Štrajk glađu? Ništa to ne valja!

Drage čitateljice i čitatelji, zamoljen sam od drugova iz MASA-e da pomognem svojim stručnim autoritetom liječnika uvjeriti radničku klasu Hrvatske u štetnost štrajkanja glađu, jer se takvih štrajkova toliko zaredalo u zadnje vrijeme da je to strašno. Dalmatinka, Salonit, Željezara, DES, Brodosplit, Kamensko, itd itd...! Strašan je ekonomski položaj naše klase, ali još je strašnije kakve metode biraju radnici da izbore svoje pravo. Ali što da ja sad pišem o nezdravosti štrajka glađu, pa to svi znaju! Da pišem o razgradnji masnog tkiva, mišića i kostiju, o pomanjkanju neophodnih nutrijenata što vodi do nepopravljivih oštećenja u organizmu, da pišem o mukama, depresiji i psihičkoj nestabilnosti... Neću, jer mi se ne čini da je to ono što ljudima treba objasniti, nego nešto drugo. I zato, slušaj ovamo!

To što je toliko mnogo štrajkova glađu među našim radnicima pokazatelj je na kako su niskim granama radnička samosvijest, organiziranost, i opće razumijevanje što se to oko njih zbiva. Štrajk glađu je kao metoda eventualno primjeren zatvorenicima, jer su oni fizički sklonjeni od svijeta i s jako ograničenom mogućnosti komunikacije i suradnje s drugima. U toj instituciji sistemskog sadizma njihova je ličnost svedena na fizičko tijelo, pa im je često vlastito tijelo i jedino oružje.

Ali kada se radnici, najbrojnija i najsnažnija društvena skupina, oni koji stvaraju sve nove vrijednosti, koji hrane, oblače, grade, proizvode, prevoze, podučavaju i liječe... Kada se radnici, sa slobodom kretanja i govora, okruženi desecima i stotinama kolega, i čitavim vojskama braće i sestara u istom položaju odlučuju za štrajk glađu, onda spoznajemo koliko su nam isprani mozgovi i koliko smo nisko pali. Kad kažem mi, mislim na radničku klasu, tj. nas koji iznajmljujemo svoj rad da bismo živjeli.
Naravno da je radnik koji se odlučuje na štrajk glađu u jako teškom položaju. Što on želi postići štrajkanjem glađu? On želi upozoriti javnost na strahote koje mu se događaju, kako bi zapravo moralno ucijenio gazdu. „Evo, zbog toga što si mi dao otkaz/što mi duguješ plaće i što zbog toga nemam čime prehraniti obitelj, ja gladujem. Ako mi se što dogodi, nosit ćeš me na duši.“ Naravno da štrajkač ne igra na sućut gazde, barem se nadam, jer valjda nitko nije toliko naivan. Bez obzira smatrali humanu ekonomiju mogućom ili ne, kapitalizam svakako nitko ne smatra humanim. Gazde i šefovi jednostavno nisu ljudi od kojih očekuješ sućut i milost. (Zato valjda branitelji svetog privatnog vlasništva toliko ustraju na svetosti obitelji – jer je po njima to jedini mogući prostor za toplinu i ljudskost). Dakle, štrajkač glađu gazdi kidnapira njegovog dobar glas, imidž "stvaratelja radnih mjesta koji daje narodu posla i kruha, pokretača cijele ove naše krajine", otima mu taj imidž kršćanina, dobrotvora, uspješnog i moralnog čovjeka – i traži za njega otkupninu.

Ali zapravo je češće ta moralna ucjena usmjerena prema vlastima, jer ako je već došlo do situacije štrajka glađu, onda je vjerojatno odavno isprana ta farsa gazde dobrotvora koji je pružio narodu radna mjesta i „zadužio cijeli ovaj kraj“. Problem je tu što se tog gazdu i dalje smatra zločestim gazdom (u odnosu na dobre i poštene, koji poštuju zakon i isplaćuju plaće), i u štrajk glađu se kreće jer se vjeruje u vladajuću ideologiju, u zakon i red. Vladajuća ideologija kaže da je najamni rad ugovorni odnos dviju ravnopravnih strana koje dobrovoljno u njega stupaju kako bi zajednički – poslodavac ulažući sredstva za proizvodnju a radnik ulažući svoju radnu snagu – pridonosili vlastitom i sveopćem dobitku. Budući da je ne može negirati, vladajuća ideologija prešućuje eksploataciju radnika – tj. činjenicu da radnik plaćom nužno dobije manje nego je proizveo (bez čega gazda nema interesa da ga uopće zapošljava) a da tim viškom ne raspolaže radnik, nego gazda. Hvaleći demokraciju na sva usta prešućuje da zapravo ne odlučujemo demokatski što ćemo proizvoditi, kako distribuirati i koliko trošiti, odnosno da u domeni ekonomije ( a ima li osnovnije i važnije domene?) ne vlada demokracija nego tiranija kapitala, bankara i tržišta. Vladajuća ideologija prešućuje da je država sa svojim naredbodavnim zakonima, zatvorima, policijom i vojskom zapravo jedino jamstvo opstanka ovog ekonomskog sustava – koji privilegira sitnu manjinu, nauštrb ostatka čovječanstva, uključujući i buduće generacije – ekonomskog sustava koji fizički ubija i moralno korumpira ljude, koči razvoj ljudskih potencijala i uništava biosferu. Taj sustav zove se kapitalizam, a bez države se on ne bi mogao održati. Sve to prešućujući, vladajuća ideologija kaže da je, pošto je najamni rad dakle tobože stvar ugovora ravnopravnih strana, uloga države ta da jamči poštivanje ugovora, da zaštiti oštećenu stranu i da kazni prekršitelja. Država je tobože nepristrani sudac, ruka pravde.

