Anarhisti su jedinstveni podvrgavajući strogoj kritičkoj vatri «autoritarni» socijalizam. U doba kad je vršen taj njihov žučljivi napad, on baš nije bio uvijek sasvim zasnovan, jer oni na koje je bio uperen bili su prvobitni ili «prosti» komunisti, koji još nisu bili obogaćeni marksističkim komunizmom, ili pak, kao u slučaju Marxa i Engelsa, nisu bili tako jednostrano zadojeni «autoritetom» i etatizmom kao što su to tvrdili anarhisti. Ali u današnje doba šire se «autoritarne» težnje, koje u XIX. stoljeću u socijalističkoj misli dolaze do izražaja tek u zametku i slabo. Kad se imaju u vidu ti izdanci, anarhistička kritika ne izgleda danas tako tendenciozna i tako nepravedna; ona čak prilično često poprima proročansko obilježje.

Stirner uglavnom prihvaća premise komunizma, ali uz sljedeću napomenu: ako pobijeđenima ovoga sadašnjeg društva izražavanje njihove komunističke vjere predstavlja prvi korak na putu njihove potpune emancipacije, onda će oni biti potpuno oslobođeni otuđenosti te će zaista moći istaknuti svoju individualnost samo ako premaše komunizam.

Prema Stirneru, u komunističkom režimu radnik zaista ostaje podvrgnut vrhovnoj vlasti društva radničke klase. Rad mi je nametnut od društva te mu je to samo kazna. Nije li komunist Weitling pisao «Sposobnosti se mogu razvijati samo ukoliko ne narušavaju sklad društva»? Stirner na to odgovara: «Bio ja lojalan pod nekim tiraninom ili u Weitlingovu 'društvu', to je, i oba slučaja, isto odsustvo prava.»

Komunizam gotovo ne vodi računa o onome što stoji iza radna čovjeka, o samome čovjeku, o čovjekovu slobodnome vremenu. On zanemaruje ono bitno – omogućiti mu to da u sebi samome uživa kao pojedinac nakon što je obavio svoj zadatak kao proizvođač. Ali Stirner prije svega nazire opasnost komunističkog društva, gdje bi zajedničko posjedovanje sredstava za proizvodnju Državi dalo ovlaštenja koja su daleko veća od onih u sadašnjem društvu: «Ukidanjem svakog individualnog vlasništva, komunizam me još više vraća pod zavisnost od drugoga, uglavnom ili u cijelosti, te, unatoč tome što žestoko napada Državu, i njemu je namjera da uspostavi svoju Državu, (...) takvo stanje stvari koje paralizira moje slobodno djelovanje, suvereni autoritet nada mnom. Komunizam se s punim pravom buni protiv ugnjetavanja što ga trpim od strane individualnih posjednika, ali još je strašnija moć koju on daje u ruke totaliteta.»

I Proudhon isto tako grmi protiv «komunističkog, vlastodržačkog, diktatorskog, autoritarnog, doktrinarnog sistema» koji «polazi od načela da je pojedinac u biti podređen zajednici». Pojam što ga komunisti imaju o moći Države sasvim je isti kao u njihovih bivših gospodara. On je dapače daleko manje liberalan. «Poput armije koja je od neprijatelja otela topove, komunizam nije učinio ništa drugo već je na armiju posjednika okrenuo njenu vlastitu artiljeriju. Rob je oduvijek oponašao gospodara.» Proudhon nadalje ovako opisuje politički sistem što ga pripisuje komunistima:

Kompaktna demokracija, naoko zasnovana na diktaturi masa, ali gdje mase imaju samo onoliko vlasti koliko je potrebno za osiguranje sveopćeg robovanja, i to prema sljedećim formulama što su preuzete od negdašnjeg apsolutizma:

Nedjeljivost vlasti;
Centralizacija koja sve apsorbira;
Sistematsko uništavanje svake pojedinačne, korporativne i lokalne misli za koju se smatra da vodi raskolu;
Inkvizicijska policija.

