada, odnosima prema medijima i novostima iz ostatka studentskog pokreta. Tijekom ta dva dana održali smo veći broj neslužbenih predavanja, slušali govore sindikalista, te predavanje fakultetskog kapelana (disidenta iz SSSR-a). Također smo organizirali glazbene nastupe, čitanje poezije, i dramske predstave čija je tematika bila vezana za rezove i borbu protiv kapitalizma.

Drugi fakulteti širom zemlje doživjeli su okupaciju u isto vrijeme kad i vaš. Kakav je bila komunikacija između vas tijekom okupacija? Je li, također, bilo komunikacije između vas i srednjoškolaca koji su prekidali vlastitu nastavu kao znak podrške?

- Nije postojala službena linija komunikacije između različitih okupacija, ali većina okupacija održavala je bliske kontakte s 5 ili 6 drugih okupacija uz pomoć prijateljske razmjene informacija putem interneta. Londonski fakulteti bili su posebno bliski, zahvaljujući geografskoj blizini i Londonskoj studenskoj skupštini (London Student Assembly) koja se sastajala svake nedjelje proteklih par tjedana. Što se tiče Royal Hollowaya, naš najbliži saveznici dolazili su s Sixth Form srednje škole koja nam je fizički najbliža. Primili smo preko 250 potpisa potpore s njihove strane, te je desetak njih došlo do naše zgrade i sudjelovalo u večernjim aktivnostima. Čak im se pridružio jedan od profesora i održao spontano predavanje o anarhizmu. U zamjenu mi smo njima poslali delegaciju da održi predavanje o okupaciji tamošnjim učenicima, te se čini da je sada posve izgledno da će i tamo formirati vlastitu fakultetsku organizaciju za borbu protiv rezova.

Očito je da nisu samo studenti na udaru – jesu li postojali pokušaji da se stvore veze između studentskih borbi i borbi na radnom mjestu?

- Tijekom prve noći okupacije primili smo predstavnike iz Surrey Save Our Services, koalicije lokalnih sindikalnih podružnica i društvenih grupa koje se bore protiv rezova u javnom sektoru u okrugu Surrey. Od vitalnog je značaja da se grupe ovakve vrste razviju širom zemlje jer se mnogo britanskih javnih službi organizira i financira na okružnom nivou. Tako će se upravo na lokalnom nivou osjetiti najoštriji rezovi u pogledu financiranja i otpuštanja, te na tom nivou borba protiv rezova mora biti najžešća. Imajući to na umu sklopljen je savez između Anti-Cuts Alliance i Surrey Save Our Services tijekom te večeri. Od tada blisko surađujemo s tom grupom, pohađamo lokalne sindikalne skupove u znak solidarnosti, te se nadamo osnovati Surrey Youth Assembly (Skupštinu mladih okruga Surrey) u novoj godini.

Također smo primili potporu sindikalnih organizacija. Kada je sramotno naš vlastiti studenski sindikat propustio organizirati prijevoz za demonstratore koji su željeli prisustvovati prosvjedu održanom 9. prosinca ispred Parlamenta, upravo je podružnica UCU-a (sindikata profesora) iz Royal Hollowaya uskočila i organizirala autobuse za taj dan. Širom zemlje, studenti počinju gledati izvan studentskog pokreta prema zajedničkoj pomoći sa svim onima koji su pogođeni vladinim napadima na radničku klasu. Na studentskim demonstracijama u proteklih par tjedana izvikivani su slogani poput „Studenti i radnici, ujedinite se i borite!“, dok na skupštinama i blogovima studenti raspravljaju o načinima pružanja podrške jednom kad započne generalni štrajk. I nisu samo studenti ti koji se bude i počinju stvarati veze. Dok ovo pišem, zahrđali kotači nacionalne sindikalne birokracije počinju se okretati zahvaljujući pozivima TUC-a (Trade Union Congress/ Kongresa sindikata) na potporu studenta i najavljenim štrajkovima u javnom sektoru na Novu godinu.

Što mislite/nadate se kako će se stvari razvijati nadalje? Postoje li neke određene zamke za koje smatrate da ih je posebno važno izbjeći?

