ŠTO JE ANARHOSINDIKALIZAM?

Anarhosindikalizam je oblik anarhizma koji se usredotočuje na stvaranje sindikata organiziranih na anarhističkim načelima i koji se u svojoj borbi za slobodnije društvo koriste anarhističkim taktikama (a prije svega direktnom akcijom). Riječima Međunarodnog radničkog udruženja (Asociación Internacional de los Trabajadores – MRU-AIT): “Revolucionarni sindikalizam, temeljeći se na klasnoj borbi, teži ujediniti sve radnike u borbene ekonomske organizacije koje se bore za slobodu od dvostrukog jarma kapitala i države. Njegov cilj je reorganizacija društvenog života na temelju slobodarskog komunizma kroz revolucionarnu akciju radničke klase. Budući da su samo ekonomske organizacije radništva u stanju ostvariti ovaj cilj, revolucionarni sindikalizam se obraća radnicima i radnicama kao proizvođačima/cama, stvaraocima društvenog bogatstva, želeći pustiti korijene i razviti se među njima, nasuprot modernim radničkim partijama, koje smatra nesposobnima za ekonomsku reorganizaciju društva.” (Načela revolucionarnog sindikalizma, usvojena na osnivačkom kongresu  MUR-a u Berlinu 1922.).

Riječ “sindikalizam” engleski je sinonim za francusku riječ “revolucionarni sindikalizam” (franc. syndicalisme révolutionnarie) koja je povezana s 1890-tim godinama kada su mnogi/e anarhisti počeli djelovati unutar sindikalističkoga pokreta, radikalizirajući ga iznutra. Kako su se ideje poput autonomije, direktne akcije, generalnog štrajka i političke neovisnosti radničkih udruženja (sindikata), koje su bile povezane s francuskom Generalnom konferedacijom rada (Confédération Générale du Travail – CGT), počele širiti svijetom (dijelom kroz anarhističke kontakte, a dijelom usmenim prenošenjem ne-anarhista koji su bili impresionirani borbenošću CGT-a), riječ “sindikalizam” počela se upotrebljavati za opisivanje pokreta nadahnutih primjerom CGT-a. Tako riječi “anarhosindikalizam”, “revolucionarni sindikalizam” i “sindikalizam” u biti znače “revolucionarno radničko udruženje” (pojam “industrijski sindikalizam” kojega upotrebljavaju Industrijski radnici svijeta (Industrial Workers of the World – IWW) u biti označava istu stvar)[1].

Glavna razlika između anarhosindikalizma i revolucionarnog sindikalizma je u tome što anarhosindikalizam ističe isključivost revolucionarnog sindikalizma tj. naglašava da se isti orijentira samo na ekonomska pitanja (radno mjesto) i u tome što anarhosindikalizam naglašava anarhističke korijene i anarhističku prirodu revolucionarnog sindikalizma više nego što to naglašavaju sami revolucionarni sindikalisti. Tako se, posebno u Francuskoj, anarhosindikalizam smatrao kompatibilnim stvaranju specifične anarhističke organizacije (u smislu ideološke grupe – op. prev.) koja nadopunjava rad revolucionarnog sindikalizma. Suprotno tome, revolucionarni sindikalizam zagovara tezu da su radnički sindikati sami po sebi dovoljni za ostvarivanje slobodarskog socijalizma i zajedno s odbacivanjem političkih partija odbacuju i anarhističke (ideološke) grupe. Međutim, granica između ova dva stava poprilično je nejasna (i često više zakomplicira nego što objasni ove razlike. Tako, na primjer, neki revolucionarni sindikalisti podupiru političke partije i ne smatraju sebe anarhistima – tu se prvenstveno radi o određenom broju marksističkih sindikalista. Mi ćemo u ovom izlaganju zanemariti ove revolucionarne sindikaliste i usmjeriti se na slobodarske sindikaliste). Pojam revolucionarni sindikalizam upotrijebit ćemo kako bismo opisali zajedničke crte ovih dviju struja.

Revolucionarni sindikalizam u mnogočemu se razlikuje od žutog sindikalizma. Suprotno od žutog sindikalizma, čijim sindikatima upravljaju izabrani predstavnici i birokrati, revolucionarni se sindikalizam temelji na sindikatima kojima iz baze upravlja -  sâmo članstvo (engl. rank and file management). Revolucionarni sindikati osnivaju se na samim radnim mjestima – mjestima gdje se radnici svakodnevno susreću s eksploatacijom i iskorištavanjem i gdje je njihova moć najjača. Nadalje, revolucionarni se sindikalizam temelji na autonomiji lokalnih ogranaka sindikata, tj. na pravu svakog sindikata da organizira i okonča štrajkove i da sam odlučuje o svojim unutarnjim pitanjima. Ni jedan sindikalni predstavnik ne odlučuje kada će neki štrajk početi, niti ima moć proglasiti ga “nevažećim”, jer svaki štrajk kojega je izglasalo i organiziralo članstvo, automatski “važi” – zbog toga što je odluka donesena na sastanku sindikata. Moć je u ovim sindikatima decentralizirana i nalazi se u rukama samog članstva, a najviši organ (tj. jedini koji ima pravo donošenja odluka) je radnička skupština nekog sindikata.

