Tekst sastavljen za sveučilišne okupacije u studenom 2010., usredotočen na pitanja liberalne ideologije, državne represije i studentskog pokreta.

Pobuna u Millbanku i neke od slijedećih studentskih prosvjeda, naveliko su osuđeni u različitim medijima kao akcije „nasilne manjine“. Predsjednik NUS-a, Aaron Porter, zloglasno je opisao pobunu kao „odvratnu“. Rečeno nam je da uništenje vlasništva potkopava poruku NUS-ovog miroljubivog protesta. Krivnja je svaljena na „anarhiste“, autsajdere koji su preoteli ono što bi inače bio politički prosvjed u najboljoj maniri liberalne demokracije. Ali liberali bi postupili pametno, kada bi bacili bolji pogled na vlastitu staklenu kuću, prije nego što se počnu nabacivati takvim retoričkim kamenjem.

Liberalizam: doktrina nasilne manjine

Liberalizam, u stvarni, nije ništa drugo do doktrina nasilne manjine par excellence. Omiljeni mislilac Margaret Thatcher, škot Adam Smith, bio je osvježavajuće iskren u vezi ovoga još u osamnaestom stoljeću:

„Zakoni i vlada mogu se smatrati, u ovom, te uistinu i u svakom drugom slučaju kao kombinacija u službi bogatih za potlačivanja siromašnih, te kao oruđe održavanja nejednakosti dobara koja bi bila uništena od strane siromaha otvorenim nasiljem, kada ne bi bilo ograničenja koja nameće vlast“.

Otac liberalizma, John Locke, bio je jednako otvoren: privatno vlasništvo prethodilo je vladi, i vlada je ustanovljena da štiti privatno vlasništvo. Shodno tome, vlasništvo je sloboda, te bi isključivo vlasnici trebali imati pravo na političko zastupanje unutar države. Za liberalizam, legitimno političko nasilje je u posjedu države, upotrijebljeno za obranu privilegija vlasničke manjine. (Locke ističe svoje „pravo na pobunu“, tek u slučaju da vlada ne uspije osigurati obranu).Unatoč ogorčenoj borbi da se franšiza proširi preko muške vlasničke elite, one se još uvijek začuđujuće dobro drži. Posljednji je primjer promišljeno napuštanje borbe za školarine od strane Liberalnih Demokrata.

To je navelo mnoge da kažu da oni ne rade svoj posao. Naši predstavnici bi nas trebali predstavljati, i oni ne rade dovoljno dobar posao. Ovakav zaključak u potpunosti promašuje bit predstavničke politike. Serija „pokvarenih jabuka“ koja je predvodila NUS: ratni huškač Jack Straw, rasistički lažljivac Phil Woolas, prezira dostojni Aaron Porter, neporecivi makijavelizam političara koji će reći što god treba samo da bi bili ponovno izabrani, da bi svoju riječ pogazili čim učine prvi korak na novoj/staroj poziciji… Oni nisu iznimke, već pravilo. Političko predstavništvo stvara tako mnogo loših jabuka zato što je pokvareno do srži. Osmišljeno je da ovlasti posjedničke klase, te to neumoljivo i čini. Problem nije u tome što „naši predstavnici“ ne rade svoje posao, već da uopće i postoje.

Chomsky susreće Gramscija

Jednom uzdignuti na poziciju moći, koju prate visoke plaće, privilegije i prestiž, predstavnici više ne dijele naše interese. Birokratski karijeristi i lažljivi političari su simptom, a ne uzrok; problem leži u urođenom razilaženju predstavnika i predstavljanih, koji zauvijek rađa nove frustracije prilikom opetovanih pokušaja da se „loši“ predstavnici zamijene „dobrima“, koji se u međuvremenu, jednako iskvare. Političko predstavništvo označava izabrane dužnosnike koji su ovlašteni da govore za i da djeluju u ime onih koji su ih izabrali, nasuprot jednostavnom prenošenju volje biračkog tijela (kao kod mandatarnih delegata). Guy Debord imao je na umu Lenjinističku diktaturu kada je napisao da se „predstavljanje radničke klase radikalno protivi radničkoj klasi“ , ali se poanta njegove izjave može generalizirati na svako političko predstavljanje. Dakle, ako je sistem pokvaren, kako preživljava?

