Revolucija je 1848. godine Proudhonu ukazala na to da su mase pokretačka snaga revolucija. Koncem 1949. godine primijetio je sljedeće: «Revolucije ne priznaju začetnike; one dolaze kad ih zove glas sudbine; prekidaju se onda kad se iscrpi ona tajanstvena snaga koja ih je izazvala.» «Sve revolucije izvršene su spontanošću naroda; ako su koji put i vlade slijedile narodnu inicijativu, onda je to bilo zato što su bile pomalo prisiljene i primorane. Gotovo uvijek su one sprječavale, suzbijale, udarale.» «Narod kada je prepušten golome instinktu, vidi uvijek točnije nego onda kad se rukovodi politikom onih koji njime upravljaju.» «Do socijalne revolucije (...) ne dolazi po nalogu nekoga gospodara koji ima već gotovu teoriju ili po diktatu nekakvoga vidovnjaka. Revolucija koja je doista organička i produkt univerzalnog života, iako ima svoje glasnike i svoje izvršitelje, nije u stvari ničije djelo.» Revoluciju treba povesti odozdo, a ne odozgo. Nakon što je revolucionarna kriza prebrođena, društvena obnova trebala bi biti djelo samih narodnih masa. Proudhon potvrđuje «ličnost i samostalnost masa».
Bakunjin pak uporno ponavlja da se socijalna revolucija ne može ni dekretirati ni organizirati odozgo, te da do njena punoga razmaha može dovesti samo spontana i stalna akcija masa Revolucije «dolaze kao tat noću». One «nastaju silom prilika». «Dugo vremena se pripremaju u dubini instinktivne svijesti narodnih masa, a zatim izbijaju, izazvane često naoko beznačajnim uzrocima». «Možemo ih predvidjeti, naslutiti njihovo približavanje (...), ali nikad ne možemo ubrzati njihovu eksploziju.» «Anarhistička socijalna revolucija (...) izbija sama od sebe, u narodu, uništavajući sve što se suprotstavlja punome poletu narodnoga života kako bi zatim, polazeći upravo iz dubina narodne duše, stvorila nove oblike slobodnog društvenog života.» U iskustvu Pariške komune 1871. godine Bakunjin nalazi jasnu potvrdu svojih gledišta. Komunari su bili uvjereni da, u socijalnoj revoluciji, «akcija pojedinca nije gotovo nikakva te da spontana akcija masa mora biti sve».
Kropotkin, kao i njegovi prethodnici, slavi «taj divan duh spontane organiziranosti što ga narod (...) ima u tolikoj mjeri a koji mu tako rijetko dopuštaju da ga izrazi». A zatim podrugljivo dodaje: «Tko u to sumnja, mora da je čitav svoj život proveo zabivši nos u nekakve papirčine.»
No nakon tih i te kako optimističnih tvrdnji, anarhist, baš kao i njegov zavađeni brat marksist, suočen je s jednim ozbiljnim proturječjem. Bitna, prioritetna je spontanost masa, no ona nije još uvijek sasvim dovoljna. Da bi ona doprla do svijesti, ukazuje se neophodnost pomoći od strane jedne manjine revolucionara koji su kadri zamisliti takvu revoluciju. Kako pak izbjeći to da takva elita ne iskoristi svoju intelektualnu nadmoć kako bi zauzela mjesto masa, paralizirala njihovu inicijativu, to jest nametnula im novu vlast?
Nakon idiličkog isticanja spontanosti, Proudhon ipak ustvrđuje da su mase inertne te osuđuje predrasudu od vladavine, instinkt sumnjičavosti i kompleks manje vrijednosti što sputavaju polet naroda. Upravo stoga zajedničku akciju naroda valja pobuditi. Kad im takvo otkriće ne bi došlo izvana, robovanje nižih društvenih slojeva moglo bi se produžiti u nedogled. Stoga on dopušta da su «ideje, koje su u svim razdobljima pokretale mase, prethodno nastale u umu nekolicine mislilaca (...). To prvenstvo nikada nije pripadalo mnoštvu (...). Pri svakome duhovnome činu prvenstvo pripada individualnosti». Idealno bi bilo kad bi te svjesne manjine svoje umijeće, revolucionarno umijeće, prenijele narodu. No čini se da je Proudhon skeptik kad je u pitanju izvedivost jedne takve sinteze; po njegovim riječima, to bi značilo ne poznavati opčinjavajuću moć vlasti. U najboljem slučaju, ta dva elementa mogla bi se «uravnotežiti».
