U zadnje vrijeme sve oči ovog svijeta uprte su u „revolucije“ u arapskim zemljama, od Tunisa, Alžira, pa do Egipta i Jemena. Zbog svoje masovnosti, represije i otpora naroda one su privukle pažnju posebice među ljevičarskim krugovima (u ovo dakako ubrajam i anarhiste i slobodarske komuniste). Do sada smo mogli naići već na gomile internetskih stranica potpore, gomile članaka koji veličaju „revolucije“ ili pak prenose vijesti koje ne bismo pronašli u mainstream medijima; do sada smo mogli naići i na mnoštvo grupa potpore na raznim društvenim mrežama ili pak na parole „neka Zagreb postane Magreb“ na zidovima naših gradova.

No, pitanje je: što možemo očekivati od „revolucija“ u arapskim zemljama? Što će biti rezultat svega ovoga?

Cilj ovog članka je pokušati odgovoriti na ova pitanja, te dati realniju analizu situacije, koja odudara od trenutne medijske histerije – kako s jedne, tako i s druge strane.

Pobuna, a ne revolucija

Na samome početku potrebno je razdvojiti dva pojma: revoluciju i pobunu. Revolucija je radikalna promjena političkih, ekonomskih i društvenih odnosa, dok je pobuna revolt protiv vladajućih elita koja ne mora rezultirati bitnijom promjenom u političkim, ekonomskim i društvenim odnosima već samo smjenom elita ili dogovorom među starim i novim elitama. Cilj revolucije, za slobodarske komuniste, je jasan – besklasno društvo slobodarskog komunizma, dok pobuna ne mora imati jasne ciljeve već je rezultat spontanog ustanka raznih društvenih skupina pogođenih određenim pitanjem. „Revolucije“ u arapskim zemljama nisu ništa drugo do li pobune.

Ovu razliku je vrlo važno naglasiti kako zbog odgovora na medijsku histeriju, neovisno je li riječ o mainstream medijima ili onim lijevim. Mainstream mediji često ove pobune prozivaju revolucijama kako bi ocrnili svaku inicijativu koja dolazi iz baze protiv vrha. Pri tome dakako polaze od bauka revolucije, kao doba nesigurnosti koje će rezultirati stvaranjem novog Sovjetskog Saveza, sistema koji je već u prvih par godina svog postojanja uspio upropasititi kompletnu borbu radničkog pokreta koja ga je iznjedrila, ali i sve buduće. Isto tako, mainstream mediji to ne rade samo zato da bi prikazali pobunjenu masu „iracionalnom gomilom željnom linča“ već i kako bi si otvorili prostor za pozivanje na liberalnu demokraciju, pravnu državu, „ljudska prava“ i sl. prazne floskule koje bi trebale predstavljati civilizaciju i humanost, dok se u stvarnosti iza njih skriva dehumanizirajuća kapitalistička mašinerija. Lijevi mediji i organizacije, s druge strane, često i svaku najmanju pobunu pokazuju kao revoluciju čisto kako bi opravdali vlastito postojanje, odnosno kako bi zatvorili oči pred činjenicom da je ljevica odavno na koljenima i da sve teže odgovara izazovima današnjice.

Kako se situacija u Grčkoj u zadnje vrijeme stišala, pobune u arapskim zemljama su dobro došle raznoraznim avanturistima i uzbuđenim promatračima da ih označe revolucijama. Po njima je riječ o revolucijama jer dolazi do masovne mobilizacije stanovništva, prisutno je nasilje odozdo u vidu razbijanja izloga, paljenja automobila, pljačkanja supermarketa, sukoba s policijom i vojskom, koja često zna i preći na stranu „revolucionara“, te oduzimanje oružja istoj itd. No, revolucija se ne određuje po upotrebi nasilja već po njezinom klasnom karakteru i zahtjevima. Čak i neuspješna revolucija, kao npr. Ukrajina 1917-1921 ili pak Španjolska 1936-1937, od samog svog početka daje svijetu na znanje da je njezin cilj ukidanje kapitalizma i države u vidu ostvarivanja slobodnog društva. Ruski anarhist Petar Kropotkin u svom djelu Velika francuska revolucija piše: „Vidjeli smo kako je revolucija započela narodnim ustancima već od prvih mjeseci 1789. godine. Međutim, da bismo napravili revoluciju nije dovoljno samo da postoje takvi ustanci – više ili manje uspješni. Nužno je da nakon ustanaka ostane nešto novo u institucijima, što će dozvoliti novim oblicima života da se razrade i utvrde“.