«Autoritarni» socijalisti pozivaju na «revoluciju odozgo». Oni «smatraju da Državu treba nastaviti i nakon revolucije. Oni zadržavaju, i još povećavaju, državu, vlast, autoritet, vladavinu. Ono što oni čine samo je promjena naziva (...). Kao da je dovoljno promijeniti riječi da bi se stvari preobrazile!» Proudhon je dao i ovu doskočicu: «Vlast je po svojoj prirodi kontrarevolucionarna (...). Stavite na vlast i sv. Vinka Paulskog, pa će se pretvoriti u Guizota ili Talleyranda.»

Bakunjin je razvio tu kritiku «autoritarnog» komunizma: «Mrzim komunizam jer je to poricanje slobode i jer ne mogu zamisliti ništa ljudsko bez slobode. Nikako nisam komunist, jer komunizam usredotočuje i apsorbira sve snage društva u Državu, zato što nužno vodi centralizaciji svojine u rukama Države, dok ja želim ukidanje Države – korjenito izdvajanje toga načela od autoriteta i tutorstva Države koja, pod izlikom da moralizira i civilizira ljude, sve do dana današnjeg ih podjarmljuje, ugnjetava, eksploatira i ponižava. Ja želim organiziranje društva i zajedničke ili društvene svojine odozdo nagore, putem slobodnog udruživanja, a ne odozgo nadolje, putem bilo kakva autoriteta (...). Evo u kojem sam ja to smislu kolektivist a nikako komunist.»

Kratko vrijeme nakon toga govora (1868.), Bakunjin pristupa Prvoj internacionali gdje se, zajedno sa svojim istomišljenicima, sukobljava ne samo s Marxom i Engelsom već i s mnogim drugim koji mu, u daleko većoj mjeri negoli ova dvojica osnivača naučnog socijalizma, pružaju mogućnost napadanja. To su, s jedne strane, njemački socijaldemokrati – koji se fetišistički odnose prema Državi, te glasačkim listićima i savezništvima prilikom izbora namjeravaju uspostaviti nekakvu dvojaku «Narodnu državu» (Volkstaat) – i, s druge strane, blankisti koji zagovaraju manjinsku revolucionarnu diktaturu privremenoga karaktera. Bakunjin se ogorčeno bori protiv tih dviju divergentnih ali podjednako «autoritarnih» koncepcija između kojih se Marx i Engels kolebaju iz taktičkog razloga, no kasnije, šibani kritikom anarhista, morat će ih u većoj ili manjoj mjeri odbaciti.

Ali upravo zbog sektaškog i osobnog načina na koji je Marx, osobito nakon 1870. godine, namjeravao rukovoditi Internacionalom, žestoko mu se suprotstavio Bakunjin. U toj raspravi, u kojoj je ulog kontrola nad organizacijom, zapravo nad međunarodnim radničkim pokretom, nesumnjivo su obojica protagonista ovdje-ondje imala krivo. Ni Bakunjin nije bez prigovora, te napadu što ga je izvršio na Marxa često nedostaje pravičnosti, to jest dobre namjere. Međutim – a upravo to je ono što bi trebalo biti važno današnjem čitaocu – njegova je zasluga da je, još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dao znak na uzbunu protiv stanovitih organizacionih koncepcija radničkog pokreta i «proleterske» vlasti što se, mnogo kasnije, izrodilo u toku ruske revolucije. On vjeruje, ponekad neispravno a ponekad s pravom, da u marksizmu nazire zametak onoga što će kasnije postati lenjinizam, a zatim i njegova rak-rana: staljinizam.

