Razgovaramo s nekim članovima MASA-e – Lokalna grupa Split o stanju anarhosindikalističke inicijative u Splitu, a povodom njihova performansa i predstavljanja njihovih dosadašnjih akcija na DOPUST-u (Dani otvorenog performansa), 14. – 21. lipanj 2010., Split

Govori: MASA - Lokalna grupa Split
Piše: Suzana Marjanić
Zarez, broj 290

Kako ste na nedavnom DOPUST-u kao aktivisti i aktivistkinje MASA-e Lokalne grupe Split prezentirali dosadašnji rad svoje organizacije na lokalnom i nacionalnom nivou, svrhu i principe na kojima počiva te relevantnost anarhosindikalizma u suvremenoj Hrvatskoj, molim vas, možete li ovom prigodom za čitatelje/ice Zareza ukratko rezimirati to izlaganje?

– Izlaganje je činila powerpoint prezentacija koja je sumirala kratak povijesni i teorijski uvod u anarhosindikalizam, predstavila naše sestrinske organizacije diljem svijeta, djelatnost Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) na nacionalnoj razini te rad Lokalne grupe. Aktivisti Lokalne grupe Split održali su navedeno predstavljanje, nakon čega su odgovarali na pitanja iz publike. Relevantnost anarhosindikalizma veća je nego ikad upravo zbog kritičnog stanja u kojem se nalazi radnička klasa, dobrim dijelom zahvaljujući korumpiranim sindikatima koji snose krivicu za privatizacijsku pljačku u doba tranzicije kao i danas. U anarhosindikalizmu radnici mogu pronaći novu snagu, novu etiku i viši cilj.

Spomenuli ste korumpirane sindikate. Kako ste doživjeli nedavni referendum koji su ti isti sindikati proveli u vezi Zakona o radu? I povezano s nedavnim događanjima: kako komentirate to što Vlada namjerava povući izmjene ZOR-a iz saborske procedure?

– Oni su samo dio sveopćeg spektakla predstavničke demokracije. U skupljanje potpisa krenuli su samo zato jer se pod pritiskom baze od njih očekivala reakcija, no reagirali su potpuno u skladu sa svojom ulogom čuvara sistema. Iako su artikulirali masovno nezadovoljstvo u narodu, ipak su dopustili vladi da se izvuče "skupoćom" provedbe referenduma u doba krize, igrajući po njihovim pravilima, iako sama provedba košta manje od onog kako je sugerirala premijerka. Masovna direktna akcija najefikasnija je metoda borbe za naša prava i slobodu; što prije to shvatimo tim bolje za nas.
Očito je da premijerka povlačenjem izmjena ZOR-a iz saborske procedure "kupuje" socijalni mir, želi dobiti na vremenu, nastojeći zadržati vlastitu poziciju što duže. Nije isključeno da čeka da se situacija ohladi kako bi nametnula nove mjere što bezbolnije, a takvo što joj ni pod koju cijenu ne bismo smjeli dopustiti.

INSUREKCIONIZAM

Osim toga, kako komentirate insurekcionističke pozive? Odnosno, kao što to izjavljuje teoretičar insurekcionizma Alfredo M. Bonanno: "Prvo što treba shvatiti je da mi jesmo anarhisti, ali smo i insurekcionisti i smatramo kako se danas ne može krenuti od starih koncepcija anarhizma, tj. od ideje revolucionarne borbe za koju je potrebno organizirati mase, u tradicionalnom smislu riječi (tradicionalni anarhizam), kao što je to bio slučaj kod anarhosindikalizma."

– Insurekcionisti su, najjednostavnije rečeno, klasni anarhisti koji odbacuju sindikalizam kao metodu djelovanja, a organiziraju se u male naoružane grupe afiniteta temeljene na prijateljstvu i povjerenju – smatraju to temeljem organizacije i najefikasnijim modelom napada na kapitalizam. Historijski, oni se oslanjaju na dvije stvari; od toga je jedna stvar promašaja, a druga stvar slučajnosti: to su "propaganda djelom" koju su svi priznali kao promašaj, pa ušli u stvaranje formalnih organizacija, i "Noć barikada" do koje se došlo spontano, i koja je spletom povijesnih okolnosti izazvala generalni štrajk, ali koji je opet, za uzvrat, dokazao nužnost postojanja jake revolucionarne organizacije. Mi se ne protivimo insurekciji, ustanku. Anarhosindikat koji okupira tvornicu je npr. izveo "insurekciju". Protivimo se ideologiji "insurekcionizma" (koja nosi taj naziv) koja u sebi nosi suprotnost s konceptom masovne organizacije, zajedničkih definiranih ciljeva itd.