Kako bi lakše koordinirali štrajkove i ostale oblike djelovanja, svaka je autonomna grana dio veće federativne strukture. Na sastanku svojeg sindikata radnici izabiru delegate koji imaju ovlasti izreći samo odluke sindikata kojeg zastupaju. Tako izabirani delegati izražavaju odluke i želje članstva radničkog savjeta i industrijskog sindikata kojeg zastupaju (odnosno, delegati služe samo kao “megafon” svojega članstva).

Radnički savjet je federacija svih sindikalnih grana svih industrija na nekom određenom geografskom području (npr. u nekoj regiji ili u nekom gradu) te, između ostalih zadataka, ima zadatak obrazovanja, propagande i osiguravanja solidarnosti između različitih sindikata na području na kojem djeluje. Upravo zbog činjenice da radnički savjet ujedinjuje sve radnike u jednu organizaciju, bez obzira na industriju ili granu industrije, on predstavlja ključan čimbenik u jačanju klasne svijesti i solidarnosti, što se može vidjeti iz primjera dvaju velikih anarhosindikata – talijanskog USI-a (Unione Sindicale Italiana) i španjolskog CNT-a (Confederación Nacional del Trabajo). Prema stavki CNT-a “teritorijalna osnovica organizacije povezuje sve radnike jedne regije i potiče solidarnost radničke klase na klasnom temelju, a ne na temelju jednog poduzeća, tvornice itd.” (J. Romero Maura, The Spanish Case, objavljeno u zborniku Anarchism Today, ur. D. Apter i J. Jolls, str. 75).

S druge strane, industrijski sindikat je federacija sindikalnih grana unutar jedne te iste industrije na nekom određenom području (tako, na primjer, može postojati jedan regionalni sindikat rudara, uslužnih radnika itd.). Ovi savjeti služe za organizaciju borbe i poticanje solidarnosti unutar jedne industrije. Na ovaj način, radnici unutar jedne industrije podržavaju jedni druge, osiguravajući solidarnost ako radnici unutar jednog radnog mjesta krenu u štrajk i time onemogućavajući da poslodavac premjesti proizvodnju na neko drugo radno mjesto i tako oslabi i uništi borbu (više o tome zašto je ovakav način industrijskog sindikalizma neophodan za pozitivan ishod štrajka, može se naći u: Alexander Berkman, The ABC of Anarchism, str. 54).

U praksi se, naravno, aktivnosti ovih dviju federacija isprepliću; radnički savjeti podupiru štrajkove i borbu unutar jedne industrije, dok industrijski sindikati podupiru akcije radničkih savjeta. Međutim, potrebno je naglasiti da se i industrijske federacije i opće-industrijski (teritorijalni) radnički savjeti “temelje na načelima federalizma, na slobodnom udruživanju odozdo prema gore, stavljajući pravo samoodređenja svakog člana iznad svega i priznajući jedino ugovor na temelju zajedničkih interesa i uvjerenja” (Rudolf Rocker, Anarcho-Syndicalism, str. 53).

Pored toga što su ovakvi sindikati decentralizirani i organizirani odozdo prema gore, oni se od ostalih (žutih, birokratskih) sindikata razlikuju i po tome što nemaju stalne sindikalne čelnike (birokrate). Sav sindikalni posao obavljaju izglasani radnici koji se sindikalnim aktivnostima bave poslije posla ili, ako je nužno, za vrijeme radnih sati, pri čemu ne dobivaju nadoknadu. Na ovaj se način sprječava stvaranje birokracije dobro plaćenih sindikalnih čelnika i svi delegati ostaju u izravnom kontaktu s radnicima koje zastupaju. Budući da su i njihove plaće, uvjeti rada itd. uvjetovani njihovom sindikalnom aktivnošću oni imaju stvaran interes za stvaranje njihovog sindikata u djelotvornu organizaciju koja će zaista zastupati interese svoje baze (radnika i radnica). Nadalje, svi sindikalni „operateri“ – u svakom revolucionarnom sindikatu – su izabrani, delegirani i u svakom ih trenutku može opozvati članstvo sindikata. Ako neki radnici koje je izabrao lokalni radnički savjet ili neki drugi sindikalni komitet, ne izražavaju mišljenje onih koji su ih delegirali, sindikalni savjet može odbiti njihove odluke, opozvati ih i zamijeniti drugim radnicima koji će izražavati mišljenje sindikata.

Revolucionarni sindikati su predani direktnoj akciji i odbijaju suradnju s političkim partijama, kojeg god opredjeljenja one bile, pa bile one i radničke ili “socijalističke”. Ideja vodilja anarhosindikalizma je ideja sindikalne autonomije – ideja da su revolucionarni sindikati svojom vlastitom snagom sposobni kontrolirati svoju borbu i preobraziti društvo, bez utjecaja raznih partija ili ideoloških grupa (uključujući tu i anarhističke grupe/federacije). Ovakvo stajalište ponekad se naziva „workerism“[2] (naziv potječe od francuske riječi „ouvrierismo“[3]) i pojam je kojim se obilježava radničko kontroliranje klasne borbe i njihovih vlastitih organizacija[4]. Suprotno tome da, poput političkih partija, bude iznad-klasna organizacija, anarhosindikat je klasna organizacija koja je sama sposobna predstavljati težnje, nade i interese radničke klase. U anarhosindikatima nikada nije bilo “mjesta za one koji nisu bili radnici. Profesionalni intelektualci koji potječu iz srednje klase i koji su težili upravljanju radničkom klasom i stvorili ideje socijalizma kao političkog pokreta, nisu bili dio revolucionarnih sindikata. Kao posljedica toga, revolucionarno-sindikalistički pokret je bio i sebe doživljavao kao oblik socijalizma kojeg je stvorila sama radnička klasa... Sindikalizam se tako pojavljuje kao veliki i herojski pokret proletarijata, kao prvi pokret koji je ozbiljno prihvatio stavku da emancipacija radničke klase treba biti djelo samih radnika i radnica, bez utjecaja intelektualaca srednje klase ili političara Pojavljuje se kao pokret koji cilja uspostaviti socijalizam radničke klase, bez mrlja buržujskih apstrakcija. Jednom riječju, za sindikaliste radnici su sve, a ostali ništa.” (Geoffrey Ostergaard, The Tradition of Workers' Control, str. 38).

