Na početku nove 2011, naši vrli sindikalisti obradovali su nas novim prijedlozima izmjena Zakona o radu (NN 149/09), ali i prijedlogom uvođenja Zakona o reprezentativnosti. Već na prvi pogled možemo vidjeti kako se trend reduciranja radničkih prava započet 90-ih godina i dalje nastavlja. Ova reduciranja i dalje se odvijaju pod parolom fleksibilizacije tržišta rada i „rigidnog“ Zakona o radu koji ograničava poslodavce i „strane investitore“. Zanimljivo je da upravo dolaze od sindikata čija je svrha postojanja očuvanje radničkih prava, te koji su se nedavno borili protiv promjena ZOR-a, da bi se sada zalagali za slične promjene. Već na prvi pogled svima je jasno kako ove promjene idu na ruku Hrvatskoj udruzi poslodavaca i Vladi Republike Hrvatske.

Za početak ćemo se skoncentrirati na promjene ZOR-a. U osnovi promjene možemo podijeliti u tri skupine. Prva skupina promjena je vezana uz fleksibilizaciju radnog vremena koja omogućuje povlastice određenim grupama radnika, kao što su npr. vatrogasci, koji rade na po život opasnim zanimanjima, ali većinu vremena ipak provedu u pripravnosti. Ovakvo rješenje nije ništa drugo nego stari recept „podijeli pa vladaj“, odnosno stvaranje sukoba među radnicima. Iako koristi određenim grupama radnika, ovaj prijedlog zakona je poguban za sve ostale. Pitanje vatrogasaca se moglo riješiti posebnim zakonom, kao što je npr. riješeno pitanje vozača Zakonom o radnom vremenu mobilnih radnika. Doduše, ovim zakonom nisu obuhvaćeni vozači javnog prijevoza, koji se nalaze u nepovoljnom položaju. Fleksibilizacijom radnog vremena sezonski radnici u poljoprivredi bi mogli raditi, kroz preraspodjelu, 60 sati u jednom tjednu! Ne moram govoriti da je rad u poljoprivredi izrazito težak, a produljenje radnog vremena neminovno donosi iscrpljenost, pad koncentracije što pak rezultira s više ozljeda na radu od kojih neke mogu imati trajne posljedice pa čak i smrt – sve u interesu profita. Fleksibilizacija vremena (Curcio) jedan je od tipičnih obrazaca fleksibilizacije rada. Riječ je vrsti radnog vremena koje nema oblik, nije definirano, promjenjivo je i nestalno. Radnici su prisiljeni suočavati se s neočekivanim promjenama, prekovremenim satima, radnim nedjeljama i blagdanima. Njihov je život u potpunosti podređen poduzeću (tj. poslodavcu) i ne mogu si niti planirati život jer ne znaju kada će morati raditi. Ovakvim promjenama ZOR-a otvara se široka lepeza mogućnosti poslodavcima za brutalno izrabljivanje radnika. U ovaj dio zakona se uklapa i vođenje evidencije radnog vremena, o čemu možete pročitati više u članku „Zazivanje feudalizma“.

Druga skupina je vezana uz ukidanje pravilnika o radu i zamjenjivanje istih bržim pregovorima između socijalnih partnera, odnosno poslodavaca i radnika ili predstavnika radnika (radničkog vijeća). U kontekstu našeg radnog zakonodavstva ovo i nije bitna promjena zato jer su pravilnike o radu ionako donosili poslodavci na svoju ruku, a savjetovanje s radničkim predstavnicima je bilo samo stvar formalnosti. Ovom promjenom se stari „kruti sistem“ mijenja takozvanim fleksibilnim dogovorima koji se koriste npr. u Švedskoj, a u teoriji bi trebali omogućiti brže dogovaranje između šefova i radnika oko bitnih pitanja za poduzeće i radnička prava koja nisu definirana kolektivnim ugovorom. U praksi je riječ o jednom instrumentu kojim šefovi puno lakše pritišću radnike da ispunjavaju njihove zahtjeve, jer sami radnici nemaju moć jednaku onoj koju imaju šefovi, a ako uzmemo u obzir i kratkoću ugovora na određeno, te masu nezaposlenih, sasvim je jasno da radnici pristaju na sve. No, u ovoj formulaciji postoji i jedna opasnost, a to je da u se skorije vrijeme pokuša fleksibilnim dogovorima zaobilaziti i kolektivni ugovor (kao što je slučaj u Švedskoj) što bi trajno naštetilo pravima radnika. Isto tako, veliki problem u ukidanju pravilnika o radu je to što bi sada pojedini sindikati i radnici mogli pomisliti kako će poslodavci sada biti prisiljeni masovno sklapati kolektivne ugovore. Dakako, to nije slučaj.

Treća skupina je vezana za otkazivanje kolektivnog ugovora na određeno vrijeme, odnosno „ako se otkazuje kolektivni ugovor na određeno vrijeme, a otkazni razlozi nisu ugovoreni, kolektivni ugovor se može otkazati samo iz razloga bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti, koje nisu bile poznate ili se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora“. Drugim riječima, ozakonjeno je masovno otpuštanje u slučaju i najmanje krize kapitalističkog sustava.

Zakon o reprezentativnosti uređuje kada određena udruga poslodavaca ili sindikat imaju pravo zastupati svoje članove. Kao anarhosindikalisti, nemamo razloga vjerovati da bi država, odnosno „izvršni odbor vladajuće klase“, kako je nazvao Marx, zakinula udruge poslodavaca. Stoga ćemo se u ovom članku koncentrirati prvenstveno na odredbe vezane uz udruge radnika, tj. sindikate. Što bi, prema novom zakonu, značilo da je sindikat reprezentativan? Reprezentativan sindikat je onaj koji može kolektivno pregovarati i potpisivati kolektivne ugovore, te ima mogućnost sudjelovati u pregovorima u Gospodarsko-socijalnom vijeću. Kako bi to ostvario mora biti registriran, mora biti dio središnjice koja ima 50 000 članova, djelatnost u najmanje sedam županija, i koju sačinjava najmanje pet sindikata s područja Republike Hrvatske itd. Samom ovom definicijom jasno je kako sindikat, kako bi mogao izvršavati svoju primarnu funkciju, a to je borba za radnička prava i kolektivni ugovor koji odgovara radnicima, mora biti dio jedne od sindikalnih središnjica. Ovim se zakonom „ubijaju“ brojčano mali i bazni sindikati jer su oni prisiljeni učlaniti se u jednu od središnjica gdje gube autonomnost svog djelovanja, te bivaju samljeveni od sindikalne birokratske mašinerije koja često radi za interese jedne klike umjesto radnika. U slučaju da odbiju učlanjivanje u jednu od središnjica, sindikati su se prisiljeni rasformirati, čime „sloboda udruživanja“ pada u vodu.

Zakon o radu nikad neće biti savršen, jer ipak je riječ o zakonu jedne države. No, on je u svoj svojoj nesavršenosti još uvijek bolji od zakona država Europske unije, gdje je neoliberalni kapitalizam pod parolom fleksibilizacije pomeo sva radnička prava izborena kroz stoljeća klasne borbe! Zbog toga je potrebno pružiti otpor pokušajima vladajuće elite i njezinih „ekonomskih stručnjaka“ da usklade ZOR sa zahtjevima europskih i svjetskih elita i zagovornika neoliberalizma. Ako sutra želimo graditi bolje društvo, danas moramo obraniti prava koja smo jučer osvojili.

U prilogu se nalaze:
1. Zakon o reprezentativnosti
2. Prijedlozi promjena Zakona o radu