Prije negoli je, negdje oko 1864. godine, prišao anarhizmu, Bakunjin je držao konce urota i raznih tajnih udruženja te mu je bila bliska tipično blankistička zamisao o tome da akcija manjine mora prethoditi buđenju širokih masa kako bi zatim, nakon što ih se izvuče iz njihove letargije, sebi priključili njihove najnaprednije dijelove. Problem je nešto drugačiji u radničkoj internacionali, u tom širokom i konstituiranom proleterskom pokretu. Međutim, postavši anarhist, Bakunjin je i dalje uvjeren u potrebu postojanja jedne svjesne avangarde: «Za pobjedu revolucije nad reakcijom neophodno je da, usred narodne anarhije koja će tvoriti sam život i cjelokupnu energiju revolucije, u nekom organu bude zastupljeno jedinstvo revolucionarne misli i akcije.» Stanovito «prirodno djelovanje na mase» mora vršiti veća ili manja grupa pojedinaca nadahnutih istom mišlju i koji teže istome cilju. «Deset, dvadeset ili trideset dobro upućenih i međusobno dobro organiziranih ljudi, koji znaju kamo idu i što hoće, lako povuku za sobom sto, dvjesta, trista, pa i više ljudi.» «Na nama je da stvorimo dobro organizirane i ispravno nadahnute štabove vođa narodnoga pokreta.»
Načini koje zastupa Bakunjin u mnogome nalikuju onome što se u modernom političkom žargonu naziva «stvaranjem jezgre». Stvar je u tome da se nenametljivo «obrade» najinteligentniji i najutjecajniji pojedinci na svakome mjestu «kako bi ta organizacija što je moguće više odgovarala našim načelima. U tome je tajna čitavog našeg utjecaja». Anarhisti moraju biti kao «nevini piloti» usred narodne oluje. Oni moraju njome rukovoditi, i to ne nekakvom «vidljivom vlašću» već «diktaturom bez vanjskih znamenja, bez naslova, bez službenog prava i utoliko efikasnijom što neće imati nikakvih vanjskih obilježja vlasti».
Ali Bakunjin je svjestan toga koliko se njegova terminologija («vođe», «diktatura» itd.) malo razlikuje od one kojom se služe protivnici anarhizma te unaprijed odgovara «bilo kome tko bi ustvrdio da je tako organizirano djelovanje još jedan napad na slobodu masa, pokušaj stvaranja nove autoritarne moći»: Ne! Svjesna avangarda ne smije biti ni dobročinitelj ni diktatorski vođe naroda, već samo akušer koji pomaže njegovo samooslobađanje. Jedino što ona može uraditi jest to da u masama širi ideje što odgovaraju njenim instinktima, ali ništa više od toga. Sve ostalo smije i može učiniti samo narod. «Revolucionarni autoriteti» (Bakunjin ne uzmiče pred tom riječi te se zbog nje ispričava izražavajući želju «da ih bude što je god moguće manje») moraju izazvati revoluciju u samim masama a ne da im je nameću, potaknuti njihovo samostalno organiziranje odozdo nagore, a ne podvrgavati ih bilo kakvoj organizaciji.