Povezano s navedenim, kako komentirate razmišljanja Petera Gelderloosa u njegovoj knjizi Kako nenasilje štiti državu (Zagreb: Što čitaš?, 2010.) o tome da pacifisti slijede taktički i ideološki okvir koji su formulirali isključivo bjelački teoretičari, što se kamuflira učestalom i manipulativnom upotrebom ne-bijelaca (prije svega Gandhija i Martina Luthera Kinga) kao marioneta i glasnogovornika. Sažeto i Gelderloosovim riječima – "pacifizam je rasistički i štiti državu".

– Iako se revolucionarni sindikalizam protivi svakom organiziranom nasilju, bez obzira na oblik državnog uređenja, on shvaća da će tokom odlučujućih borbi između kapitalizma današnjice i slobodnog komunizma sutrašnjice izbijati izuzetno žestoki i nasilni sukobi. Prema tome, on prihvaća da nasilje može biti upotrijebljeno kao sredstvo u obrani od nasilnih metoda vladajuće klase tokom borbi koje vode eksproprijaciji zemlje i sredstava za proizvodnju od strane revolucionarne populacije. Kako ova eksproprijacija može biti uspješno započeta i izvedena samo uz direktno učešće radničkih revolucionarno-ekonomskih organizacija, i obrana revolucije isto tako mora biti zadatak ovih ekonomskih organizacija, a ne vojnih ili paravojnih tijela koja bi se razvijala nezavisno od njih.

Odnosno, nadalje kako ističe Peter Gelderloos: i dok militantne grupe shvaćaju da moraju nadjačati državu, pacifisti se odriču sukoba s državom i prave se da se bave nekim procesom magične preobrazbe države pomoću "snage ljubavi" ili svojim "nenasilnim svjedočenjima" kao i srcedrapajućim performansima.

– U jednakoj su zabludi dogmatični pacifisti i oni kojima je nasilje jedina taktika. Ponekad je mudrije koristiti "nenasilne" metode, poput recimo studentskog pokreta u Hrvatskoj koji je svojim blokadama pošteno zatresao vladajuće strukture bez klasičnog sukobljavanja na ulici i time pridobio velike simpatije javnosti. Grupe koje koriste nasilje kao jedinu metodu završe u avangardizmu; nasilje je legitimno jedino kada ga koristi čitava zajednica, a ne neka grupa "odabranih heroja". Jedino ujedinjena radnička klasa može nadjačati državu i kapitalizam.

Kao član MASA-e, molim vas, ukratko predstavite Lokalnu grupu Split MASA-e i koliko ste povezani sa "zagrebačkom" MASA-om? Naime, kada sam pitala jednoga anarhosindikalistu iz Zagreba za vaše predavanje na DOPUST-u, nije imao proslijeđenu informaciju. Istina, u međuvremenu je informacija objavljena na MASA-inom webu.

- Rad svake Lokalne grupe unutar Mreže u potpunosti je autonoman, a same grupe međusobno su nehijerarhijski povezane na nacionalnoj razini na principima federalizma. Internim komunikacijskim kanalima obavijest je poslana svim članovima i prije nego što je postavljena na web-stranicama organizacije. Lokalna grupa Split je primljena u organizaciju zajedno s Lokalnom grupom Pula na 2. Nacionalnom kongresu. Zbog odlaska nekih članova dolazi do faze stagnacije, da bi se nakon studentskih prosvjeda i sve češćeg ustajanja radnika u obrani svojih prava ponovo obnovila i povećala članstvo, uslijed čega smo ponovno potvrđeni na 4. Kongresu kao Lokalna grupa koja će biti i domaćin idućeg kongresa.