Jasno je da se to ne postiže isključivo golom silom. Za razliku od brojnih tiranskih režima, liberalna demokracija zahtijeva veliku dozu svojevoljnog pristanka, bez kojeg bi se vladavina posjedničke klase mogla provesti jedino golom silom – koja bi u velikim količinama ubrzo preusmjerila put liberalne demokracije u otvorenu tiraniju. Pristanak nije prirodni fenomen, ali se konstantno proizvodi. U tome je ključna uloga slobodnog tiska – kao što jasno pokazuju naslovnice nakon pobune u Millbanku.

Slavni „propagandni model“ Noama Chomskog, objašnjava kako pristanak funkcionira, bez direktne političke cenzure diktatorskih režima i uticanja zavjerama. Mediji se sastoje od različitih korporacija čiji je cilj ostvariti profit prodajući potrošačima određeni proizvod. Ali proizvod ne čine zapravo neutralne informacije prodane čitateljima – mediji naviše novaca zarađuju usmjeravajući pažnju svojih čitatelja na oglašivače, što dovodi do toga da je informacija podvrgnuta različitim filtrima i pritiscima. Poslovni interesi i korporativne hijerarhije često oblikuju iznesene informacije: na vrhu se nalaze korporativni i državni interesi, te kao u svakoj hijerarhiji, promaknuće se postiže da se zadovolje tvoji nadređeni. Pišući oštre izvještaje o rečenim korporativnim i državnim interesima je siguran način da se okonča jedna obećavajuća karijera. Sigurniji put je da se drži zacrtane linije i da je se ponavlja poput Pavlovljevog psa.

Sveukupno sada: „nasilje je bilo odvratno“, „anarhistički infiltratori“, „vanjski agitatori“, upropaštavanje događaja za većinu“… Vidimo da ovo funkcionira čak i među neplaćenim karijeristima oko studentskog tiska. Studentski list iz Yorka je čak navodio imena studenata koji su sudjelovali u okupaciji Millbanka. Mladi urednici željni napredovanja nesumnjivo su voljni poboljšati vlastite životopise s primjerima koji zorno pokazuju da su usvojili ispravan način razmišljanja i prikazivanja događaja. Za godinu ili dvije, najvjerojatnije će biti na burzi poput nas, ako u međuvremenu neće naći posao kao kopipejsteri izjava za tisak u nekim lokalnim novinama. Ali hej, možda ako otkucaju dovoljno studenata, uspet će se prečku više po propagandnim ljestvama, usput stvarajući pristanak masa.

Hegemonija i represija

Proizvedeni pristanak je ono što je talijanski marksist Antonio Gramsci nazvao hegemonijom, kada su ideje vladajuće klase – vlasnika – prihvaćene od većine. Zato je liberalizam primjerena ideologija kapitalizma. Gotovo svatko od nas počne kao liberal, i tek kada san određene činjenice udare posred lica promijenimo svoje stavove. Te činjenice ponekad se zove pendreci.

Kako liberalna demokracije vlada i hegemonijom, a ne isključivom golom silom, višak represije potkopava njene temelje. Dok su se historijski gledano, neki liberalni režimi pretvorili u neliberalne pod prijetnjom unutarnjih nemira (prisjetim se Weimarske republike), generalno gledajući hegemonijska vlast je daleko stabilnija, lakša za održavanje, te pridonosi više kapitalističkoj ekonomiji nego obična stara tiranija. Zbog toga nasilje liberalno demokratskih država može potkopati same temelje ideologije. Primjer za to je okupacija sveučilišta u Sussexu koja se dogodila ranije ove godine.

Kada su studenti zauzeli urede uprave u Sussex House u ožujku, uprava je izmislila tkalačku krizu i pozvala interventnu policiju (očito su bili svjesni da se optužbe za svjesno izrečenu lažnu prijavu neće podići protiv branitelja vlasništva). Policijsko nasilje koje je uslijedilo ubrzalo je kraj okupacije, ali je izazvalo snažnu reakciju unutar fakulteta. Sljedeći tjedan, stotine studenata okupiralo je Arts A2 dvoranu, izražavajući tim činom prkos prema optužnici Visokog suda.