Kao što je, mnogo kasnije, objasnila Rosa Luxemburg, Bakunjin naslućuje da će proturječnost između anarhističke spontanosti i nužnosti intervencije svjesne avangarde biti zaista riješena tek onda kad dođe do stapanja znanosti s radničkom klasom, kad masi koja će postati potpuno svjesna neće više trebati «vođe» već samo «izvršni organi» za njeno «svjesno djelovanje». Nakon što je istaknuo da proletarijatu još nedostaje organiziranosti i znanosti, ruski anarhist dolazi do zaključka da će Internacionala moći postati oruđem emancipacije «tek onda kad u svijest svakoga svoga člana ulije znanost, filozofiju i politiku socijalizma».
No ta sinteza, koja zadovoljava s teoretskog stajališta, tek je mjenica izdana za neku daleku budućnost. A sve dok historijska evolucija ne dopusti njeno izvršenje, anarhisti će – baš kao i marksisti – ostati više-manje zarobljenici te kontradikcije. Ona će raskidati rusku revoluciju koja će se dvoumiti između spontane vlasti sovjeta i zahtjeva boljševičke partije na «vodeću ulogu», jednako kao što se kasnije ispoljila u španjolskoj revoluciji, gdje su se anarhisti kolebali između dvije krajnosti – između masovnog pokreta i pokreta svjesne anarhističke elite.
Ograničit ćemo se samo na to da tu proturječnost ilustriramo pomoću dva citata:
Iz iskustva ruske revolucije anarhisti će izvući kategorički zaključak o osudi «vodeće uloge» Partije. Jedan od njih, Voljin, formulirao je to ovako: «Osnovna misao anarhizma je jednostavna – nijedna stranka, politička ili ideološka grupacija, koja se postavlja iznad ili izvan radnih masa kako bi njima 'vladala' ili 'rukovodila', nikad neće uspjeti da ih emancipira, čak i ako ona to iskreno želi. Stvarna emancipacija moći će se ostvariti samo izravnim djelovanjem (...) zainteresiranih, samih radnih ljudi okupljenih, ne pod zastavom nekakve političke stranke ili kakve ideološke formacije, već u vlastitim klasnim organizmima (proizvodni sindikati, tvornički komiteti, zadruge itd.), na osnovi neke konkretne akcije i 'samouprave', potpomognuti ali ne i rukovođeni od strane revolucionara koji djeluju u samoj masi, a ne iznad nje (...). Anarhističku zamisao i pravu emancipatorsku revoluciju ne bi mogli ostvariti sami anarhisti, već jedino uz pomoć širokih masa (...), jer su anarhisti, ili revolucionari općenito, pozvani samo da objasne i da im pomognu u stanovitim slučajevima. Kad bi anarhisti pretendirali na to da mogu izvršiti socijalnu revoluciju time što 'vode' mase, onda bi takva pretenzija bila iluzorna, kao što je to bilo u boljševika, i to iz istih razloga.»
Međutim, i španjolski su anarhisti osjetili potrebu za organiziranjem jedne ideološki svjesne manjine, tj. Federacion Anarquista Iberica (F.A.I.), unutar njihove široke sindikalne centrale Nacionalne konfederacije rada (C.N.T.), kako bi tamo suzbijali reformističke težnje pojedinih «čistih» sindikalista kao i manevre poklonika «diktature proletarijata». Nadahnuvši se preporukama Bakunjinovim, F.A.I. više nastoji objašnjavati negoli rukovoditi, te joj stoga relativno visoka anarhistička svijest brojnih elemenata u bazi Nacionalne konfederacije rada pomaže da ne zapadne u ekscese «autoritarnih» revolucionarnih partija. Ona će svoju ulogu predvodnika ipak dosta slabo odigrati zbog svoje sputanosti u tutorstvu sindikata u kojih je strategija bila neodređena, tako da je imala više aktivista i demagoga negoli dosljednih revolucionara, i to kako na teoretskom tako i na praktičnom planu.
Odnosi između mase i svjesne manjine predstavljaju problem koji još uvijek nije u potpunosti riješen. Nisu ga riješili čak ni anarhisti, no o tome nije još zacijelo rečeno posljednja riječ.
Izvor: www.geocities.com/aktivizam
(Sabotaža Pokvarenog Sistema)