PERFORMANS "RADNIČKA KLASA UMIRE"

Osim toga, u okviru DOPUST-a izveli ste i performans Radnička klasa umire. Na koji ste način ovim performansom simbolički prikazali, kako ste najavili, "sudbinu radničke klase u trenutnim društvenim okolnostima u kojima će ona 'izgorjeti', kako zbog otvorene anti-radničke politike koju još od rata provodi vladajuća klasa preslikavanjem zapadnjačkih neoliberalnih reformi, tako i zbog izdajničke politike sindikalnih vođa koji umjesto borbe za radnička prava idu na ruku političarima i poslodavcima"?

– U konceptu samog performansa došlo je do malih preinaka na terenu. Iako je primarna ideja bila "spaliti radnika", zaključili smo kako bi to moglo dati negativne reakcije, pa smo zapalili tablu s grbom Europske unije ispred statue radnika koja je u ruci držala anarhosindikalističku zastavu. Sudeći po reakcijama prisutnih, poruka je uspješno odaslana. Vladajuća klasa je odlučna pod bilo koju cijenu uvesti nas u ovu tvrđavu eksploatacije koja se po svim indikacijama urušava dio po dio. Sindrom Grčke zahvatit će i Španjolsku, Portugal, Irsku, a naš je cilj osvijestiti domaću radničku klasu o anti-radničkoj prirodi ove tvorevine u kojoj pod maskom demokracije zapravo vlada diktatura kapitala.

Gdje ste izveli performans i kako su prolaznici i namjernici reagirali na njegovu poruku?

– Performans se održao na platou Doma mladeži, koje je inače mjesto okupljanja raznih alternativnih subkultura. Uglavnom su to mladi ljudi koji još uvijek nisu zaposleni, no bilo je tu šarolike publike. Reakcije su bile vrlo pozitivne jer je i sama poruka direktna, a dosta je ljudi fotografiralo performans.

GRČKA I INSUREKCIJA

Spomenuli ste da će sindrom Grčke zahvatiti i Španjolsku, Portugal, Irsku; zbog čega ste toliko sigurni u navedene anarho-pobune?

– U Grčkoj anarhistički pokret ima određenu tradiciju i za sada je najmasovniji. U Španjolskoj je ta tradicija duža, no pokret je trenutno brojčano slabiji i ima puno manji utjecaj na društvo. Za razliku od grčkog, koji je pretežito insurekcionistički, španjolski je ukorijenjen na radnim mjestima pa time ima veći potencijal. Upravo je to razlog zbog kojeg pobuna u Grčkoj nije otišla korak dalje. Pobune su neizbježne, a hoće li one biti "anarho", ovisi o tome koliko će sami ljudi biti spremni daleko ići u borbi protiv kapitalizma i države.

U opisu navedenoga performansa suprotstavljate zrakoplovnu etičku poziciju većine građana/građanki ove zemlje koji "zastupaju", vašom dijagnozom, "kafansko” kultiviranje etičke distance i gnušanja pred simptomima suvremenog totalitarizma, a s druge pak strane govorite o slobodnom, ravnopravnom i solidarnom društvu. Recite, zar je doista moguće ostvariti takvo ideal-projekcijsko društvo kad većina nas ipak dragovoljno iskazuje zrakoplovnu poziciju tipa "baš-me-briga"?

– Radi se o pasivnosti velikog broja ljudi koji je uzrokovan kako strahom za gubitkom radnog mjesta tako i tipičnog nedostatka alternative u imaginariju pojedinaca koja se manifestira općom apatijom. Hrvatska je, recimo, u goroj situaciji nego Grčka, ali naši ljudi ne znaju kako biti "kao Grci". Naša uloga je ukazati na modele borbe koji pružaju platformu za borbu protiv vladajuće klase, poput recimo općeg generalnog štrajka koji je najveći izraz direktne akcije i samoorganizacije. Nemamo iluzije da će društvo koje zagovaramo osvanuti preko noći, Španjolska revolucija bila je produkt više od 70 godina edukacije, organiziranja i agitacije. Ljudski potencijal nema granica, mi se sada i ovdje počinjemo organizirati onako kako zamišljamo odnose u budućem društvu, anarhosindikati su jezgre budućeg društva u ljušturi starog. O ljudima ovisi koliko ćemo se približiti tom idealu, što smo mu bliže tim je društvo slobodnije jer nudi različite tehnike i strukture koje otvaraju potencijal masa, omogućavajući pojedincu da unutar istih bude potpuno ravnopravan i gospodar samom sebi.

