Anarhizam je nadasve ono što bi se moglo nazvati unutarnjim buntom. Augustin Hamon, koji je potkraj prošlog stoljeća izvršio jedno ispitivanje mišljenja u anarhističkoj sredini, zaključio je da je anarhist ponajprije revoltirani pojedinac. On u cijelosti odbija društvo i njegove tamničare. Max Stirner proklamira da se on oslobađa svega onoga što je sveto. On time poduzima golemu dekonsakraciju. Te «skitnice inteligencije», te «loše glave», «umjesto da nedodirljivim istinama smatraju ono što tisućama ljudi pruža utjehu i spokoj, preskaču zapreke tradicionalizma te se bez ikakve stege prepuštaju maštanjima svoje nesmotrene kritike».

Proudhon u cijelosti odbacuje čitav taj «službeni sloj», filozofe, svećenike, suce, akademike, novinare, parlamentarce itd., kojima «narod uvijek predstavlja neman protiv koje se bore, kojoj stavljaju brnjicu i vežu u lance; koju krote glađu; kojoj puštaju krv koloniziranjem i ratom». Elisee Reclus objašnjava zašto je tim mogućnicima toliko stalo do očuvanja društva: «Zato što postoje bogati i siromašni, svemoćni i podređeni, gospodari i sluge, carevi koji naređuju borbu i gladijatori koji idu u smrt; upućeni se moraju samo staviti na stranu bogatih i gospodara, postati carevim dvorjanima.»

Stalno stanje bunta dovodi anarhista do toga da osjeti simpatiju za one izvan društvenih ljestvica, za one izvan zakona, da kao svoju prihvati stvar robijaša ili bilo kojeg drugog potlačenog čovjeka. Bakunjin smatra da je veoma nepravedno što Marx i Engels s najvećim prezirom govore o Lumpenproletariatu, o «proletarijatu u dronjcima», «jer upravo u njemu i samo u njemu, a ne u onom sloju radničke klase koji je zadojen malograđanštinom, počivaju duh i snaga buduće socijalne revolucije».

Balzac je kroz usta svoga lika Vautrina, snažnog utjelovljenog društvenog protesta, napola buntovnog a napola zločinačkog, javno iznio neke riječi koje ne bi opovrgnuo niti neki anarhist.

Izvor: www.geocities.com/aktivizam
(Sabotaža Pokvarenog Sistema)