Revolucionarni je sindikalizam stoga “svjesno anti-parlamentaran i anti-političan. On se zato ne usredotočuje samo na odnose moći nego i na ključne probleme kojima se može srušiti ta moć. U revolucionarno-sindikalističkoj doktrini istinska moć je ekonomska moć. Način na koji se uništava ta ekonomska moć je činjenje svakog radnika moćnim i tako se ukida moć kao društvena povlastica. Revolucionarni sindikalizam na taj način ukida svaku vezu između radnika i države. On se suprotstavlja političkim borbama, političkim partijama i bilo kakvom sudjelovanju u parlamentarnim izborima. On odbija djelovati u zadanim granicama postojećeg poretka i države... Zbog toga se sindikalizam okreće direktnoj akciji – štrajkovima, sabotažama, zaustavljanju proizvodnje i iznad svega, revolucionarnom generalnom štrajku. Direktna akcija ne samo da ovjekovječuje borbenost radnika i održava živim duh pobune, već u radnicima budi još veći smisao za individualnu inicijativu. Stalnim pritiskom, direktna akcija testira snagu kapitalističkog sistema na njegovom najvažnijem području – u tvornici, gdje se vladajući i oni kojima se vlada najizravnije suprotstavljaju.” (Murray Bookchin, The Spanish Anarchists, str. 121).

To svakako ne znači da je anarhosindikalizam “apolitičan” u smislu da apsolutno ignorira sve političke probleme. Tvrdnja o “apolitičnosti” sindikalizma stari je marksistički mit. Revolucionarni sindikalisti se, kao i ostali anarhisti, suprotstavljaju svim oblicima autoritarne/kapitalističke politike, ali ih istovremeno zanimaju i bave se “političkim” pitanjima vezanima za interese radničke klase. Stoga, revolucionarni sindikalisti ne ignoriraju državu i njezinu ulogu. Naprotiv, revolucionarni sindikalisti su svjesni toga da država postoji kako bi zaštitila kapitalističko vlasništvo i moć. Na primjer, snažna borba britanskih sindikalista “protiv robovskog rada snažno negira tvrdnju da sindikalisti ignoriraju ulogu države u društvu. Naprotiv, njihove analize birokratskog državnog kapitalizma[5] imale su snažan utjecaj na negaciju laburističkih i državno-socijalističkih tvrdnji da je postojeću državu, putem izbora, moguće iskoristiti za ostvarivanje nekih društvenih reformi.” (Bob Holton, British Syndicalism: 1900 - 1914, str. 204).

Rudolf Rocker to jasno ističe; “Anarhosindikalizmu se često  prigovara kako nema interesa za politička uređenja različitih zemalja, a stoga ni interesa za političke borbe današnjice i da sve svoje aktivnosti podređuje samo i jedino ekonomskim zahtjevima. Ovakve tvrdnje proizlaze ili iz nesvjesnog ignoriranja ili iz svjesnog falsificiranja stvarnosti. Nije politička borba ta koja razlikuje anarhosindikaliste od modernih političkih partija, već su to oblik i ciljevi te borbe... jer napori anarhosindikalista su i danas usmjereni prema sužavanju moći države... Stavovi anarhosindikalista prema političkoj moći današnje države potpuno su isti kao i stavovi koje imaju prema sistemu kapitalističke eksploatacije...i koriste iste načine borbe protiv...države... Radnik ne može biti ravnodušan prema ekonomskim uvjetima života...i zato ne može ni ostati ravnodušan prema političkim strukturama njegove zemlje...” (Rocker, ibid. str. 63)

Sindikalizam stoga ne ignorira političke borbe i politička pitanja, već se za političke promjene bori na isti način na koji se bori i za ekonomske promjene – direktnom akcijom i solidarnošću. Zbog toga revolucionarni sindikalisti i anarhosindikalisti “odbijaju bilo kakvo sudjelovanje u radu buržujskih parlamenata, ali ne zbog toga što nisu zainteresirani za politička pitanja, već zbog toga što smatraju da je parlamentarni oblik borbe najslabiji i najviše beznadan način borbe radništva” (ibid, str. 65). Revolucionarni sindikalisti (kao i ostali anarhisti) smatraju da političko i ekonomsko trebaju biti integrirani i da se ta integracija treba odvijati u klasnim organizacijama tj. revolucionarnim sindikatima (ili u nekim drugim organizacijama koje imaju klasni i djelomično sindikalistički karakter – poput tvorničkih savjeta ili skupština). Suprotno tvrdnji da trebaju postojati stručnjaci koj raspravljaju o radničkim pitanjima, revolucionarni sindikalisti (kao i ostali anarhisti) tvrde da politika ne smije biti u rukama tzv. stručnjaka (političara) već se treba nalaziti u rukama onih kojih se direktno tiče. Revolucionarni sindikati potiču politički razvoj svojih članova kroz procese sudjelovanja i samoupravljanja.

