Bauk kruži Hrvatskom - bauk komunizma. Sve sile stare Hrvatske sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, zagrebački nadbiskup i blagoglagoljivi predsjednik, Karamarko i Hebrang, opozicioni neoliberali i reakcionarni policajci.

U zadnjih nekoliko tjedana svjedoci smo još jednom cikličkog izvlačenja kostura komunizma iz ormara. Da, da, to je ono doba godine. Koristeći cjelokupni dostupni medijski prostor, ovaj put je ministar unutarnji poslova Tomislav Karamarko taj koji je odlučno pozvao je na sveti rat protiv ostarjelih komunističkih „zločinaca“, te se obvezao da će pronaći i procesuirati sve one odgovorne pojedince odgovorne za ubojstva kolaboranata, pardon civila, pri kraju drugog svjetskog rata. Mahanju crvenom krpom komunizma bez puno razmišljanja pridružili su se njegovi stranački kolege, teolozi poput Adalberta Rebića, a podršku otkrivanju zločinaca stidljivo je pružio čak i poslovično nepristrani predsjednik Ivo Josipović.

Pri tome se, nimalo iznenađujuće, sistematski pristupa ignoriranju tadašnjih povijesnih okolnosti, složenih društvenih i političkih odnosa, proučavanje strukture i ciljeva revolucionarne organizacije kakva je bila komunistička partija. Prigodno se zaboravlja čak i pučkoškolska informacija da je tada na gotovo cjelokupnom teritoriju Europe bjesnio najkrvaviji i najbezumniji rat u povijesti ljudskog roda, čiji su sudionici bili i brojni radnici i radnice, seljaci i studenti iz Hrvatske, neki od njih kao pripadnici komunističke partije. U slučaju ove, čovjek bi pomislio, bjelodane činjenice da je okrutan rat i neopisivo težak položaj antifašističkih/komunističkih boraca nasuprot valjda humanim snagama NDH-a i nacističke Njemačke doprinio razjarenosti vojnika i revolucionara te sve posljedice koje iz toga proistječu, preporuča se kolektivna amnezija. I tako umjesto kao produkt povijesnog razvitka i okolnosti, u paušalnim opisima '45. koje nam se danas serviraju, komunisti i njihova revolucija čudesno rastu iz zemlje. Uz takvu vrstu mađijanja, nije teško izvaditi još jednog zeca iz šešira i svesti jednu socijalnu revoluciju ne na demonstraciju istinske težnje potlačenih, iskorištavanih i nezadovoljnih slojeva stanovništva što je i bila, nego isključivo na vrisak – ubojstvo! Naravno da je oduzimanja života bilo, naravno da je u vihoru rata i revolucije odnesen i poneki nevin život, ali da je čest slučaj da u revolucionarnim društvenim prevratima, borbi za vlast i njeno učvršćenje bilo potrebno ne samo umirati, već i oduzeti život – u to mogu sumnjati samo djeca i visokomoralni liberali s figom u džepu.

A da ova činjenica nipošto nije isključiva „povlastica“ socijalističkih/komunističkih revolucija dovoljno se sjetiti na primjer Američke revolucije iz 1776. godine ili brojnih drugih koje su prohujale sa stoljećima.

Kako je rekao jedan poznati i veliki, kako se to nekad govorilo, buržujski revolucionar, Ne može se htjeti revolucija bez revolucije. Sve ostalo je biranje strana. Da budemo jasni, naša je organizacijski anarho-sindikalistička, ideološki anarhistička, šire socijalistička.

Ali ako nakratko ostavimo povijest po strani, što bi ponekad bilo i dobrodošlo, i najpovršnijem pratitelju političkih zbivanja u zemlji jasno da je da prizivanje bauka komunizma označava da nam se približavaju još jedni parlamentarni izbori. Vrh HDZ-a i ovaj put odlučio je zaigrati na već izlizanu kartu prijeteće komunističke opasnosti upirući prst jedne ruke prema 1945., a prst druge prema SDP-u, HNS-u i drugim članovima takozvane Kukuriku koalicije. Iako je povezivati SDP i njihove koalicijske partnere s istinskim humanističkim socijalizmom ili „titoističkim“ komunizmom izvan svake pameti, možda ne bi bilo loše da umirimo Tomislava Karamarka i ponekog naivca time da bacimo oko na sažetak gospodarskog plana za oporavak zemlje koji je narodu predstavila Kukuriku koalicija u slučaju da osvoji vlast. Zametci socijalizma ili komunizma zasigurno bi se morali naći tamo. Pa iako Kukuriku ne raspolaže genijem jednog Karla Marxa, imaju i oni konja za trku ili bolje rečeno vozača za ubojstvo u liku Radimira Čačića.

Skupa odijela, sushi i bijelo vino. Komunizam, nego što?!