- U ovom trenutku zemlja je u nestvarnom miru, dok se i studenti i političari vraćaju kući za božićne praznike. Kako su se nakon 9. prosinca glasovi parlamentaraca okrenuli protiv studenta, studentski pokret očekuje duga bitka da spase svoje fakultete od kapitalizma. Snaga studenskog bijesa kojoj sam bio svjedok ne može se jednostavno rasipati preko dva tjeda provedenih kod kuće i ne sumnjam da će se studenti vratiti na svoje fakultete u borbenom duhu. I bit će nam potrebno mnogo borbenog duha, jer nakon što je zakon proglašen, borba se više ne vodi oko toga da se vladu nagovori da promijeni mišljenje, već da se zakon sruši prije nego što bude implementiran. Tako nešto ne mogu ostvariti samo studenti. Jedino ujedinjena radnička klasa, voljna da se bori za zajednicu i radno mjesto, posjeduje snagu da se ostvare ti ciljevi.

Pokret protiv rezova, još u procesu nastajanje, ne smije dopustiti da ga podijele mediji i političari – bilo da je riječ o uništavanju privatnog vlasništva ili vatrogascima i medicinskim sestrama u štrajku, pokret mora razumjeti i posvetiti se Solidarnosti, a ne samo izvikivati njeno ime. Moja najveća briga je da će Laburistička partija iskoristiti pokret da povrati moć bez da preokrene vlastitu regresivnu politiku. Moramo biti svjesno da je velik dio ovoga što radi trenutna vlada omogućeno temeljnim pripremama Laburista tijekom posljednjih 13 godina – uvođenje školarina za početak. Dosada Laburistička stranka nije pružila nikakvu alternativu rezovima u javnom sektoru, niti ikakve znakove da će je ponuditi u budućnosti. Nadam se da će pokret u procesu izgrađivanja razviti vlastite političke alternative koje će se ostvariti bez obzira na stranku na vlasti.

Postoji li još nešto što biste htjeli dodati?

- Nedavni studentski protesti istinski su uzdrmali establišment. Poslije desetljeća tihe i poslušne britanske mladeži, nova generacija konačno pokazuje da smo se voljni boriti još jednom za socijalnu pravdu. Ustvrdio bi da je politički establišment u Britaniji na najvišoj razini otuđenja s običnim ljudima (posebno s mladima) još od vremena nakon prvog svjetskog rata. Političari i mediji jednostavno ne razumiju snagu osjećaja u zemlji i dubok osjećaj nezadovoljstva unutar radničke klase.

Reakcija buržoazije i njezinih saveznika je bila čista panika. Mediji su u huškačkom raspoloženju okrivljavali „nasilnu manjinu“ anarhista i „izazivača nevolje“ za „orkestrirano nasilje“, istovremeno pokušavajući opravdati povećanu brutalnost policije protiv nenaoružanih tinejdžera. To se pokazalo kao teška zadaća propagandnog spina zahvaljujući brojnim fotografijama i filmovima koji prikazuju napade konjičke policije, proizvoljnu upotrebu pendreka i redarstvenika koji bacaju demonstratore iz vlastitih invalidskih kolica! Na ulicama policija razbija lubanje, masovno uhićuje i efektivno zatvara na tisuće demonstratora satima u ime „olakšavanja miroljubivog protesta“. Do sada je uhićeno 180 ljudi zbog navodnih veza s prekršajima na četiri velike demonstracije u Londonu, a jedan je demonstrator na zadnjem protestu tako pretučen da joj završio na kirurgiji. Ministri i policijski načelnici sada otvoreno raspravljaju o uvođenju vodenih topova iz Sjeverne Irske, te čak o zabrani studenskih demonstracija.

Akcije države poriču realnost situacije. Ne radi se ovdje o „maloj manjini“. Ovo je početak pravog socijalnog pokreta izvan dopuštenih kanala buržoaske elite. To je nešto što establišment ne razumije i ne može kontrolirati. I najvažnije od svega, to je nešto čega se očito boje, a ništa ne nagriza institucije moći više od toga da otvoreno vidiš kako se tvoji vladari tresu od straha.

Izvor: Libcom