Drugim riječima, politička se pitanja trebaju razmatrati u ekonomskim i društvenim organizacijama – u organizacijama gdje radništvo ima istinsku moć. Ovakvim stavom anarhosindikalisti slijede Bakunjina koji je tvrdio da bi “bilo apsolutno nemoguće ignorirati politička i filozofska pitanja” i da “prevelika zaokupljenost ekonomskim pitanjima može biti kobna za proletarijat”. Stoga, revolucionarni sindikati trebaju biti otvoreni za sve radnike, neovisni o svim političkim partijama i utemeljeni na ekonomskoj solidarnosti svih radnika u svim zemljama, ali također treba postojati i mogućnost “slobodne rasprave svih političkih i filozofskih teorija” “ostavljajući sekcijama i federacijama slobodu da same razvijaju svoju vlastitu politiku”, budući da “politička i filozofska pitanja...(mora) predložiti...samo radništvo.” (Bakunin on Anarchism, str. 301, 302, 297, 302).

Prema tome, revolucionarni sindikalisti i anarhosindikalisti duboko su politični u najširem smislu te riječi i to zbog toga što teže radikalnoj promjeni svih političkih, ekonomskih i društvenih uvjeta života i institucija. Štoviše, političnost se u najužem smislu sastoji od shvaćanja da se političke reforme rješavaju zajedno s onim ekonomskima. Revolucionarni sindikalisti postaju “apolitični” u onom trenutku kada se pod politikom počinje shvaćati podupiranje partija i korištenje buržujskih političkih institucija. Ovakvo stanovište istovjetno je s uobičajenim anarhističkim stavovima o ovom pitanju.

To nas dovodi do još jedne bitne razlike između revolucionarnog sindikalizma i žutog sindikalizma. Naime, cilj revolucionarnog sindikalizma je mijenjanje društva, a ne samo djelovanje u okvirima toga društva. Stoga, dok su cilj žutog sindikalizma reforme, revolucionarni sindikalizam za svoj cilj uzima socijalnu revoluciju. Za revolucionarne sindikaliste, sindikat “ima dvostruku ulogu: stalnim pritiscima on teži osigurati trenutno poboljšanje uvjeta života radničke klase. Ali daleko od toga da se zadovolje prolaznim poboljšanjima, radnici/ce trebaju stvoriti mogućnost za osnovni čin sveobuhvatne emancipacije tj. za eksproprijaciju kapitala.” (Émile Pouget, No Gods, No Masters, str. 71). Tako revolucionarni sindikalizam teži ostvarivanju reformi putem direktne akcije, kao što putem te borbe ili točnije generalnog štrajka, teži stvoriti mogućnost za revoluciju. Uistinu, svako “željeno poboljšanje mora se oduzeti direktno kapitalistima... (i) mora uvijek predstavljati redukciju kapitalističkih povlastica, kao i samu djelomičnu eksproprijaciju.”(ibid, str. 73)

Zbog toga je Emma Goldman tvrdila:

“Naravno da se i revolucionarni sindikalizam, poput žutog sindikalizma, bori za trenutni boljitak radničke klase, ali ne zavarava se time da radnici mogu očekivati humane uvjete od nehumanog ekonomskog ustroja društva. Stoga, on od neprijatelja jednostavno uzima ono što mu silom može oduzeti: no, u krajnjim slučajevima, revolucionarni sindikalizam cilja na i svu svoju energiju usmjerava na potpuno ukidanje najamnog sistema.”

“Revolucionarni sindikalizam ide i dalje: on cilja osloboditi radništvo od svih institucija koje kao cilj nemaju slobodan razvoj proizvodnje za dobrobit cijelog čovječanstva. Ukratko, krajnji cilj revolucionarnog sindikalizma je rekonstrukcija društva od današnjeg oblika centralizirane, autoritarne i brutalne države do društva utemeljenog na slobodnom i federativnom grupiranju radnika/ca na linijama ekonomske i društvene slobode.”

“Imajući u vidu ovaj cilj, revolucionarni sindikalizam djeluje u dva smjera: u smjeru potkopavanja postojećih institucija i u smjeru razvijanja i obrazovanja radništva, održavanja duha solidarnosti, kako bi radnike/ce pripremio za potpun i slobodan život jednom kada kapitalizam bude ukinut.”