Tako je dotični gospodin je u intervjuu za Jutarnji list od ponedjeljka, 14. veljače izjavio da je „u mandatu sljedeće vlade nužno otvoriti 120 tisuća novih radnih mjesta“ , a na novinarsko pitanje kako to nova vlada misli učiniti, dodao je da nam „treba snažan gospodarski rast, barem četiri posto prosječno u mandatu, a to se postiže i otvaranjem investicijskog ciklusa uz uključivanje kapitala svih boja i mirisa. Treba privući strani komercijalni kapital i ohrabriti domaći“. Kako da vam na ove radikalne antikapitalističke riječi, s usana jednostavno ne pobjegne ogorčeni urlik– komunist! Šalu na stranu, očito je da Čaćić kao „gospodarski stručnjak“ Kukuriku koalicije i vjerojatni budući ministar gospodarstva u slučaju pobjede Koalicije nastavlja dobro znanu kapitalističku priču. Naime, u maniri istinskog neoliberala Čaćić poziva na snažan gospodarski rast od 4% koji će se ostvariti priljevom investicijskog kapitala te tako otvoriti radna mjesta.

Gospodarski rast uvijek je bio nužnost kapitalizma. Svaki dan čuje se da ako gospodarstvo raste dobro je, ako pada loše je. Akumulacija i investiranje viška kapitala u daljnju proizvodnju, ili ono što je danas češće, špekulacije i oklade s kreditnim paketima i dionicama, nužnost su za daljnje održavanje sustava. „Akumulacija radi akumulacije, proizvodnja radi proizvodnje“. Ono što je Čačić prigodno zaboravio napomenuti su ustupci kapitalu i kapitalističkoj klasi koje će nova vlada morati pružit da bi se akumulirani višak investirao u Hrvatskoj. Ako zamislimo kapital kao proces, kao kretanje, kao vječno širenje, vidimo ga kako kreće se po Zemlji tražeći mjesta gdje može ostvariti najveći profit. Da bi to mjesto sutra postala Hrvatska, kako to Koalicija priželjkuje, bit će potrebno nešto posebno da privuče kapital u konkurenciji tolikih drugih zemalja koje se bore za istu „povlasticu“.

To nešto ekstra znači uništavanje i zaobilaženje svih barijera koje se nalaze na putu kapitala u potrazi za ostvarivanjem što većeg profita. Barijera poput progresivnog poreza na dohodak, poreza na banke, poreza, carina i nameta svih vrsta koje smanjuju profit kapitalističkoj klasi, a dodaju koju kunu za javne troškove, društvenu koristi i veću pravednost. Bit će potrebno uništiti moć sindikata i smanjiti mogućnost organiziranog otpora. Bit će potrebno pozvati ljude na fleksibilni rad, liberalizaciju tržišta rada (vjerujemo da vam ovi pozivi nisu promakli, ali ako slučajno jesu, pročitajte), agencije za zapošljavanje, na neizvjestan rad i cijeloživotne ugovore na određeno. Atomizacijom radne populacije opasnost za autonomne radničke direktne akcije i spontanu organiziranost također će se pokušati svesti na minimum. Zazivat će duže radno vrijeme i manje plaće. Reklame će mamiti na konzumerizam i oblino trošenje. Banalni individualizam postat će poželjniji nasuprot kolektivnim rješenjima. Pozivat će na privatizaciju javnih usluga poput školstva , zdravstva i prirodnih dobara u državnom vlasništvu. Mantra će postati javno–privatno partnerstvo. Da bi se omogućile investicije bit će potrebno sniziti kamatne stope što će još jednom omogućiti malverzacije u financijskom sektoru gospodarstva koje su i dovele do ove krize. Nestat će, kao što već polako nestaje i ono malo jednakosti u distribuciji izborenoj tijekom desetljeća borbi. O jednakosti u proizvodnji više nije ni pristojno govoriti u uglednim ekonomskim krugovima. Sve navedene i mnoge druge barijere bit će potrebno srušiti i zaobići da se ostvari gospodarski rast od 4%. Je li to moguće ostvariti? Možda. Da. Ali će cijena koju će platiti takozvani obični ljudi biti astronomska, a osiromašenje velike većine stanovništva neminovno. Istovremeno će bezobrazno bogati ljudi, kakav je i sam Radimir Čačić, postati sve bogatiji.

Naravno, ovaj proces u Hrvatskoj koji prati trendove svjetske neoliberalne revolucije iz '80-ih započeo je već odavno. Provodile su ga sve vlade nakon osamostaljenja, uključujući i onu u kojoj je sjedio Radimir Čačić, tako da nova Kukuriku vlada neće biti nikakva iznimka,a još manje rješenje. SDP i njihovi partneri poput HNS-a i IDS-a samo su jeftine kopije Tonya Blaira i njegovog socijaldemokratskog „Trećeg puta“ koji je zdušno provodio sve gore opisane neoliberalne reforme bogateći sebe i svoje kapitalističke zaštitnike, dok se prigodno umatao u ukrasni papir socijalizma. Od socijalizma tu nema ni s, a od komunizma su ostali tek flekice crvene boje.

Iz ove izrazite prokapitalističke perspektive koju zagovara Kukuriku koalicija, politički bankrot i parlamentarno šarlatanstvo HDZ-a postaju još očitiji, a pokušaj da unutarnje poraze izravna zazivanjem bauka nekih prošlih vremena još jednom je prokazan kao jeftin trik.

Zato hej ljudi, žene i muškarci, mladi i stari, radnici, nezaposleni, studenti, seljaci, zgubidani i skitnice, svi koji priželjkuju stvarnu promjenu - umjesto da oni plaše nas nepostojećim prikazama, vrijeme je da mi njih uplašimo nečim stvarnim.