Prvi put, iako nijedan krupniji zakon nije bio prekršen, policija je odgovorila količinom nasilja do tada neviđenog na prostoru fakulteta (video snimke dostupne su na Youtubeu). Drugi put, preko tisuću studenata i članova fakultetskog osoblja otvoreno je prekršilo zakon bez ikakvih sankcija. Bez sumnje da je Država i drugi put posjedovala dovoljno kapaciteta za nasilje da okonča novu okupaciju. Ali osjećala se nesposobnom da primjeni nasilje iz straha od gubitka legitimnosti i slabljenja hegemonije.

Direktna akcija,a ne zastupanje

Zato dakle direktne akcije poput okupacije ili Millbank pobune otvaraju protu-hegemonijski prostor koji ne samo upućuje izazov državi već otkriva i rupu u njenom oklopu. A nekolicina koja učestvuje u takvim akcijama, promijeni se tim iskustvom. Kada jednom razbijete izlog ili udarite policajca, ili ako jednostavno skrenete s policijski propisane prosvjedne A-B rute, liberalno demokratska hegemonija nikad više nema jedna utjecaj na vas kao prije. Jednom kad pročitate novinsko izvješće o događajima kojima ste sami prisustvovali, nikad ih više ne uzimate kao objektivnu istinu.

„Direktna akcija je pojam takve jasnoće, takve samoobjašnjive očitosti, da ih samo izgovaranje riječi definira i objašnjava. Znači da radnička klasa, u stalnoj pobuni protiv prevladavajuće stanja stvari, ne očekuje od vanjskih ljudi, snaga i sila, već radije stvara vlastite borbene uvjete i gleda u sebi sredstvo akcije“. – Emile Pouget

Direktna akcija se iz temelja protivi politici zastupanja. Ona znači da razvlašteni – oni od nas koji ne posjeduju dovoljno vlasništva da za život – provode samostalnu akciju nezavisno od, i neminovno protiv onih koji tvrde da nas zastupaju. Direktna akcija može označavati štrajkove, okupacije, pobune, blokade. Najjača je kada se provodi na velikoj razini, uključujući ljude koji nisu nikada prije toga sudjelovali u sličnim akcijama.

Zastupnici žele kanalizirati bijes u sigurne odljeve koji neće izazvati postojeće strukture moći – kojih su oni sami dio. Protive se direktnoj akciji toliko vatreno, toliko uporno, upravo radi toga jer znaju da ih čini suvišnima. Kada bi bilo po njihovom, mi bismo svi mirno promarširali po Londonu, uzviknuli par slogana, te pošli kući. Razlika je između zastupničke politike i direktne akcije, kao kad kažete „Ne bih molim“ i „Nema jebene šanse“, između osjećaja da radite nešto i borbe za pobjedu.

S okrutnim, ponekad i nasilnim programima štednje, ulozi su jednostavno previsoki za sve nas da bi mogli poduzeti nešto drugo: budućnosti koju su napisali za nas sastoji se od pozivnih centara i antidepresiva. Pobuna u Millbanku mora biti samo početak. Mora odrediti ton akcije. Sufražetkinja Emmeline Pankhurst napisala je 1912. godine:

„Postoji nešto za što vlade mare više od ljudskog života, a to je sigurnost vlasništva, i zato ćemo preko vlasništva udariti na neprijatelja… Oni od vas koji mogu razbiti prozore – razbijte ih!“

Ne moramo nužno razbijati prozore, ali morat ćemo prekršiti neke zakone. Postupajući tako, nedvojbeno je da ćemo se susresti s neinformiranom nasilnom manjinom liberalizma, koja će stati u obranu vlasništva, kapitala, „ozbiljnosti“. Nijedna pobuna, bez obzira koliko bila spektakularna, neće sama po sebi ukinuti program štednje u obrazovanju. Ali masivna direktna akcija na našim fakultetima, radnim mjestima i u gradovima bi mogla. Francuski studenti su 2006., nakon tjedana prakticiranja direktne akcije uključujući i ekonomske blokade strateških ciljeva – željezničkih stanica, šoping centara i važnih prometnih čvorišta , uspjeli spriječiti izglasavanje takozvanog CPE zakona koji je ugrozio prava mladih radnika… Direktna akcija može uspjeti, i kao prijatelji, stari i novi, ljubavnici i stranci, mi možemo uspjeti.

Izvor: Libcom