Klasna borba, nacionalizam ili islam?

Činjenica da su pobune nastale kao rezultat mobilizacije masa, te sam nasilni karakter pobuna ne znači da je riječ o revoluciji ili da je riječ o klasnoj borbi. Analizirajući mobilizaciju u Tunisu i Egiptu možemo primijetiti kako je riječ o mobilizaciji najširih društvenih slojeva, iako je pretežito riječ o siromašnim slojevima, odnosno proletarijatu. No, razlog same mobilizacije je ono što hrvatski sociolog Dinko Tomašić naziva „moralnom bombom“. Pod tim konceptom on smatra da će do pobune doći kada se narod pobuni iz „moralnih“ razloga kao što su npr. preduga vladavina određene elite, represija sistema, nezadovoljavanje zahtjeva određenih religijskih grupa itd. Dakle, iako je riječ o borbi siromašnih ljudi, većinom proletarijata, možemo primijetiti veliki nedostatak klasne svijesti. Da, činjenica je da se siromašni bune protiv bogatih, no isto tako činjenica je da ne postoji revolucionarni pokret koji bi ovaj bijes uspio prenijeti na jednu drugu razinu – na razinu klasne borbe i socijalne revolucije.

Bez klasnog karaktera svaki masovni pokret se vrlo lako rasprsne ili ga pak nacionalističke, „nacionalnooslobodilačke“ ili vjerske grupe iskoriste za svoje ciljeve.

Da potvrdimo ovu tezu dovoljno je da se samo sjetimo sličnih situacija npr. u Istočnoj Europi za vrijeme raspada realsocijalističkih sustava. Američki politolozi Rod Hague, Martin Harrop i Shaun Breslin u svojoj knjizi Komparativna vladavina i politika, promatrajući procese tranzicije nekadašnjih realsocijalističkih sustava u liberalne demokracije zaključuju kako se taj proces sastoji od tri dijela: liberalizacija, tranzicija i konsolidacija. Liberalizacija je faza u kojoj autoritarni režim ublažava represiju te se otvara i dozvoljava postojanje same oporbe. Faza tranzicije obuhvaća rashodnjavanje starog režima i uvođenje demokratskih insitucija, a završava uspostavljanjem legitimnosti vlasti. Ova faza se može provesti na dva načina, jedan je reformom, a drugi je rupturom. Ruptura podrazumijeva nasilno rušenje režima i vladajuće elite. No, bilo da je „odabran“ put reformi ili rupture prije ili kasnije dolazi do „razgovora“ između starih elita i novih elita o formiranju novog sustava čime se prije ili kasnije uspostavlja liberalna demokracija. Zadnja faza konsolidacije znači da su svi politički akteri prihvatili demokraciju kao „jedinu igru u gradu“.

Ovu teoriju možemo vrlo slikovito prikazati na događajima iz Istočne Europe. 1989. godine u Rumunjskoj je Ceausescu zbačen nasilnom pobunom naroda koja je također bila „moralna bomba“, iako je obilovala i socijalnim elementima. No, je li došlo do revolucije? Nije. Vlast je i dalje obnašala stara elita sve dok nije izgubila izbore 1996. godine kada, opet, ne dolazi do revolucije već do smjene elita. Poljska Solidarnost uživala je veliku potporu radničke klase, odnosno iza nje je stajao masovni pokret koji je također imao svoje socijalne zahtjeve, no rezultat je bio u pregovorima elita. I mnoge druge države Istočne Europe su upravo prošle kroz ovaj scenarij – masovne pokrete protiv vlasti, koji su osim najčešćih, nacionalnih, zahtjeva imali i socijalne, a često su bili i nasilnog karaktera. No koji je njihov rezultat bio? Rezultat su uvijek bili pregovori između starih i novih elita, nakon čega je stvoren novi sustav liberalne demokracije, a nekad mobilizirane mase su se razišle svojim kućama. Da li bi ijedan ljevičar podupro te pokrete 90-ih godina?

