Hijerarhijama i prisilama «autoritarnog» socijalizma anarhist suprotstavlja dva izvora revolucionarne energije – pojedinca i spontanost masa. Anarhist je, zavisno od svakog pojedinog slučaja, više individualist nego član društva ili više član društva nego individualist. Ali, kao što je primijetio Augustin Hamon u toku već spomenutog sondiranja mišljenja, ne može se ni zamisliti slobodara koji ne bi bio individualist.

Stirner je rehabilitirao pojedinca u doba kad je, na filozofijskom planu, prevladavao hegelovski antiindividualizam i kad su, na planu društvene kritike, nepodobnosti buržoaskog egoizma većinu reformatora dovele do toga da naglašavaju upravo njegovu suprotnost. Nije li i riječ socijalizam nastala kao protuteža individualizmu?

Stirner ističe unutarnju vrijednost pojedinca kao «jedinke», to jest nečega što nije istovjetno drugome a od prirode je stvoreno u samo jednom primjerku (pojam što ga potvrđuju najnovija biološka istraživanja). Dugo vremena je taj filozof, u krugovima anarhističke misli, ostao izoliran, ekscentrik kojega je slijedila samo mala sekta nepokorenih individualista. Danas se veličina i smjelost njegove misli pojavljuju u punome sjaju. Suvremeni svijet kada daje sebi u zadatak da pojedinca spasi od svih otuđenja koja ga more; to su kako otuđenja industrijskog ropstva tako i otuđenja totalitarnog konformizma. U jednom svome čuvenome članku iz 1933. godine, Simone Weil se žalila da u marksističkoj literaturi nikako ne nalazi odgovor na pitanja što ih nameću nužnosti obrane pojedinca od novih oblika ugnjetavanja koji nasljeđuju klasično kapitalističko ugnjetavanje. No, još prije sredine XIX. stoljeća, Stirner se potrudio da popuni tu zaista ozbiljnu prazninu.

Kao pisac živa, prodorna stila, izražava se iskričavim aforizmima: «Nemojte u odustajanju od vas samih tražiti nekakvu slobodu koja vas lišava upravo vas samih, već potražite sami sebe (...). Neka svatko od vas bude jedno svemoćno Ja.» Ne postoji druga sloboda osim one koju pojedinac sam stekne. Dana, nametnuta sloboda nije sloboda, već «ukradena roba». «Ja sam jedini sudac koji može odlučiti o tome jesam li u pravu ili nisam.» «Jedino što nemam pravo činiti je ono što ne činim slobodna duha.» «Tvoje je pravo da budeš ono za što imaš snage.» Ono što izvršavaš, izvršavaš kao jedinstveni pojedinac. «Država, društvo, čovječanstvo ne mogu ukrotiti toga đavola.»

Da bi se oslobodio, pojedinac prvo mora prosijati nasljeđe kojim su ga opteretili roditelji i odgajatelji. Mora pristupiti opsežnom poslu «desakraliziranja». I to započevši od takozvanog građanskog morala: «Kao i sama buržoazija, njegov teren, tako je i on još uvijek odveć blizak religijskom nebu, on je još uvijek premalo slobodan, sasvim nekritično pozajmljuje njene zakone koje naprosto presađuje na vlastiti teren, umjesto da stvori vlastite i neovisne doktrine.»

Stirner osobito napada seksualni moral . Ono što je kršćanstvo «izmudrovalo protiv strasti» apostoli laicizma naprosto preuzimaju kao svoje. Oni odbijaju čuti zov tijela. Svu svoju revnost usredotočuju protiv toga. Udaraju «nemoral ravno u njušku». Moralna predrasuda, koju im je usadilo kršćanstvo, hara osobito u narodnim masama: «Narod bjesomučno gura policiju protiv svega onoga što mu izgleda nemoralno ili samo nepoćudno, a taj narodni bijes u prilog morala štiti instituciju policije bolje negoli bi to ikada mogla učiniti bilo koja vlada.»