“U biti, revolucionarni sindikalizam je ekonomski izraz anarhizma (tj. slobodarskog komunizma – op. Solidarnost)...” (Red Emma Speaks, str. 68)

S druge strane, to nam objašnjava i zašto su revolucionarni sindikati strukturirani na takav, slobodarski način. S jedne strane, takav tip organizacije odražava važnost opunomoćenja svakog radnika/ce, stvarajući tako sindikat koji je decentraliziran i samoupravan, sindikat u kojem svaki član i članica igra ključnu ulogu u određivanju politike i aktivnosti sindikata. Sudjelovanje osigurava postajanje anarhosindikata “školom volje” (da upotrijebimo Pougetov izraz), omogućuje radnicima/cama da nauče direktno upravljati samima sobom, bez utjecaja države ili vlade. S druge strane, “u isto vrijeme dok revolucionarni sindikalizam ulaže svoje napore u pritisak na kapitalizam, on također pokušava izgraditi nov društveni poredak u okvirima starog. Tako revolucionarni sindikati i ‘radnički savjeti’ nisu samo sredstvo borbe i instrumenti socijalne revolucije; već su oni ujedno i sama struktura oko koje se izgrađuje slobodno društvo. Radnici/ce trebaju biti obrazovani (svojom vlastitom aktivnošću u sindikatu) za borbu kojoj je cilj uništiti stari vlasnički sistem, kao i za zadatak rekonstruiranja bez-državnog, slobodnog društva. Ova dva zadatka su nerazdvojiva.” (Murray Bookchin, ibid, str. 121). Revolucionarni sindikat je predložak za buduće društvo, društvo koje je (poput revolucionarnih sindikata) na svim razinama decentralizirano i samoupravno[6].

Iz svega izrečenog postaje jasno da se revolucionarni sindikalizam od žutog sindikalizma razlikuje svojom strukturom, metodama i ciljevima. Struktura, metode i ciljevi revolucionarnog sindikalizma jasno su anarhistički. Zato ne iznenađuje da je vodeći teoretičar revolucionarnog sindikalizma, Fernand Pelloutier, ustvrdio da sindikat koji “upravlja sobom na anarhističkim načelima”, mora postati “praktična škola anarhizma.” (No Gods, No Masters, str. 55, 57). Nadalje, većina anarhosindikalista/kinja, uz tradicionalni industrijski pristup koji se veže za revolucionarni sindikalizam, podupire i komunalne organizacije (organizacije zajednice) i njihovu borbu. Dok smo se mi u ovom izlaganju uglavnom orijentirali na industrijsku stranu revolucionarnog sindikalizma (jednostavno zbog toga što ona predstavlja ključni aspekt revolucionarnog sindikalizma), potrebno je istaknuti da se revolucionarni sindikalizam može proširiti i da proširuje sebe na borbu unutar zajednice, tako da sva ova navedena načela borbe imaju šire značenje (tako se pojavljuju oblici borbe poput sindikalizma zajednice kao sredstva za stvaranje skupština susjedstva). Zato je neistina da anarhosindikalizam ignorira komunalne organizacije i borbu unutar zajednice, što se može vidjeti i iz povijesti španjolskog CNT-a (CNT je, na primjer, pomogao organizirati štrajkove stanara/ki za smanjivanje rente na iznajmljivanje stanova).

Važno je istaknuti i to da su revolucionarni sindikati otvoreni za sve radnike, bez obzira na njihova politička mišljenja (ili nedostatak istih). Revolucionarni sindikat postoji kako bi obranio interese radništva, a na anarhističkim se načelima organizira kako bi osigurao izražavanje interesa svakog člana/ice. S druge strane, to znači da je revolucionarno-sindikalistička organizacija drugačija od organizacije revolucionarnih sindikalista. Ono što taj sindikat čini revolucionarnim jesu njegova struktura, ciljevi i metode. Očito je da se unutar revolucionarnog sindikata stvari mogu mijenjati (što vrijedi za svaku organizaciju koja funkcionira na demokratskim načelima) i ti procesi promjena su iskušenja koja anarhosindikalisti/kinje pozdravljaju, ne bježeći od njih. Budući da je takav sindikat samoupravan, njegovu borbenost i politički sadržaj određuje njegovo članstvo. Kao što je to izrazio Pouget, sindikat “pruža otpor poslodavcima u geometrijskom razmjeru s otporom kojega stvaraju njegovi članovi.”

Unutar revolucionarno-sindikalističkog pokreta postoje dva glavna pristupa u građenju revolucionarnih sindikata – dual-sindikalistički (dvostruki sindikalizam) i pristup “bušenja iznutra”. Prvi pristup zagovara stvaranje novih, revolucionarnih sindikata kao opozicije postojećim sindikatima. Ovaj je pristup, kako u prošlosti tako i danas, najprisutniji i najviše zastupljen u izgradnji revolucionarnih sindikata (američki, talijanski, španjolski, švedski i mnogi drugi revolucionarni sindikalisti/kinje stvarali su svoje sindikate u vremenu vrhunca sindikalizma, između 1900. i 1920. godine). Pristup “bušenja iznutra” jednostavno podrazumijeva rad unutar postojećih sindikata kako bi se iste pokušalo reformirati i u krajnjem ih slučaju pretvoriti u revolucionarne sindikate. Ovaj je pristup bio najprisutniji među francuskim, britanskim i dijelom američkim sindikalistima/kinjama.

