Još žešće od «autoritarnog» socijalista, anarhist osuđuje prijevaru buržoaske demokracije.
Buržoasko-demokratska Država, zvana «nacija», Stirneru ne izgleda nimalo manje opasnom od negdašnje apsolutističke Države: «Monarh (...) je bio veoma jadan monarh, u usporedbi s ovim novim, sa 'suvremenom nacijom'. U takvu liberalizmu nalazimo tek nastavljanje negdašnjeg prezira vlastitog Ja.» «S vremenom su zacijelo iskorijenjene mnoge povlastice, ali isključivo u korist Države (...) a nikako zato da ojačaju moje Ja.»
Po Proudhonovu mišljenju, «demokracija nije ništa drugo do puka ustavna arbitrarnost». Narod je proglašen suverenim tek jednim «lukavstvom» naših otaca. On je u stvari kralj bez kraljevine, puki oponašatelj kraljeva kome, od kraljevske veličine i moći, preostaje još samo naslov. On kraljuje ali ne vlada. Prenoseći svoj suverenitet, povremeni koristeći opće pravo glasa, on zapravo svake tri ili svakih pet godina obnavlja svoju abdikaciju. Dinastija je otjerana s prijestolja, ali je kraljevstvo sačuvano u svojoj cjelovitoj organiziranosti. Glasački listić, u rukama naroda u koga je obrazovanje svjesno zanemarivano, tek je sračunata prijevara kojom se okorištava koalicija baruna vlasništva, trgovine i industrije.
No teorija narodnog suvereniteta već u sebi sadrži vlastitu negaciju. Kad bi čitav narod zaista bio suveren, onda ne bi više bilo vlade niti onih nad kojima se vlada. Suveren bi tada nestao. Država ne bi više imala nikakva razloga postojanja, poistovjetila bi se s društvom te bi nestala u industrijskoj organizaciji.
Za Bakunjina, «predstavnički sistem, koji je daleko od toga da bi narodu predstavljao nekakvu garanciju, naprotiv stvara i garantira stalno postojanje vladajuće aristokracije protiv naroda». Opće pravo glasa je tek smicalica, mamac, sigurnosni ventil, maska iza koje «se krije zaista despotska vlast Države, zasnovana na bankarstvu, policiji i vojsci», «odličan način ugnjetavanja i osiromašivanja naroda a u ime i pod izlikom nekakve navodne volje naroda».
Anarhist slabo vjeruje u emancipaciju putem glasačkog listića. Proudhon je, barem u teoriji, apstinencijalist. On smatra da je «socijalna revolucija ozbiljno kompromitirana ako do nje dolazi političkom revolucijom». Glasati je besmisleno, to je kukavički čin, sudioništvo u pokvarenosti režima: «Kako bi se poveo rat protiv svih negdašnjih partija zajedno, bojno polje ne valja tražiti zakonski u parlamentu već izvan parlamenta.» «Opće pravo glasa je kontrarevolucija.» Da bi se konstituirao u klasu, proletarijat ponajprije mora «raskrstiti» s buržoaskom demokracijom.
Ali Proudhon kao aktivist često odstupa od tog svoga načelnoga stava. U lipnju 1848. godine dopustio je da ga biraju za poslanika te je, načas, dao da ga uhvate na parlamentarni lijepak. Dva puta uzastopce, na djelomičnim izborima u rujnu 1848. godine i na predsjedničkim izborima od 10. prosinca iste godine, podržava kandidaturu Raspaila, jednoga od prvaka krajnje ljevice, koji je tada bio u zatvoru. Dopustio je, dapače, da ga obmane taktika «manjeg zla» te je bio skloniji generalu Cavaignacu, tome krvniku pariškog proletarijata, negoli nedoučenome diktatoru Louisu Napoleonu. Mnogo kasnije, prilikom izbora 1863. i 1864. godine, on je doista zagovarao glasanje na bijelom listiću, ali to kao manifestaciju protiv carske diktature a ne iz suprotstavljanja općem pravu glasa što ga je tada okrstio «iskonskim demokratskim načelom».