Pretekavši suvremenu psihoanalizu, Stirner promatra i osuđuje interioriziranje. Još od djetinjstva, usađuju nam se moralne predrasude. Moral je postao «unutrašnja snaga kojoj se ne mogu odrvati». «Njegov despotizam deset je puta gori od onog prethodnog jer on grmi u mojoj svijesti.» «Mlade u čoporu tjeramo u školu kako bi naučili stare i otrcane fraze, i kad napamet znaju pusto naklapanje starijih, onda ih proglašavamo odraslima.» I Stirner se pokazuje kao ikonoklast: «Bog, savjest, zadaće, zakoni, sve su to zablude kojima su nam ispunili um i srce.» Pravi zavodnici i kvaritelji mladeži jesu svećenici, roditelji koji «pogrešno usmjeruju mlada srca i zaglupljuju mlade glave». Ako postoji neko «đavolsko» djelo, onda je to taj navodni božji glas što je uveden u svijest.

Stirner i u svome rehabilitiranju pojedinca otkriva frojdovsku podsvijest. Vlastito Ja nikako se ne može pojmiti. O njega se «drobi u prah carstvo misli, umovanja i duha». Ono je neizrazivo, nepojmljivo, nezamislivo. I u tim briljantnim aforizmima nazire se kao prvi odjek egzistencijalne filozofije: «Polazim od jedne hipoteze time što sebe uzimam za hipotezu (...). Njome se služim samo zato da bih u tome uživao i time se pothranjivao (...). Postojim samo ukoliko se time hranim (...). Činjenica da se sam apsorbiram znači da postojim.»

Naravno, žar koji tjera Stirnerovo pero povremeno ga zapliće u paradokse. Izbacuje i pokoji asocijalni aforizam. Događa mu se da dođe do zaključaka kako je život u društvu nemoguć: «Mi ne težimo zajedničkome već odvojenome životu.» «Smrt je narod! Dobar dan Meni!» «Sreća naroda moja je nesreća.» «Ako je meni ispravno, onda je ispravno. Moguće je da to drugima nije ispravno; to je njihova stvar, a ne moja; neka se onda sami i brane.»

Ali ti povremeni napadi možda ne odražavaju bit njegove misli. Unatoč tom svome pustinjačkom razmetanju, Stirner teži životu u zajednici. Kao većinu izoliranih, začahurenih i introvertnih ljudi, tako i njega mori nostalgija. Upita li ga tkogod kako to da bi mu vlastita ekskluzivnost mogla dopustiti život u društvu, on odgovara da odnose sa sebi sličnima može održavati samo onaj tko shvaća svoju «jedinstvenost». Pojedinac treba prijatelje, pomoć; ako, na primjer, piše knjige, potrebne su mu uši. Sjedinjuje se sa svojim bližnjim kako bi ojačao vlastitu moć te da bi zajedničkom snagom izvršio više negoli bi to mogao sam. «Ako za tobom stoji nekoliko milijuna drugih koji bi te štitili, onda zajedno tvorite značajnu silu pa ćete pobjedu lako izvojevati.» Ali i to samo pod jednim uvjetom – ti odnosi s drugima moraju biti dobrovoljni i slobodni, tako da se od njih uvijek može odustati. Stirner razlikuje već otprije uspostavljeno društvo, koje predstavlja prisilu, i udruživanje, koje je u stvari slobodan čin: «Društvo se koristi tobom, a ti se koristiš udruživanjem.» Udruživanje svakako podrazumijeva stanovito žrtvovanje, ograničenje slobode. Ali to nije žrtvovanje javnoj stvari: «Na to me je naveo samo moj osobni interes.»

Autor djela Jedinstveni i njegova svojina susreće se osobito sa suvremenim preokupacijama kad načinje problem Partije, i to pozivajući se izričito na onu komunističku. Upušta se u strogu kritiku konformizma Partije. «Uvijek i posvuda treba slijediti vlastitu partiju; njena osnovna načela treba svakako odobravati i podržavati.» «Članovi (...) se podvrgavaju najmanjim željama Partije.» Partijski program mora «za njih biti siguran, neosporan (...). Partiji treba pripadati dušom i tijelo (...). Onaj tko prelazi iz jedne Partije u drugu, odmah se počinje smatrati otpadnikom.» Prema Stirneru, monolitna partija prestaje biti udružbom; to je tek lešina. Stoga on i odbacuje takvu Partiju, ali ne i nadu u mogućnost političkog udruživanja: «Uvijek ću naći dovoljno ljudi koji će se sa mnom udružiti a da pri tome ne moraju prisegnuti mojoj zastavi.» Partiji bi mogao pristupiti samo onda kad ona ne bi sadržavala «ništa obavezno». Jedini uvjet njegovu eventualnom pristupanju bio bi taj da se «ne dadne uhvatiti od Partije». «Partija je za njega uvijek samo jedna stranka, on pripada toj stranci, on sudjeluje.» «Slobodno se udružuje, a isto tako ponovo uzima svoju slobodu.»