Pa je tako štrajkač glađu praktički najgorljiviji branilac poretka i najveličanstvenija njegova reklama, jer stavlja i svoje zdravlje i možda i život u okladu da sustav funkcionira i da će dobit zadovoljštinu! I ne samo da se kladi da će uspjeti; njegova gesta zapravo znači da njegov život više nema smisla ako sustav ne funkcionira, da se on voljan i lišiti života ako se za rad ne dobije plaća, i ako Država ne uskoči ako što zašteka. Kakav apsurd, dragi moji! Onaj koji je kapitalizmom najdramatičnije oštećen, koji je gurnut u situaciju da razmišlja o tako drastičnom potezu kao što je štrajk glađu, stavlja svoju muku u reklamu ideologije koja kapitalizam uopće čini mogućim! Kako žalosno, kako frustrirajuće!

Štrajkač glađu dakle apelira na Državu i njenu pravdu, ali jao! – Država je birokracija u kojoj nitko ne žuri da prihvati odgovornost, pogotovo takvu, i svatko odgovornost prebacuje na drugu instancu, premijeri i ministri na niže, lokalne razine, ili na još više – na globalne trendove, zahtjeve ili zakone Europske unije... Dakle, nema jasne mete koju se štrajkom glađu moralno ucjenjuje, a dok se ovi kao štapinom dinamita dobacuju tko je odgovoran, zdravlje štrajkaša sve je lošije, a mediji sve manje zainteresirani. Onaj na koga se adresira štrajk glađu (poput predsjednika vlade ili države) lako može izbjeći odgovornost, može reći da o slučaju ne zna dovoljno, poslužiti se floskulom da „institucije trebaju raditi svoj posao“ i sl. Pri tom će izraziti žaljenje, pomilovati po glavi štrajkače, slikati se s njima i još skupiti političke bodove.

A mediji? Mediji će popratiti štrajk površnim izvještajem, nakon kojeg slijedi nekoliko drugih, u kojima su uvijek glavni glumci političari, a blok vijesti završit će s nekom šaljivom kratkom viješću o psu koji zavija uz gitaru, o bebi pandi u nekom zoološkom vrtu ili nečim sličnim, jer svijet je zapravo lopta šarena! Nikada u vijestima ili političkim emisijama nećemo čuti o klasnom sukobu i neodrživosti kapitalizma, nego će se propagirati poistovjećenje s nacijom i državom, kao da su svi državljani RH jedna velika obitelj koja mora biti složna i dogovoriti se „je li za napredak ili nije.“
A što reći o sindikalnim „vođama“, o onim birokratima s vrha hijerarhija prokapitalističkih, „žutih“ sindikata? Zaista, što reći o onima koji „predstavljaju“ radnike pričajući o „socijalnom partnerstvu“ između poslodavaca i radnika? Kakvom crnom partnerstvu?! Kao savjestan liječnik koji prati trendove u svojoj profesiji, mogu vam citirati najsuvremenije priručnike iz medicine rada: „Kada govori o birokratima iz žutih sindikata, o tim svodnicima, o tim kolaboracionistima koji imaju plaće od 12 000 ili više kuna, mešetare sindikalnim nekretninama, organiziraju šarene povorke sa sloganima „Hoćemo raditi i od rada živjeti!“ kod pacijenta se javlja ubrzanje bila i stiskanje pesnica, ili u nekim slučajevima grčenje želuca i refleks povraćanja.“

Sindikalna birokracija podržala je antisocijalističku propagandu i ustuknula pred nacionalizmom i pretvorbenom i privatizacijskom otimačinom, umjesto organiziranja radnika prakticirala kršćansko i domoljubno apeliranje, pridonoseći desetljećima stvaranju radničke nesvjesti u kojoj se radnici za svoja prava bore u janjećoj, mazohističkoj, kršćanskoj maniri – uništavajući svoje zdravlje štrajkom glađu – umjesto uništavajući gazdinu imovinu ili profit; razbijajući molekule svog mišićnog tkiva umjesto gazdinog, policajčevog ili štrajkolomčevog nosa. Mi medicinari bismo te nesretnike onda, tretirajući im ozljede, poučili da su si sami krivi jer su izabrali krivu stranu, i da stati na stranu radnika u pravedničkom gnjevu donosi mnoge dobrobiti za psihofizičko zdravlje, dok je stati im na put veliki zdravstveni rizik. Potvrdilo Međunarodno radničko udruženje.