Od svih predrasuda koje čovjeka zasljepljuju još od vajkada, za anarhiste je najkobnija ona o Državi. Stirner grmi protiv onoga koji je, «od pamtivijeka», «obuzet Državom».
I Proudhon se nimalo manje ne žesti na tu «fantazmagoriju našega duha, jer slobodnu umu prva dužnost morala bi biti ta da je odagna u muzeje i biblioteke». No on razotkriva i njen mehanizam: «Ta mentalna sklonost se održala, a opčinjenost je ostala tako dugo nepobjedivom zato što se vlast uvijek duhovima ukazivala kao prirodni organ pravde, zaštitnik slabijega.» Ismijavajući okorjele «autoritarce» koji «se klanjaju pred vlašću poput crkvenjaka pred svetim otajstvom», napadajući «sve stranke bez iznimke», koje «neprestano svoje poglede okreću prema autoritetu, kao prema svome jedinom polu», usrdno zaziva onaj dan kad će «odustajanje od autoriteta, u političkom vjeronauku, nadomjestiti samu vjeru u autoritet».
Kropotkin se ruga buržujima koji «na narod gledaju kao na gomilu divljaka što sama sebi odgriza nos dočim vlada ne djeluje». Preduhitrivši psihoanalizu, Malatesta u podsvijesti «autoritaraca» otkriva strah od slobode.
Koji su dakle, prema anarhistima, nedostaci države?
Čujmo Stirnera: «država i ja smo neprijatelji.» «Svaka Država je tiranija, bila to tiranija samo jedne osobe ili više njih» Svaka Država nužno je, kao što se to danas kaže, totalitarna: «Država uvijek ima samo jedan cilj – ograničiti, vezati, podrediti pojedinca, podčiniti ga općoj stvari (...). Država, pomoću cenzure, nadzora, policije, nastoji sprečavati svaku slobodu i aktivnost i takvu represiju smatra svojom dužnošću jer joj to nameće (...) instinkt samoodržavanja.» «Država i dozvoljava da iz svojih misli izvučem svu njihovu vrijednost te da ih saopćim ljudima (...) samo onda ako su to i njene misli (...). Inače mi zatvara usta»
Proudhon kao da ponavlja Stirnera: «Vladavina čovjeka nad čovjekom je robovanje.» «Tko god na me stavlja ruku da bi mnome vladao, uzurpator je i tiranin. Proglašavam ga svojim neprijateljem.» i upustio se u jednu tiradu dostojnu Molierea ili Beaumarchaisa: «Biti vladan znači biti nadziran, osmatran, špijuniran, usmjeravan, uzakonjen, reguliran, ograđen, indoktriniran, propovijedan, kontroliran, čašćen, cijenjen, napadan, rukovođen, i to od nekih stvorova koji nemaju ni naslova ni nauke, ni krijeposti (...). Biti vladan znači biti u svakoj operaciji, u svakoj transakciji, u svakom pokretu, zabilježen, upisan, prebrojen, tarifiran, zapečaćen, izmjeren, svrstan, procijenjen, patentiran, otpušten, odobren, popljuvan, opomenut, spriječen, preobraćen, uspravljen, ispravljen. Pod izlikom javne koristi i u ime sveopćeg interesa, to znači biti stavljen u uporabu, dresiran, ucijenjen, iskorišten, monopoliziran, malverziran, iscijeđen, obmanut, pokraden; zatim, nakon i najmanjeg otpora, na prvu riječ žalbe, ukoren, oglobljen, ocrnjen, posramljen, progonjen, zlostavljan, zatučen, razoružan, izbatinan, zatvoren, strijeljan, izrešetan, suđen, osuđen, izagnan, žrtvovan, prodan, izdan i, štoviše, prevaren, izigran, izvrijeđan, obeščašćen. Eto to je vlada, eto to je njena pravda, eto to je njen moral! (...). O ličnosti ljudska! Zar je moguće da si šezdeset stoljeća čamila u takvu ponižavanju?»
Za Bakunjina, Država je «apstrakcija koja guta narodni život», «golemo groblje kamo, u sjeni i pod izlikom te apstrakcije, velikodušno, bogobojazno dolaze žrtvovati i pokopati se sve stvarne težnje, sve žive snage neke zemlje».
Po Malatesti, «vlada ni izdaleka nije stvaralac energije, već trati, paralizira i svojim metodama djelovanja uništava goleme snage.»
Opasnost raste u onoj mjeri u kojoj se proširuju kompetencije Države i njene birokracije. U jednoj profetičkoj viziji Proudhon naviješta najveću pošast XX stoljeća: «Funkcionarstvo (...) vodi komunizmu Države, apsorbiranju cjelokupnog lokalnog i pojedinačnog života u administrativnom mehanizmu, uništenju svake slobodne misli. Svi se nastoje skloniti pod okrilje vlasti i živjeti na zajedničkome.» Krajnje je vrijeme da se tome stane na kraj: «Budući da centralizacija postaje sve jača (...), stvari su stigle (...) do one točke kada društvo i vlada ne mogu više živjeti zajedno.» «U Državi, od hijerarhijskog vrha pa sve do njene osnove, ne postoji ništa, ama baš ništa do krivde koji bi valjalo ispraviti, do parazitstva što bi ga trebalo ukinuti, do oruđa tiranije koju treba uništiti. A vi nam govorite o tome da sačuvamo Državu, da povećamo kompetencije Države, da još ojačamo moć Države! Ta idite, vi niste nikakav revolucionar!»
Ništa manje lucidna je i Bakunjinova zabrinuta vizija Države koja sve više postaje totalitarnom. U njegovim očima, snage svjetske kontrarevolucije, «oslanjajući se na goleme budžete, na stajaće vojske, na razgranatu birokraciju», opskrbljene «svim onim strašnim sredstvima što im ih pruža moderna centralizacija», jesu «ogromna, prijeteća, porazna činjenica».
Izvor: www.geocities.com/aktivizam
(Sabotaža Pokvarenog Sistema)