Ovom Stirnerovom rezoniranju nedostaje samo jedno razjašnjene, iako se ono više ili manje implicitno javlja u njegovim spisima. Naime, njegova koncepcija jedinstvenosti pojedinca nije samo «egoistična», u prilog vlastitog «Ja», već ona koristi i zajednici. Ljudsko udruživanje plodno je samo onda ako ne mrvi pojedinca i ako, naprotiv, razvija njegovu inicijativu, njegovu stvaralačku energiju. Nije li snaga neke stranke zbir svih pojedinačnih snaga koje je sačinjavaju?

Spomenuti propust potječe od činjenice da stirnerovska sinteza pojedinca i društva postaje nepotpuna, manjkava. U misli toga buntovnika, asocijalno i socijalno se sukobljavaju ali se nikako ne stapaju. Kasnije su mu to, s pravom, predbacivali udružbeni anarhisti.

Oni su mu to utoliko žešće predbacivali jer je Stirner, bez sumnje loše informiran, počinio tu zabludu što je Proudhona svrstao među «autoritarne» komuniste koji, u ime «društvene zadaće», osuđuju svaku individualističku težnju. No, ako je i istina da je Proudhon ismijao stirnerovsko «obožavanje» pojedinca, [2.] njegovo cjelokupno djelo je traženje sinteze ili, štoviše, «uravnoteženja» brige za pojedinca i društvenog interesa, pojedinačne i zajedničke snage. «Budući da je individualizam prvorazredna činjenica čovječanstva, udruživanje je njen komplementarni termin.» «Jedni, smatrajući da čovjek vrijedi samo kroz društvo (...), nastoje pojedinca apsorbirati unutar zajednice. Takav je (...) komunistički sistem, gubljenje prava na ličnost u ime društva (...). To je tiranija, mistična i anonimna tiranija, a ne udruživanje (...). Ljudska osoba lišena je svojih prerogativa, pa je i društvo ostalo bez svog životnog načela.»

Ali, u suprotnom smislu, Proudhon napada individualističku utopiju koja gomila niz individualnosti, bez ičeg organičkoga, bez kolektivne snage, te se pokazuje nesposobnom riješiti problem usklađivanja interesa. Zaključak je da nije ni za komunizam ni za neograničenu slobodu. «Imamo odviše uzajamnih interesa, odviše zajedničkih stvari.»

Bakunjin pak istovremeno naginje i individualizmu i udruživanju. On neprestano ponavlja da će biti moguće uspostaviti slobodno društvo samo polazeći od slobodna pojedinca. Kad god govori o pravima što ih treba zajamčiti pojedinim zajednicama, kao što je na primjer pravo na samoopredjeljenje i odvajanje, onda pazi da na čelo korisnika stavi pojedinca. Pojedinac ima dužnosti prema društvu samo ukoliko je pristao na to da bude njegov pripadnik. Svatko je slobodan da se udruži ili da se ne udruži i, ako to želi, da ode «živjeti u pustinje ili prašume među divlje zvijeri». «Sloboda je apsolutno pravo svakog ljudskog bića da za svoje čine ne traži drugu sankciju osim vlastite savjesti, da ih utvrđuje samo vlastitom voljom, te da, prema tome, za njih bude odgovoran ponajprije samo u odnosu na sebe.» U spomenutom nabrajanju odgovornosti, društvo, s obzirom na pojedinca, ima više dužnosti nego prava. Društvo nad pojedincem, ako je on punoljetan, ne vrši «nadzor ni autoritet», već mu duguje «zaštitu njegove slobode».

Bakunjin je otišao veoma daleko zahtijevajući u praksi «apsolutnu i potpunu slobodu». Imam pravo na to da svojom osobom raspolažem kako me volja, na to da budem neradnik ili aktivan, da živim pošteno, od vlastita rada, ili da sramotno iskorištavam privatno milosrđe ili povjerenje. Samo jedan uvjet – neka to milosrđe i povjerenje budu dobrovoljni i neka mi budu ukazivani samo od strane punoljetnih osoba. Imam dapače pravo na to da stupam u udružbe koje, svojim ciljem jesu ili bi mogle izgledati «nemoralnima». Bakunjin ide tako daleko da, u svojoj brizi za slobodom, dopušta čak i to da se može pristupiti čak i onim udruženjima kojima bi cilj bio narušavanje i uništenje pojedinačne ili javne slobode: «Sloboda se može i mora braniti samo slobodom; stoga je opasna besmislica svaka želja da se na nju nasrće pod prividnom izlikom da je se štiti.»