Ovim primjerom sam htio dati odgovor na jedno od pitanja, a to je: što možemo očekivati? Jedina realna opcija trenutno je liberalna demokracija. Dakako, nju niti zagovaram niti je, kao slobodarski komunist, smatram nečim pozitivnim, već je riječ o realnom spletu okolnosti. U izostanku bilo kakvog slobodarskog pokreta koji bi artikulirao klasnu borbu proletarijata jednostavno ne postoji druga opcija.

Vrlo je važno naglasiti kako je lagano pričati o teoriji i prepirati se u zadimljenim kavanama o tome tko je bio u pravu po pitanju radničke države: Staljin ili Trocki, ili su pak slobodari ti koji su u pravu smatrajući da državu treba odmah ukinuti, dok je stvarnost surova i arapskim narodima daje zapravo dva izbora: liberalnu demokraciju ili islamsku džamahiriju.
No, važno je istaknuti kako ipak postoji neka naznaka klasne svijesti. Egipatski novinar Hossam el-Hamalawy, inače urednik bloga Arabwy na pitanje jednog posjetitelja o tome smatra li da su opozicijske stranke sposobne preuzeti vlast nakon što Mubaraka prisile na podnošenje ostavke odgovara kako nije za parlamentarnu demokraciju, već za direktnu. Njegovim riječima: „Direktna demokracija je zasnovana na zajedničkom donošenju odluka od dolje, a zasnovana je na komitetima koji trenutno rastu u četvrtima, a nadam se da će uskoro i u tvornicama.“ Komiteti u četvrtima su nastali nakon što je vlast pustila kriminalce iz zatvora, te povukla policiju. Njihova funkcija je zaštita stanovnika četvrti, jer je otprije poznato da su se mnogi od ovih zatvorenika koristili u obračunima vlasti s političkim disidentima. Ovi komiteti postoje i u Tunisu, kako bi obranili četvrti od razbojnika, policije, ali i privatne policije njihovog predsjednika Ben Alija. Komiteti četvrti su poslužili Tunižanima kao model za svako drugo političko organiziranje. Isto tako, Al Jazeera je objavila kako su radnici u naseljima u okolici Kaira zauzeli tvornice. Nažalost, nisam uspio pronaći još informacija o tome. Vezano uz organiziranje Hossam el-Hamalawy naglašava kako: „U većini slučajeva prosvjedi su spontani, ali polako niču bazne organizacije koje počinju upravljati prosvjedima, uključujući i komitete četvrti, nekoliko nezavisnih sindikata i nadam se uskoro i tvorničke komitete“. Izgleda kako se u Egiptu otpor ipak pokušava usmjeriti u klasne borbe! Shodno tome, 1. veljače održan je i generalni štrajk u kojem je sudjelovalo 2 milijuna ljudi. Nadamo se novim vijestima sličnog sadržaja, te da se želje Hossama el-Hamalawya o tvorničkim komitetima čim prije uspostave!

Globalni kontekst: buđenje iz zimskog sna

Usprkos svemu, događaji u arapskim zemljama od velikog su značenja za nas sve. Oni predstavljaju nastavak borbe i revolta prouzrokovan krizom kapitalizma, ali i represijom države i marionetskih vlada koje djeluju kao sluge stranog kapitala. Ova borba svakog dana sve više jača i u našem dvorištu. Sjetimo se samo studentskih, seljačkih i radničkih borbi diljem Hrvatske, studentskih prosvjeda u Velikoj Britaniji i Italiji, ustanka u Grčkoj itd.

Svi ovi događaji iako su još daleko od ispunjavanja svojih glavnih ciljeva – probudili su nas iz zimskog sna. Isto tako, iznjedrili su ideju direktne demokracije ponovno na dnevno svjetlo. Sada ju je potrebno nastaviti njegovati, jer u njoj se krije klica budućeg društva.