Kojim svojim akcijama uvjeravate građane ove zemljice da je Hrvatska u daleko gorem položaju od Grčke?

– Pojam građani je jako nespretan; Todorić i Kerum su također građani ove zemljice, no složit ćete se da njima nije toliko loše u životu zahvaljujući višku vrijednosti koje prisvajaju od svojih radnika, od kojih su im mnogi sugrađani. Naš je cilj reaktualizirati koncept klase, odnosno probuditi klasnu svijest eksploatiranih edukacijom, agitacijom i organizacijom. Velika je većina svjesna kritičnosti situacije u kojoj se nalazimo, ali još uvijek ne reagira.

SPLITSKI ANARHOSINDIKALIZAM

Koliko se splitskih radnika priključilo vašim redovima i kako reagiraju na anarhosindikalističku opciju? Povezano s navedenim – kakva je povijest anarhosindikalizma u Splitu?

– Nekolicina, no o brojkama ne izlazimo u javnost zbog zaštite članova. Naša lokalna grupa sastoji se kako od studenata, umirovljenika, tako i od nezaposlenih i zaposlenih od čega zaposlenih ipak ima više. Što se povijesti tiče, znamo da je za vrijeme Španjolskog građanskog rata klub RNK Split (osnovan kao HRŠD "Anarh") organizirao neuspjelu ekspediciju dobrovoljaca za borbu na strani antifašističke koalicije protiv Franca. U to vrijeme je u Splitu, u organizaciji KPJ za Dalmaciju na čelu bio Vicko Jelaska, kojeg staljinizirano rukovodstvo KPJ nije podnosilo jer je on u biti bio anarhosindikalist. Nisu ga tek tako mogli izbaciti iz partije jer je bio iznimno popularan među radnicima Splita i Kaštela. Dok je on još bio čelnik partije, KPJ je u Dalmaciji organizirala jednu akciju u kojoj je unajmljen jedan francuski parobrod koji je ispred Kotora na moru, trebao pokupiti oko 150 dragovoljaca za Španjolsku a koji bi kaićima i barkama došli do tog broda. No akcija je bila provaljena od strane policije i nije uspjela. Moguće je da se radi o istoj akciji jer su za Jelaske anarhisti i komunisti u Splitu usko surađivali. I sam Miljenko Smoje je bio rođen u težačkom Varošu koji je u to vrijeme bio žarište anarhizma, što je utjecalo na njegov daljnji rad. Zoran Senta u svom članku 60 godina anarhizma spominje i anarhističke manifestacije 1908. godine. Željko Gjurašin u svojoj knjizi Prvi svibanj – u funkciji izražavanja težnji i zahtjeva radništva navodi kako su 1. svibnja 1915. splitske žene i djeca iz radničko-težačke četvrti Varoš izašle na ulice, demonstrirajući protiv ratne oskudice i gladi, tražeći vraćanje muževa i očeva s fronta i kruha za svoje obitelji, pri čemu su se sukobile s policijom. Iako nije bio anarhistički, list Feral Tribune doprinio je razvoju kritičke svijesti za vrijeme Tuđmanovog režima. Materijala ima podosta, pa u skoroj budućnosti planiramo sumirati informacije koje imamo na raspolaganju vezane uz povijest anarhizma na području grada Splita.

ŠKVEROVI RADNICIMA!

Na koji ste način povezani s radnicima splitskog brodogradilišta? Naime, na jednom sam portalu pročitala da se u gradu priča da za pet godina, a možda i prije, više neće biti škvera. EU, navodno, želi da u Hrvatskoj ne bude brodogradnje, već luke za jahte.