Međutim, iako različiti, ovi pristupi nisu potpuno suprotni. Mnoge dual-sindikate stvorili/e su revolucionarni sindikalisti/kinje koji su u početku djelovali unutar žutih sindikata. U trenutku u kojem su postali siti birokratske sindikalne mašinerije i pokušaja reformiranja takvih sindikata, odvojili su se od žutih sindikata i stvorili nove, revolucionarne sindikate. Slično tome, dual-sindikalisti/kinje poduprijet će određene borbe žutih sindikata i često će biti članovi/ice i revolucionarnih i žutih sindikata (eng. “two carders”). Prije od izoliranja od većine žutih sindikata, dual-sindikalisti/kinje bit će u kontaktu s njima tamo gdje je to potrebno i značajno za njih – na radnim mjestima i u borbi, radije nego na sastancima žutih sindikata koje većina radnika/ca ionako ne posjećuje. Dual-sindikalisti/kinje tvrde da su žuti sindikati, poput države, previše birokratizirani da bi ih se moglo izmijeniti i stoga je i sam pokušaj njihovog reformiranja gubljenje vremena i energije (te ističu kako je veća mogućnost da će takvi sindikati izmijeniti ideje sindikalista/kinja s pristupom “bušenja iznutra”).

No, bez obzira na to koji pristup preferiraju, revolucionarni sindikalisti/kinje podupiru i ističu važnost autonomnih (direktno-demokratskih) organizacija radnika/ca unutar radnoga mjesta. Također, oba pristupa potiču stvaranje mreža revolucionarno-sindikalističkih aktivista/kinja koje služe za širenje anarhističkih/revolucionarno-sindikalističkih ideja unutar radnoga mjesta (takav tip organizacije poznat je pod nazivom “industrijske mreže”). Takve mreže mogle bi biti početni koraci i osnovno sredstvo za stvaranje revolucionarnih sindikata na radnim mjestima. Takve bi grupe, tijekom sindikalnih borbi, podupirale revolucionarno-sindikalističke taktike i baznu organizaciju, stvarajući tako potencijal za izgradnju revolucionarnih sindikata, budući bi se revolucionarno-sindikalističke ideje širile među radništvom i ukazivale im na to kako revolucionarni sindikalizam djeluje u praksi.

Dok imena “revolucionarni sindikalizam” i “anarhosindikalizam” datiraju iz Francuske 1890-ih godina, ideje vezane za ta imena imaju dulju povijest. Anarhosindikalističke ideje razvijale su se neovisno u mnogim zemljama i vremenima. Po Rudolfu Rockeru, sam je anarhosindikalizam bio “izravan nastavak onih društvenih kretanja koja su se oblikovala u okrilju Prve internacionale, a koja je najbolje shvatilo i prihvatilo slobodarsko krilo ovog velikog saveza. Njegove teorijske pretpostavke utemeljene su na učenjima slobodarskog ili socijalističkog anarhizma, dok je oblik organizacije uvelike preuzet iz revolucionarnog sindikalizma.” (Anarcho-Syndicalism, str. 49)

Zaista, svatko tko je upoznat s Bakunjinovim radom ubrzo će vidjeti da su mnoge njegove ideje naznačile ono što će kasnije biti poznato kao revolucionarni sindikalizam. Na primjer, Bakunjin je tvrdio da “organizacije strukovnih sekcija, njihove federacije u Internacionali i njihovo zastupništvo u Komorama rada, ne samo da stvaraju visoku školu u kojoj radnici/e Internacionale, kombinirajući teoriju i praksu, mogu i moraju izučavati ekonomsku znanost, već one u sebi nose živuće klice novog društvenog poretka koji će zamijeniti buržujsko društvo. One ne stvaraju samo ideje, nego i činjenice same budućnosti.” (Citirano iz Rockera, ibid., str. 45). Bakunjin je neprekidno naglašavao da su sindikati (ekonomska radnička udruženja) “jedino djelotvorno oružje koje radnici/e mogu upotrijebiti protiv buržoazije”, kao što je naglašavao i važnost solidarnosti i korjenitih štrajkova koji snaže, kao i važnost generalnog štrajka kao sredstva koje “prisiljava društvo da odbaci svoju staru koru.” (The Basic Bakunin, str. 150, 153). (Ovdje moramo istaknuti kako mi ne tvrdimo da je Bakunjin “izmislio” revolucionarni sindikalizam. Daleko od toga. Mi samo tvrdimo da je Bakunjin izrazio ideje koje su već bile razvijene unutar radničke klase i tako postao, ako želite, “glasnogovornik” ovih slobodarskih težnji unutar radničkog pokreta, kao što je na mnogo načina pripomogao i u razjašnjavanju ovih ideja. Tako, riječima Emme Goldman: “značajka koja odvaja revolucionarni sindikalizam od većine filozofija je ta da on predstavlja revolucionarnu filozofiju radništva, koncipiranu i rođenu u konkretnoj borbi i iskustvu samih radnika/ca – a ne na sveučilištima, fakultetima, knjižnicama ili u glavama nekih znanstvenika/ca.” (ibid, str. 65-6). Ovaj se argument također odnosi na Bakunjina i Prvu Internacionalu.)

