Slike ulica Londona obišle su svijet. Medijski „prst istine“ još jednom je prokazao imigrante koji odbijaju asimilirati se u novu sredinu, koji odbijaju autorite i propise, koji su skloni nasilju, kriminalu i pljački i koji bezrazložno pale ulice, napadaju policiju i uništavaju privatno vlasništvo. Hladnokrvno ubojstvo Marka Duggana od strane londonske policije pomaknuto je u drugi plan. Ipak su oni radili svoj posao, odnosno njihovim riječima: „Nije bilo upotrebe neprimjerene sile – ubili smo ga jednim metkom“. Sve u svemu, uz ovakvu medijsku šizofreniju europska desnica može početi sjeći pobjedničke torte.

Dok na vijestima gledamo London u plamenu i razbijene izloge opljačkanih dućana sigurno si postavljamo pitanje zašto. Odgovor o „zlim imigrantima“, kojeg nam serviraju mediji i desnica, nažalost će pustiti korjene u mnogim glavama. Europa je plodno tlo za takav diskurs, čemu svjedoče i izborni rezultati anti-imigrantske i islamofobne europske desnice . Uz parišku banlieue rouge, Tottenham će postati nova babaroga političara koji maštaju o Europi srednjovjekovnih vrijednosti i etničkog sastava.

No, stvari su rijetko onakve kakvima ih mediji ili određeni ideološki okviri prikazuju. Uvijek je potrebno malo zagrebati  ispod površine kako bi se probala razumjeti situacija.

U SUMRAK JEDNOG CARSTVA

Većina imigranata u Velikoj Britaniji potječe iz zemalja Commonweltha, te su se postepeno naseljavali u Velikoj Britaniji od 14. stoljeća. Kako je većina britanskih imigranata afričkog i afričko-karipskog podrijetla, u Veliku Britaniju su došli u funkciji robova, a za svoja osnovna ljudska prava žestoko su se borili sve do 70-ih, odnosno 80-ih, godina 20. stoljeća. Krajem Drugog svjetskog rata, te sve do 60-ih, dolazi do imigracijskog booma karipskog stanovništva, posebice Jamajkanaca, u London, gdje se formirala četvrt Brixton. Oni su popunili prazna mjesta u britanskom zdravstvu, gradskom i željezničkom prijevozu i zaslužni su za izgradnju post-ratne Britanije. Usprkos svojoj „demokratičnosti“,Velika Britanija je, zbog sve većeg doseljavanja stanovništva iz siromašnih nekadašnjih kolonija, 1962. donijela Commonwelth Imigrants Act (dopunjivan 1968., 1971. i 1981.) u kojem je ograničila useljavanje stanovništva s Kariba, Indije i Pakistana.

U SLIJEPOJ ULICI

Neoliberalna politika Margaret Thatcher i Konzervativne stranke premjestila je britansku tešku industriju u druge zemlje i zatvorila rudnike na sjeveru Engleske, bacivši na ulicu desetke tisuća ljudi, izazvaši time opće nezadovoljstvo, doduše znatno ublaženo valom britanskog nacionalizma zbog Falklandskog rata. Svaki bunt radničke klase suzbijen je anti-sindikalnim zakonima, a radnici su prepušteni slobodnom tržištu. Ljevica, nedorasla situaciji, nije uspjela ponuditi nikakvu alternativu. Velika nezaposlenost, pad životnog standarda i konstantno rezanje socijalnih prava povećali su bijedu radničke klase. Englesku tog doba najbolje možemo opisati riječima pjesme popularnog sastava The Kinks Dead End Street:  „Za što mi živimo? Dvosobni stan na drugom katu. Nemamo priliku emigrirati, duboko sam u dugovima i sada je prekasno.“

Nick Griffin, predsjednik radikalno desne Britanske nacionalističke stranke, u mladosti je bio glavni borac za bijelu rasu

Krajem 70-ih i početkom 80-ih, populistički i pro-fašistički Nacionalni front  zajahao je na valu općeg nezadovoljstva prokazujući imigrante kao glavni problem britanskog društva. Sve je započelo doseljavanjem nekoliko doseljenika iz Punjaba, za koje je Front tvrdio da kradu britanska radna mjesta. Pitanje imigranata postaje vrući krumpir britanske politike, a politika se iz klupa Parlamenta seli na ulice.