– Među radnicima škvera ima simpatizera Mreže, koji su nam pomagali distribuiranjem propagandnog materijala kampanje "Škverovi radnicima!" na svom radnom mjestu. Svima je već postalo jasno da se Vlada želi riješiti škverova; pitanje je samo hoće li radnici ustrajati do kraja u obrani svojih radnih mjesta, bez ikakvih kompromisa, ujedinjeno. Vrlo obećavajuća inicijativa dolazi iz riječkog 3. maja, gdje su radnici direktnodemokratski podržali mogućnost samoupravljanja, ovoga puta bez partije koja kontrolira. Lokalna grupa Rijeka uključena je u ovu inicijativu. No, Vlada zna da bi uspješnost takvog projekta potakla i mnoge druge radnike na "neposlušnost", stoga i dalje stoji zakopana u svojim neoliberalnim pozicijama.

Kako komentirate aktualnu splitsku vlast i njezin stav "Bez kompromisa!"? Navodim samo jedan njezin fragment: tako je Kerum nedavno izjavio – "da je to Kazalište moje, u njemu bi igrali samo mjuzikli i operete. Došlo je vrijeme menadžera u kulturi. I u provođenju tog svog Programa bit ću beskompromisan!"

– Mi se kao anarhisti protivimo svakoj vlasti, odnosno predstavničkom modelu odlučivanja, pa tako i njegovoj. Kerumovi radnici rade za minimalac bez sindikalne zaštite, postavio je rodbinu na sva ključna mjesta, a do bogatstva je došao švercanjem humanitarne pomoći za vrijeme rata, i to uz blagoslov Caritasa. Iznimno je opasna njegova ambicija da doslovno posjeduje i kontrolira čitav grad. Najavljuje i pohod na Sabor za iduće izbore. Da je to kazalište "njegovo", osim mjuzikla i opereti u njemu bi igrale i Aristotelove drame. Tragedija.

VLADA I OPORBA = DVIJE STRANE ISTE MEDALJE

Nadalje, kako komentirate istine i laži o bolnim rezovima što ih Vlada i oporba sustavno najavljuju i cinički provode?

– Vlada i oporba svakodnevno dokazuju da su dvije strane iste medalje. Recimo, kada se priča o ukidanju saborskih povlastica, čitav se Sabor unisono usprotivi takvim idejama. Bolni rezovi opet će se prelomiti preko leđa običnog radnoga naroda koji pogrbljen kleči na koljenima i nikako da shvati kako ima kičmu, pa se sukladno time može uspraviti i uzvratiti udarac. Na primjer, općim generalnim štrajkom do ispunjenja zahtjeva!

SINDIKALNI ČELNICI S PLAĆAMA SABORSKIH ZASTUPNIKA

I završno pitanje koje sam postavila i jednom vašem kolegi iz MASA-e i CAS-a: zbog čega radnici konačno ne prekinu suradnju sa sindikalnim predstavnicima i ne prijeđu na strategiju direktnih akcija kao jedine realne opcije?

– Koliko god stanje bilo loše, posljednjih se godinu dana osjeća postepena radikalizacija, pa tako radnici sve češće koriste razne oblike direktne akcije u borbi za svoja prava, od kojih smo neke direktno podržali i dokumentirali. Loše iskustvo jugoslavenskog "samoupravljanja" i još uvijek prisutan nacionalizam zbog kojeg se mnogi ne žele boriti protiv "svoje" države, iako ih ista de facto uništava, barijera je daljnjoj radikalizaciji borbe. Kultura predstavništva jaka je na svim razinama naših života, pa tako i na sindikalnoj sceni. Sindikalne vođe počele su pokazivati znakove života tek kada je pritisak iz baze postao prijetnja njihovoj uhljebljenosti. S plaćama poput saborskih zastupnika, izgubili su svaki kontakt s bazom, te i dalje pokazuju odanost sistemu igranjem po njegovim pravilima, što se pokazalo skupljanjem potpisa za referendum, od kojeg vrlo vjerojatno neće biti ništa. Studentski pokret praktičan je primjer radnicima kako anarhistička načela mogu itekako dobro funkcionirati u praksi.