Prema tome, suprotno od toga da predstavlja neku vrstu revizije anarhizma ili da bude neka vrsta “polu-marksističkog” pokreta, sindikalizam je zapravo nastavak razvijanja Bakunjinovih ideja i ideja anarhista unutar Prve Internacionale (iako s nekim neznatnim razlikama) koje su se razvijale nakon katastrofalnog iskustva “propagande djelom”. Slijedeći beskrajne besmislice koje su marksisti/kinje (i liberali/ke) pisali/e o Bakunjinu, nije teško razumjeti zašto marksisti/kinje obijaju vidjeti anarhističke korijene revolucionarnog sindikalizma; ne bivajući svjesni Bakunjinovih ideja, oni misle da su anarhizam i revolucionarni sindikalizam krajnje suprotni, dok je zapravo (da upotrijebimo riječi Emme Goldman) revolucionarni sindikalizam “u biti ekonomski izraz anarhizma” i “pod Bakunjinom i latinskim radnicima [Prve Internacionale] kovao se unutar industrijskih i sindikalističkih linija.” (Red Emma Speaks, str. 66, 68). Slično tome, poznato je da je američka Crna Internacionala (koju su organizirali/e anarhisti/kinje 1880-ih godina) “dvadeset godina prije predvidjela anarhosindikalizam” i da su “načela industrijskog sindikalizma, koja su anticipirali Industrijski radnici svijeta (IWW), posljedica svjesnih napora anarhista/kinja... koji su nastavili afirmirati... načela za koja su čikaški anarhisti dali svoje živote.” (Salvatore Salerno, Red November, Black November, str. 51, 79).

Osim toga, ideje slične anarhosindikalizmu razvijale su se i neovisno o slobodarskom krilu Međunarodnog udruženja radnika (Prve Internacionale) gotovo četrdeset godina prije u Britaniji. Ideja da se radnici/e trebaju organizirati u sindikate, upotrebljavati direktnu akciju i razviti društvo utemeljeno na sindikalnim federacijama razvijale su se unutar ranog radničkog pokreta u Britaniji. The National Consolidated Trade Union of Great Britain and Ireland (Nacionalni konsolidirani sindikat Velike Britanije i Irske) imao je, kako je to izrazio stručnjak za rani britanski radnički pokret, “viziju [koja je bila] bitno revolucionarno-sindikalistička, vođena decentraliziranim socijalizmom u kojem sindikati... dobivaju produktivni kapacitet za činjenje sebe kolektivno samodostatnima”, a sindikat utemeljen na “House of Trade” nadomjestio bi postojeću državu. (Noel Thompson, The Real Rights of Man, str. 88). Također, ovaj je pokret  razvio ideje mutualističkih banaka desetljeće prije no što ih je Proudhon stavio na papir.

Revolucionarni sindikalizam i anarhosindikalizam teorijski se i organizacijski temelje na učenjima slobodarskog socijalizma (anarhizma). Revolucionarni sindikalizam kombinira svakodnevnu borbu za reforme i poboljšanje uvjeta života radničke klase unutar postojećeg sistema (što postiže direktnom akcijom, a postignute reforme uzima samo kao djelomične uspjehe) zajedno s dugoročnim ciljem uništenja kapitalizma i državnosti. Cilj revolucionarnog sindikalizma je radničko samoupravljanje proizvodnjom i raspodjelom – društvo koje se postiže sredstvom socijalne revolucije - samoupravljanje koje se već unutar ovog sistema ostvaruje u revolucionarnom sindikatu i na čijem načelu isti počiva.

Revolucionarni sindikalisti/kinje smatraju da su takve organizacije presudne za uspješnu izgradnju anarhističkog društva, budući da takvi sindikati omogućuju stvaranje novog svijeta u ljušturi starog, čineći tako velik dio populacije upoznatim s dobrobitima anarhističkog oblika organizacije i borbe. Nadalje, revolucionarni sindikalisti/kinje tvrde da oni koji odbacuju revolucionarni sindikalizam zbog toga što “vjeruje u trajnu organizaciju radničke klase” i zahtijevaju “da se radnici organiziraju ‘spontano’ u samom trenu revolucije” zapravo promiču “iluziju stvorenu za ostavljanje ‘revolucionarnog pokreta’ u rukama tzv. obrazovane klase [ili] tzv. ‘revolucionarne partije’... [što znači] da se od radnika/ca jedino očekuje da dođu na ‘svadbenu zabavu’ kada se treba boriti, a u normalnim vremenima teoretiziranje ostave specijalistima i studentima” (Albert Meltzer, Anarchism: Arguments For and Against, str. 57). Revolucionarni sindikalisti/kinje sindikat vide kao “školu” anarhizma, kao “klicu socijalističke ekonomije budućnosti, elementarnu školu socijalizma općenito... [mi trebamo] posaditi ove klice dok još ima vremena i dovesti ih do najvišeg mogućeg razvoja, kako bi zadatak nadolazeće socijalne revolucije učinili što lakšim i osigurali njezinu trajnost.” (Rudolf Rocker, ibid, str. 52) Samoupravno društvo mogu stvoriti jedino samoupravna sredstva, a budući da samo samoupravna praksa može osigurati takav uspjeh, potreba za slobodarskom narodnom organizacijom je ključna[7]. Revolucionarni sindikat vidi se kao ključni kolosijek na kojem radnička klasa može pripremiti sebe za revoluciju i naučiti se direktnom upravljanju svojim životima. Na ovaj način revolucionarni sindikalizam stvara, da upotrijebimo Bakunjinove riječi, stvarnu politiku naroda, koja ne stvara parazitsku klasu političara i birokrata. (“Mi želimo emancipirati sebe, osloboditi sebe” pisao je Pelloutier, “ali ne želimo izvršiti revoluciju i riskirati našu kožu kako bi socijalista Petra postavili na mjesto radikala Pavla.”)