Zlobno pripisujući Marxu i Engelsu neke namjere – koje ova dvojica, ako su ih zaista imali, ipak nikada nisu otvoreno izrazili – Bakunjin uzvikuje: «Ali, reći će se, svi radnici (...) ne mogu postati učenjaci; i nije li dovoljno to da u sklopu ovoga udruženja [Internacionale] postoji grupa ljudi koji posjeduju, u potpunosti koliko je to u današnje vrijeme moguće, znanost, filozofiju i politiku socijalizma, kako bi većina (...), podvrgavajući se s vjerom njihovu rukovođenju (...), mogla biti sigurna da neće skrenuti s puta koji je mora dovesti do konačne emancipacije proletarijata? (...) Eto to je rezoniranje što smo ga čuli, ali ne otvoreno izrečeno – za to nema ni dovoljno iskrenosti ni dovoljno hrabrosti – već razrađeno potajno, uz svakovrsna više-manje vješta prešućivanja.» I Bakunjin nastavlja svoj napad: «Prihvativši za osnovu načelo (...) da misao ima prioritet nad životom te da apstraktna teorija ima prioritet nad društvenom praksom i da, prema tome, sociološka znanost mora postati polaznom točkom društvenih ustanaka i društvene rekonstrukcije, oni su iz toga nužno izvukli zaključak da su misao, teorija i znanost, barem za sada, isključiva svojina veoma malog broja ljudi, te da bi stoga ta manjina trebala rukovoditi društvenim životom.» Navodna «Narodna država» neće biti ništa drugo do despotska vladavina nad narodnim masama od strane neke nove i vrlo uske aristokracije pravih ili navodnih učenjaka.

Bakunjin se iskreno divio intelektualnim sposobnostima Marxa, tako da je preveo na ruski njegovo najveće djelo Kapital te je u cijelosti prihvatio materijalističku koncepciju povijesti. On više od ikoga cijeni teoretski doprinos Marxa emancipaciji proletarijata. Ali nikako ne odobrava to da nekakva intelektualna superiornost može nekome davati pravo na rukovođenje radničkom pokretom: «Tvrdnja da je neka grupa pojedinaca, pa čak i najinteligentnijih i najdobronamjernijih, kadra postati duša, rukovodeća i sjediniteljska volja revolucionarnog pokreta i ekonomske organizacije proletarijata svih zemalja, takva je hereza protiv zdrava razuma i protiv povijesnog iskustva da se sa čuđenjem može pitati kako je čovjek, tako inteligentan kao što je g. Marx, uopće i mogao to zamisliti (...). Uspostavljanje sveopće diktature (...), diktature koja bi u neku ruku vršila posao nekakvog glavnog inženjera svjetske revolucije, upravljajući i rukovodeći ustaničkim pokretom masa svih zemalja jednako kako se upravlja kakvim strojem (...), uspostavljanje takve diktature bilo bi već samo po sebi dovoljno da ubije revoluciju, da paralizira i upropasti sve narodne pokrete (...). A što da se misli o međunarodnom kongresu koji, navodno u interesu te revolucije, proletarijatu čitavog civiliziranoga svijeta nameće nekakvu vladu kojoj su dana diktatorska ovlaštenja?»

Iskustvo treće internacionale pokazalo je da se – iako je Bakunjin bez sumnje malko isforsirao Marxovu misao, i to time što mu je pripisivao tako univerzalno «autoritarnu» koncepciju – mnogo kasnije obistinila ona opasnost na koju je on upozoravao.

Taj ruski emigrant pokazao se ne manje vidovit i kad je riječ o opasnosti od Države u komunističkom uređenju. Prema njemu, «doktrinarni» socijalisti teže za time da «narod stave pod novi ham». Oni bez sumnje priznaju, zajedno s anarhistima, da je svaka Država jaram, ali oni tvrde da samo jedna diktatura – naravno, ona njihova – može stvoriti slobodu naroda; mi na to odgovaramo da nijedna diktatura ne može imati drugi cilj već da traje što je god moguće dulje. Umjesto da dopuste da proletarijat uništi Državu, oni je žele «prenijeti (...) u ruke svojih dobročinitelja, čuvara i profesora, vođa komunističke partije». Ali, uviđajući da će takva vladavina biti, «kakvi god bili njeni demokratski oblici, prava diktatura», oni se «tješe mišlju da će ta diktatura biti privremena i kratkotrajna». Bakunjin im međutim odvraća da neće biti tako. Ta navodno prelazna diktatura neizbježno će dovesti «do ponovne izgradnje Države, povlastica, nejednakosti, svih ugnjetavanja od strane Države», do stvaranja vladajuće aristokracije «koja ponovo otpočinje eksploataciju i podjarmljivanje pod izlikom zajedničke sreće ili zbog spašavanja Države». A ta Država bit će «utoliko apsolutističkija što se njen despotizam pažljivo krije iza naoko svesrdnog poštovanja (...) volje naroda».