Što se pak tiče etičkog problema, Bakunjin je uvjeren da je «nemoralnost» posljedica poročne organiziranosti društva. Stoga društvo treba sasvim uništiti. Moralizirati se može samo slobodom. Svako ograničenje, nametnuto pod izlikom zaštite morala, uvijek je bilo na štetu morala. Represija nije ni izdaleka zaustavila širenje nemorala, već ga je oduvijek još dublje i još šire razvijala. Stoga je uzalud suprotstavljati mu krutost zakonodavstva koje bi gazilo osobnu slobodu. Prema parazitskim, neradinim i zločinačkim osobama, Bakunjin pristaje samo na jednu sankciju – oduzimanje političkih prava, tj. garancija što ih društvo daje pojedincu. Svaki pojedinac ima isto tako pravo na to da sam otuđi svoju slobodu, ali u tom slučaju lišen je uživanja svojih političkih prava onoliko koliko traje to dobrovoljno robovanje.

Ako je riječ o zločincima, na njih valja gledati kao na bolest, a na njihovo kažnjavanje više kao na liječenje negoli krivično gonjenje od strane društva. Štoviše, osuđeni pojedinac mora zadržati pravo na to da ne bude podvrgnut izrečenoj presudi ako izjavi da više ne želi biti pripadnik toga društva. Društvo pak ima pravo da ga isključi te da ga proglasi lišenim društvene garancije i zaštite.

Ali Bakunjin nipošto nije nihilist. Proklamiranje potpune osobne slobode nije ga navelo da poriče sve društvene obaveze. Svaki pojedinac postaje slobodan samo slobodom drugih. «Svoju slobodnu individualnost čovjek ostvaruje samo tako što se upotpunjuje svim pojedincima koji ga okružuju i samo zahvaljujući radu i kolektivnoj moći društva.» Udruživanje je dobrovoljno, ali zbog njegovih golemih prednosti Bakunjin nimalo ne sumnja u to da će «svi biti skloni udruživanju». Čovjek je u isti mah «najindividualnija i najdruštvenija životinja».

Stoga Bakunjin nije nimalo nježan prema egoizmu u vulgarnom smislu te riječi, prema buržoaskom individualizmu «koji pojedinca nagoni da osvaja i uspostavlja vlastito blagostanje (...) unatoč svima, na štetu i preko leđa drugih». «Ta usamljena i apsolutna ljudska jedinka je fikcija, poput one o Bogu.» «Potpuno izoliranje isto je što i intelektualna smrt, pa i ona moralna i materijalna.»

Široki i sintetični Bakunjinov duh predlaže da se premosti jaz između pojedinca i masovnog pokreta: «Cjelokupan društveni život nije drugo do neprekidna uzajamna ovisnost pojedinca i masa. Svi pojedinci , čak i oni najinteligentniji, najjači (...), u svakome trenutku svoga života, ujedno su pokretači i proizvodi volja i čina masa.» Za anarhiste, revolucionarni pokret je produkt tog uzajamnog djelovanja; stoga oni, sa gledišta akcionog učinka, pridaju jednako značenje pojedinačnoj akciji i zajedničkoj, samostalnoj akciji masa.

Duhovno sljedbenici Bakunjinovi, kao na primjer španjolski anarhisti, iako su bili obuzeti idejom socijalizacije, ipak nisu propustili to da svečano zajamče, i to uoči revolucije u srpnju 1936., svetu samostalnost pojedinca. Diego Abad de Santillan je napisao: «Vječna težnja za jedinstvenošću doći će do izražaja na tisuću načina: pojedinac neće biti gušen nekakvim izravnavanjem (...). Individualizam, osobna sklonost i osebujnost naći će dovoljno polje za svoje izražavanje.»

[2.] Nije imenovao Stirnera; nije dakle sigurno da ga je pročitao.

Izvor: www.geocities.com/aktivizam
(Sabotaža Pokvarenog Sistema)