To što revolucionarni sindikalisti/kinje većinu energije usredotočuju na stvaranje revolucionarnih sindikata i što zagovaraju trajnu organizaciju radničke klase svakako ne znači da ne podupiru organizacije koje su spontano stvorili/e radnici/e u borbi (kao što su to radnička vijeća, tvornički komiteti itd.). Anarhosindikalisti/kinje i revolucionarni sindikalisti/kinje odigrali su velike uloge u ovim vrstama organizacija (što se može vidjeti na primjerima Ruske revolucije, tvorničkih okupacija u Italiji 1920-ih, itd.)[8]. To proizlazi iz toga što revolucionarni sindikalizam djeluje kao katalizator za militantnu radničku borbu i suprotstavlja se klasno-kolaboracionističkim težnjama sindikalnih birokrata i ostalih radničkih fakira. Revolucionarno-sindikalističke aktivnosti na taj način moraju uključivati i poticanje stvaranja samoupravnih organizacija gdje iste već ne postoje i stoga podupiru i potiču stvaranje takvih spontanih pokreta, nadajući se da će se isti pretvoriti u temelj za revolucionarni sindikalistički pokret ili u uspješno izvršenu revoluciju. Osim toga, većina anarhosindikalista/kinja svjesna je male vjerojatnosti da će svaki radnik/ca ili čak većina njih, biti u revolucionarnim sindikatima prije nego počne revolucionarno razdoblje. To znači da će nove organizacije, koje u borbi spontano stvori radnička klasa, biti okosnica društvene borbe i post-kapitalističkog društva, prije nego će to biti sami sindikati kao takvi. Sve što sindikati mogu ostvariti je dati praktičan primjer kako se organizirati na slobodarski način unutar kapitalizma i državnosti i činiti samo dio okosnice slobodnog društva, zajedno sa spontano stvorenim organizacijama radničke klase.

Stoga, u borbi spontano stvorene organizacije radnika/ca igraju važnu ulogu u revolucionarno-sindikalističkoj i anarhosindikalističkoj teoriji. To i ne iznenađuje, budući da revolucionarni sindikalisti/kinje zagovaraju stajalište da su radnici/e, a ne avangarda elitnih političkih teoretičara/ki, ti koji trebaju stvarati svoje vlastite organizacije, kontrolirati svoju borbu (i na kraju svoju revoluciju) u svojem vlastitom interesu. Stoga, nije presudno je li neka specifična organizacija revolucionarno-industrijski sindikat, radnički savjet ili neka druga radnička formacija. Presudno je to što su ih stvorili/e i što njima upravljaju sami radnici/e. U međuvremenu, anarhosindikalisti/kinje ostaju industrijski gerilci koji dovode klasni rat na razinu proizvodnje kako bi izborili ustupke sada i ovdje i jačali težnje prema anarhizmu, pokazujući kako su direktna akcija i slobodarska organizacija učinkoviti i da mogu izboriti djelomične ustupke od  kapitalističke i državne moći.

I na kraju, potrebno je istaknuti da, iako revolucionarni sindikalizam ima anarhističke korijene, nisu svi revolucionarni sindikalisti/kinje anarhisti/kinje. Nekolicina marksista/kinja bili su revolucionarni sindikalisti/kinje, posebno u SAD-u gdje su sljedbenici Daniela De Leona podržali industrijski sindikalizam i pomogli u stvaranju Industrijskih radnika svijeta. Irski socijalist James Connolly također je bio marksistički sindikalist, kao što je to bio Big Bill Haywood, vođa u IWW i član Socijalističke partije SAD-a. Marksistički sindikalisti/kinje općenito preferiraju više centralizacije unutar revolucionarnih sindikata (do danas je IWW bio najviše centralizirani revolucionarni sindikat) i često tvrde da je politička borba potrebna za potpun rad sindikata[9]. Nepotrebno je napomenuti da se revolucionarni sindikalisti/kinje i anarhosindikalisti/kinje ne slažu s tim i tvrde da centralizacija ubija duh pobune i slabi stvarnu snagu sindikata (Rudolf Rocker, Anarcho-Syndicalism, str. 53) i da političke partije bespotrebno razdvajaju radničku klasu, kao što su i neučinkovite u usporedbi s revolucionarno-sindikalističkom borbom (ibid, str. 51) Stoga, nisu svi revolucionarni sindikalisti/kinje anarhisti/kinje, niti su svi anarhisti/kinje revolucionarni sindikalisti/kinje. Oni anarhisti/kinje koji se smatraju revolucionarnim sindikalistima/kinjama često upotrebljavaju pojam “anarhosindikalizam” kako bi istaknuli činjenicu da su istovremeno i anarhisti/kinje i sindikalisti/kinje i kako bi izrazili slobodarske korijene revolucionarnog sindikalizma.

Za daljnje upoznavanje s idejama anarhosindikalizma, “Anarcho-Syndicalism” Rudolfa Rockera je klasično djelo i dobar početak. Valja još naglasiti i knjigu britanskog sindikalista Toma Browna “Syndicalism” kao i knjigu Daniela Guérina “No Gods, No Masters” koja sadržava i članke vodećih teoretičara/ki revolucionarnog sindikalizma.