Bakunjin, uvijek izvanredno lucidan, vjeruje u rusku revoluciju: «Ako radnici na Zapadu suviše zakasne, onda će im primjer dati ruski seljaci.» U Rusiji će revolucija biti u suštini «anarhistična». No kasnije valja pripaziti! Revolucionari bi mogli naprosto nastaviti Državu Petra Velikog «zasnovanu na (...) ukidanju svakog izražavanja narodnog života», jer «moguće je izmijeniti etiketu što je nosi naša Država, njen oblik (...), ali suština će joj uvijek ostati ista.» Treba ili uništiti tu Državu ili «pomiriti se s najokorjelijom i najstrašnijom laži što ju je stvorilo naše stoljeće (...), a to je crvena birokracija». Bakunjin zatim izbacuje ovu doskočicu: «Uzmite najradikalnijeg revolucionara i postavite ga na prijestolje čitave Rusije ili mu povjerite diktatorsku vlast (...), i u manje od godinu dana on će postati još gori i od samoga cara!» [1.]

Nakon izvršenja revolucije u Rusiji, Voljin, koji će u isti mah biti njen protagonist, svjedok i povjesničar, utvrdit će da činjenice potvrđuju lekcije učitelja. Da, zaista, socijalistička vlast i socijalna revolucija «proturječni su elementi». Nemoguće ih je pomiriti: «Revolucija koja se nadahnjuje etatističkim socijalizmom te mu povjerava svoju sudbinu, pa bilo to samo 'privremeno' ili 'prelazno', unaprijed je izgubljena. Kreće krivim putem, niz strminu koja je sve veća (...). Svaka politička vlast neizbježno stvara povlašten položaj onima koji je vrše (...). Kad u svoje ruke preuzme revoluciju, kad njome ovlada i kad je obuzda, vlast je prisiljena stvarati svoj birokratski i prisilni aparat, neophodan svakome autoritetu koji se želi održati, naređivati, nalagati, jednom riječju 'vladati' (...). Ona na taj način (...) stvara neku vrstu novog plemstva (...): rukovodioce, funkcionare, vojnike, policajce, članove partije na vlasti (...). Svaka vlast više ili manje teži za tim da u svoje ruke uzme uzde društvenog života. Ona mase predodređuje za pasivnost budući da se već samim postojanjem vlasti guši svaki duh inicijative (...). 'Komunistička' vlast je (...) pravi malj. Napuhana zbog svoga 'autoriteta', (...) ona se boji svakog slobodnog čina. Svaka samostalna inicijativa izgleda joj osobito sumnjiva, prijeteća, (...) jer ona želi držati kormilo, a želi ga držati sama. Svaka druga inicijativa izgleda joj miješanje u njene poslove i u njene prerogative. To joj je nepodnošljivo.»

Uostalom, čemu ono «privremeno» i «prelazno»? Anarhizam kategorički osporava tu navodnu nužnost. Uoči španjolske revolucije 1936. godine, Diego Abad de Santillan zatvara «autoritarni» socijalizam u ovu dilemu: «Revolucija daje društveno bogatstvo proizvođačima, ili im ga ne daje. Ako im ga daje, ako se proizvođači organiziraju kako bi kolektivno proizvodili i dijelili, onda Država tu nema više što činiti. Ako im ga ona ne daje, onda je revolucija samo mamac, a Država i dalje postoji.» Tu dilemu neki smatraju malo odviše pojednostavljenom, ali ne izgleda baš tako pojednostavljena ako se svede na željenu smjernicu, to jest: anarhisti nisu toliko naivni da bi sanjali o tome kako će etatističke preživljenosti iščeznuti od danas do sutra, no oni su voljni istrijebiti ih što prije, dok se «autoritarci» zadovoljavaju perspektivom trajnosti jedne prelazne Države koju proizvoljno krste «radničkom».

[1.] Znanost i hitna revolucionarna zadaća, Kolokol, Ženeva, 1870.

Izvor: www.geocities.com/aktivizam
(Sabotaža Pokvarenog Sistema)