Bakunjin i njegovi istomišljenici u Prvoj internacionali protestiraju zbog epiteta «apstinencijalisti» što im ga prišivaju marksisti. Bojkotiranje glasačkih kutija nije za njih čin iz uvjerenja već naprosto pitanje taktike. Iako tvrde da je primarna klasna borba na privrednom planu, ne prihvaćaju da im se kaže da apstrahiraju «politiku». Oni ne odbacuju politiku u cjelini već samo buržoasku politiku. Političku revoluciju osuđuju jedino onda ako ona treba prethoditi socijalnoj revoluciji. Zaziru samo od onih političkih pokreta kojima potpuna emancipacija radničke klase ne bi bila neposredan i izravan cilj. Bojeći se toga, napadaju pogrešna izborna savezništva sa strankama buržoaskog radikalstva, poput onog 1848. godine ili, kao što bi se danas reklo, tipa «narodnog fronta». Isto tako pribojavaju se i toga da radnici koji bi bili izabrani za poslanike, prešavši na buržoaske životne uvjete, prestanu biti radni ljudi, da postanu državotvorni te da se poistovjete s buržujima ili, dapače, da se pretvore u još veće buržuje i od samih buržuja.
Međutim, stav anarhista prema općem pravu glasa nije nimalo jedinstven i dosljedan. Neki od njih glasački listić smatraju nužnim zlom. Među njima ima i onih tvrdokornih koji osuđuju korištenje pravo glasa, i to u bilo kakvim okolnostima, tako da to za njih predstavlja pitanje doktrine čistoće. Stoga je Malatesta, prilikom izbora Kartela ljevice u Francuskoj u svibnju 1924. godine, odbijao bilo kakav ustupak. Priznao je da, u stanovitim okolnostima, rezultat izbora može imati «dobre» ili «loše» posljedice te da taj rezultat može ponekad ovisiti o glasanju anarhista, osobito onda kad su snage suprotnih političkih formacija podjednake. «No što onda! Čak i kad bi direktna posljedica izborne pobjede bio stanovit mali progres, anarhisti ipak ne bi smjeli trčati na izbore.» I na kraju: «Anarhisti su se održali uvijek čistima te ostaju prava revolucionarna partija, partija budućnosti, zato što su se umjeli oduprijeti izbornoj sireni.»
Nejedinstvenost anarhističke doktrine u tom pogledu ispoljit će se osobito u Španjolskoj. Anarhisti su se 1930. godine ujedinili u zajednički front sa strankama buržoaske demokracije kako bi izbacili diktatora Prima de Riveru. Sljedeće godine, unatoč njihovu službenom uzdržavanju, ipak su bili brojni oni koji su izašli na municipalne izbore što su ubrzali svrgavanje monarhije. Na općim izborima 19. studenoga 1933. oni su energično zagovarali uzdržavanje od glasanja, čime je na više od dvije godine vraćena vlast žestokoj protu-radničkoj desnici. Kasnije su unaprijed najavljivali da će, ukoliko njihovo uzdržavanje od izbora dovede do pobjede reakcije, oni na to odgovoriti započinjanjem socijalne revolucije. Nešto kasnije to su i pokušali učiniti, ali uzalud i uz mnogo gubitaka (mrtvih, ranjenih, zatvorenih). Kad su se, početkom 1936. godine, stranke ljevice udružile u Narodni front, centrala anarhosindikalista bila je u velikoj nedoumici ne znajući kako da se postavi. Konačno se izjasnila za uzdržavanje, ali neodlučno, pa joj je kampanja bila tako mlaka da uopće nije uspjela pridobiti mase koje su već ionako odlučile izaći na birališta. Izašavši na izbore, biračko tijelo dalo je pobjedu Narodnom frontu (263 poslanika ljevice prema 181 poslaniku desnice).
Valja naglasiti da anarhisti usprkos svojim paklenim napadima na buržoasku demokraciju, ipak priznaju njenu relativnu naprednost. Čak i Stirner, koji je najbeskompromisniji, tu i tamo spomene riječ «progres». Proudhon dopušta i ovo: «Bez sumnje je to progres kad jedan narod prelazi s monarhističke na demokratsku državu.» Bakunjin pak kaže: «Neka se ne misli da demokratsku vladavinu želimo kritizirati (...) u prilog monarhije (...). I najnesavršenija republika tisuću je puta bolja od najprosvjećenije monarhije (...). Demokratski režim malo-pomalo uzdiže mase do javnog života.» Time je osporeno Lenjinovo mišljenje po kojem «neki anarhisti» tvrde «da je proletarijatu svejedno pod kakvim je oblikom ugnjetavan». A time se ujedno uklanja i sumnja, što je izražava Henri Arvon u svojoj knjižici o anarhizmu, da bi se anarhistički antidemokratizam mogao poistovjetiti s proturevolucionarnim antidemokratizmom.
Izvor: www.geocities.com/aktivizam
(Sabotaža Pokvarenog Sistema)