POLICIJA I GETO

Paul Lewis u svom je članku za Guardian izjavio kako je pobuna koja bijesni Tottenhamom nešto neviđeno još od pobuna u Brixtonu 1995. godine. Novija britanska povijest sadrži mnoštvo sličnih pobuna poput onih u Brixtonu (1981., 1985. i 1995.), Handsworthu (1981.), Chapeltownu (1981.) ili pak Toxtethu (1981.). Svim ovim pobunama je zajedničko to što su isprovocirane policijskim ubojstvima Micheala Baileya u Brixtonu 1981., Dorothy 'Cherry' Groce u Brixtonu i Cynthie Jarrett u Tottenhamu 1985., ili pak 26-godišnjeg Waynea Douglasa u policijskom pritvoru 1995. Isto tako, zajedničko im je to da se policija svim sredstvima trudila zataškati slučaj izmišljajući priče o tome kako su žrtve povezane s kvartovskim bandama. Sama ubojstva, nakon kojih su uslijedile pobune, bila su zapravo samo kap koja je prelila čašu u odnosima crne zajednice i policije, koja ih je konstantno maltretirala.

I dok ih desničari prokazuju kao zle imigrante koji kradu britanska radna mjesta, stanovnici četvrti kao što su Brixton i Tottenham prepušteni su sami sebi. Slomom ideala „države blagostanja“  70-ih, mnogi su od njih, ako ne i ranije, izgubili svoja radna mjesta. Zbog toga je u tim četvrtima velika stopa nezaposlenosti, kuće i stanovi su lošije kvalitete i  kriminal je u porastu. Iako mnogi od njih ovdje žive od 40-ih godina i dalje ih se naziva imigrantima, iako oni to nisu po svakoj pravnoj kategoriji Velike Britanije.

JUČER, DANAS, SUTRA

Kao i ranije, ubojstvo Marka Duggana nije uzrok ovih prosvjeda već samo povod. Tenzije između lokalnog stanovništva i policije, velika nezaposlenost i rezovi u javnim službama, ekonomska kriza, siromaštvo, sve veća razlika između bogatih i siromašnih itd. samo su neki od razloga za bijes lokalnog stanovništva. No izuzev lijevih medija, malo tko će koristiti ove argumente. Mediji urlaju o bandama, pljački, paležu i privatnom vlasništvu, načelnik londonske policije izjavio je kako su prosvjednici motivirani isključivo pohlepom, a ne bijesom, britanski premijer David Cameron u stilu nekog plačljivog kardinala govori o moralnoj dekadenciji, a u isto vrijeme poručuje kako policija ima potpuno otvorene ruke u odabiru metoda borbe s prosvjednicima. Tko je ovdje lud? Zbog čega je svima normalno da vlasništvo dolazi ispred ljudskih života? Da, istina je da u tim kvartovima ima dosta kriminala i mladenačkih bandi (doduše ne u onoj mjeri kako mediji to prikazuju), no možemo si postaviti pitanje, kakve životne izbore imaju ti ljudi?

Ono što danas vidimo to je bijes ljudi. Nažalost, taj bijes nije artikuliran već poput plamena s ulica guta sve pred sobom. Pitanje je dana kada će ova pobuna završiti, kao i sve predhodne, i to u nezamislivoj policijskoj represiji koja će uništiti živote mnogih mladih ljudi, ljudi koji zapravo nisu nikada ni dobili pravu priliku. No, zamislimo se na trenutak, što bi se moglo desiti kada bi ovaj bijes bio artikuliran prema onima koji su odgovorni: poslodavcima i državi? Ne bi li se onda uistinu nešto moglo promijeniti i pokazati cinicma kako nijedan revolt nije uzaludan?

Sigurno ćete se pitati kakve veze ova poruka ima s Hrvatskom. Nije toliko važno poruka dođe do ušiju crnaca iz londonskih četvrti, koliko da dođe do vaših ušiju. Danas London, sutra vaše radno mjesto, zajednica itd. – nije važno, poruka je ista, a to je da svijet možemo promijeniti samo ako smo ujedinjeni i beskompromisni u svojim zahtjevima.