Nezadovoljstvo stanovništva diljem Europe uzrokovano posljedicama istinski strukturalne krize kapitalizma tinja sve jače ispod europskog tla uz sve češće erupcije spontanog nezadovoljstva studenata, radnog stanovništva, nezaposlenih, umirovljenika. Pa kako se gospodarska i politička situacija u Grčkoj, Portugalu, Irskoj, Španjolskoj i Hrvatskoj sve više radikalizira, tako sve jasnije proviruje golotinja klasnih razlika ispod smokvinog lista "općeg dobra" i "nacionalnog interesa" – činjenica koja se dobro može uočiti u tekstovima, to jest plaćenim oglasima novinara Jutarnjeg lista poput Marine Klepo (Nadaju se da će i nova Vlada smanjivati rashode, sadašnju nagrađuju za reforme: Kreditom od 150 milijuna eura), M. Kuskunović (Radnici i sindikati Dalmacijavina žele Todorića za svog vlasnika), Nevenke Horvat i Branke Stipić (Novcem za škverove mogli smo: sagraditi 700km autoceste…"), Rozite Vuković i Nikole Sever-Šeni (Svi se slažu: Treba rezati. Samo nitko ne misli da se to odnosi na njega"), portala Jutarnji list (Mislite da je kriza? Prosjećna plaća narasla je za 1% i iznosi 5909, 85 kuna) ili kolumnista Jutarnjeg Viktora Vresnika, inače urednika magazina Forbes (tiskovine koja jednom godišnje donosi popis najbogatijih ljudi na svijetu čijim interesima vjerno služi). Maske padaju a naslovi Jutarnjeg lista poput Klepinog Režite plaće i zaboravite na radno vrijeme i gore navedenih postaju norma "objektivnog" novinarstva. Novac koji određene i moćne interesne skupine ulažu u ovaj tip iznimno utjecajne promocije slijeva se ravno u džep vlasnika Jutarnjeg lista Ninoslava Pavića, dok njegovi novinari u najbolje slučaju dobiju mrvice sa stola te pokoji i sitnu ideološku zadovoljštinu, a u najgorem sačuvano radno mjesto barem za taj dan. Masmediji postaju dio avangarde neoliberalizma stvarajući privid široke narodne podrške uskim političkim i kapitalističkim interesima Vlada, krupnih kapitalista, bankara, direktora, menadžera.

KAKO SPASITI KAPITALIZAM?

Tako se u tekstu Režite plaće i zaboravite na radno vrijeme objavljenom u Jutarnjem listu 9.5.2011. seciraju preporučene mjere MMF-a portugalskoj političkoj i gospodarskoj eliti s ciljem restabilizacije posrnulog portugalskog gospodarstva i predlaže provođenje identičnih mjera u Hrvatskoj. Marina Klepo, autorica članka, zapitala se "Što su to EU i MMF propisale Portugalu, zemlji koju muče problemi slični našima?" Klepo navodi da je prva gorka, ali "nužna" pilula koju moramo progutati „smanjenje socijalnih doprinosa i liberalizaciju težišta rada, što uključuje manje naknade za prekovremeni rad i sve beneficije, ali i nezaposlenost". Jednostavno rečeno, traži se i nameće radnicima svakodnevno probijanje osmosatnog radnog dana uz neplaćen ili nedovoljno plaćen prekovremeni rad te stvaranje sve većeg broja nesigurnih poslova s fleksibilnim radnim vremenom, mjestom rada, malim plaćama i ugovorima na određeno. U nedostatku bilo kakvog zaposlenja pravilo će postati manje ili nikakve naknade za nezaposlene, bolovanja i porodiljske dopuste koje će milijune ljudi u sadašnjim trenutcima masovne nezaposlenosti lišiti svih prihoda i ostaviti potpuno nezaštićene pred olujama nereguliranog tržišta.

Drugi korak je "vezivanje plaća uz produktivnost te pomicanje fleksibilnog radnog vremena" što će omogućiti vlasnicima i direktorima kompanija u proizvodnji, trgovini ili uslugama legalno izrabljivanje radnika putem opetovanih zahtjeva za povećanim fizičkim i mentalnim intenzitetom rada. Radnici potpuno otuđeni od utjecaja na brzinu i proces samog rada bit će prisiljeni raditi brže, više i duže dok će im nad glavom konstantno visjeti mač mogućnosti gubitka posla.

Klepo tvrdi da bi "Zemlja morala ubrzati privatizaciju državnih kompanija i smanjiti pretjerani utjecaj države na ekonomiju". Specifičnije, zagovara se privatizacija državnih energetskih, komunalnih i telekomunikacijskih kompanija što će staviti neke od esencijalnih društvenih potreba poput vode i električne energije, ne u društvenu upravu, već u ruke privatnog kapitala s odriješenim rukama prilikom određivanja cijena.

Dalje: "Da bi smanjila deficit proračuna na tri posto BDP-a, Vlada će morati značajnu srezati rashode, a posebno velike uštede planirane su u području zdravstva." Uravnoteženje proračuna rezanjem brojnih socijalnih beneficija poput zdravstva i doprinosa za mirovinsko osiguranje još je jedna velika neoliberalna idée fixe, a zagovarati takav korak u situaciji dok se istovremeno zaziva prolongirano radno vrijeme koje će direktno utjecati na fizičko i mentalno zdravlje radnih ljudi koji se neće moći priuštiti skupo privatno liječenje ravno je zločinu.

Navodi se: "Povećat će se PDV i porez na nekretnine", s time da se zaboravlja napomenuti da će povećanje PDV-a i poreza na nekretnine, nejednako raspoređeno na sve slojeve stanovništva, najviše pogoditi upravo porezne obveznike s niskim i srednjim primanjima već ionako opterećene velikom poreznim davanjima, dok će one s najvišim primanjima koji u svojim rukama drže više od polovice nacionalnog bogatstva tek neznatno okrznuti i ostaviti njihovo golemo bogatstvo nedirnutim. Da bi se dodatno ilustrirala spomenuta činjenica, dovoljno je napomenuti da su tijekom devedesetih godina neoliberalne mjere poput svih navedenih omogućile da se bogatstvo 5 posto najbogatijih ljudi na svijetu uvećalo za 20 posto dok su prihodi siromašne i srednje klase, uzevši u obzir porast cijene življenja, ili ostali identični ili su opali. 1990. prosječna plaća glavnog izvršnog direktora u 500 najvećih svjetskih kompanija bila je u prosjeku 84 puta viša od plaće prosječnog radnika. Do 2000. godine bila je 475 puta viša od plaće prosječnog radnika. Uostalom očito je da se dodatni prihod od možebitnog povećanja PDV-a ne planira uložiti u općedruštveno bitne potrebe poput kvalitetnijeg zdravstva, školstva ili komunalija, već će se novac poreznih obveznika utrošiti na sanaciju to jest otplaćivanje dugova i promašaja privatnog financijskog i korporacijskog sektora te održavanje ogromne društvene nejednakosti u kapitalizmu.

Klepo pred kraj utvrđuje da "posljedice reformi, nažalost neće biti brz oporavak, ali sve mjere trebale bi značajno povećati potencijale zemlje na dulji rok" te da je cilj reformi isključivo "potaknuti zapošljavanje jer ekonomija stagnira već godinama". Prigodno fantastičan završetak jednako fantastične priče u kojem se radnicima i nezaposlenima želi suflirati da realizacija neoliberalnih reformi zapravo ide njima u korist - da je to nužnost "nacionalnog interesa" i da smo svi mi u istom vlaku prema boljem sutra. Kako drugačije nazvati tekst u kojem se tvrdi da smanjivanje ili potpuno ukidanje socijalnih beneficija i naknada, liberalizacija tržišta rada i privatizacija kao "nužne" kozmetičke promjene u restabilizaciji kapitalizma ustvari doprinose otvaranju novih radnih mjesta i poboljšanje u dalekom, ali dostižnom "postkriznom razdoblju" – u svijetu neoliberalizma očito je put do raja popločen lošim namjerama.

Klepo zaključuje rečenicom da "bi možda nevolja jednog dana mogla zbližiti sve hrvatske stranke" u provođenju reformi. Zazivanje jedinstva lidera hrvatskih političkih stranaka u provođenju spomenutih reformi – promašeno je i posve nepotrebno. Umjesto služenja narodu oni su odavno izabrali svoju stranu i služenje uskom interesu svoje klase. Jedino što ljude poput Čačića, Kalmete, Kosor, Jakovičića, Pusić i Milanovića sprječava da iste sekunde provedu sve tražene reforme je isto ono što koči političke lidere u Portugalu i Grčkoj, a o čemu novinari Jutarnjeg lista nikada ili rijetko izvješćuju – opravdan strah od narodnih prosvjeda koji su na portugalske i grčke ulice u travnju i svibnju privukla više milijuna ljudi te sve glasniji zahtjevi za istinskom strukturalnom promjenom cjelokupnog gospodarskih i društvenih odnosa.