Radnici uglavnom nemaju dionica u poduzećima u kojima rade, ili u bilo kojim drugim poduzećima. To je činjenica. Potpuno je utopijski zasnivati neki "napredan" program sa ciljem dioničarstva: kapital ima tendenciju da se koncentrira u sve manje ruku, i prema toj tendenciji se kroje odnosi između rada i kapitala. "Radničko dioničarstvo" može igrati ulogu, kako je to bio slučaj u američkoj metalurgiji, da bi se povećala produktivnost, pa se tako radnicima daju sitne dionice ne bi li oni imali osjećaj da su njihovi interesi vezani za bolje poslovanje poduzeća, pa zato - valjda - "rade bolje".
Ali veoma rijetko se događa da radnici dobiju većinske dionice poduzeća u kojem rade (npr. kroz stečaj, uz pomoć suda), i da na osnovu toga izaberu upravu. Ali i onda, zbog samog odnosa radnika kao dioničara prema poduzeću (i drugim radnicima) nastaju anomalije: dionice se mogu prodati, odnijeti u penziju ili prenijeti imovinskim nasljednicima, a novi radnici koji dolaze u poduzeće - nemaju ništa, i ne donose odluke vezane za rad poduzeća.
Tako je "radničko dioničarstvo", ako zaista stupi u praksu, jedan relativno kratkotrajan fenomen, koji obično završava novom koncentracijom kapitala i dolaskom novog, siromašnijeg sloja radnika.
Protiv smo bilo kakvog isticanja "dioničarstva" kao metode ili cilja radničke borbe. Ako je netko spasio svoje radno mjesto tim putem - u redu. Ali takvi se nalaze u 1% - onih koji su se "snašli". Ostalih 99% obično završi na ulici bez ičega. Zato grupe/pojedince koje ovaj postupak nazivaju "revolucionarnim" treba kritizirati bez ikakvog posebnog obzira.
Druga je stvar kada radnici okupiraju tvornicu/poduzeće, ne da bi je uzeli u dioničarsko vlasništvo, nego da bi je pokrenuli kao "kooperativu". Onda svi radnici koji rade u poduzeću imaju, preko radnog kolektiva, glas u radu poduzeća; svi oni koji rade odlučuju, a oni koji odlaze ne nose sa sobom "komadić" istog.
Do ovih slučajeva dolazi obično kada se određeno (pojedino) poduzeće nađe pred propasti, pa ga radnici, na ovaj ili onaj način, preuzmu.
Naravno, ni "aktivna okupacija", odnosno pokretanje "kooperative", ne treba se smatrati "revolucionarnim" postupkom. Svakako je "napredniji" od drugog scenarija - masovnog otpuštanja i nezaposlenosti - ali je i ovo običan defanzivni postupak radnika u svakodnevnoj "ekonomskoj" borbi za stabilniji materijalni položaj u kapitalističkom društvu. Kao takav ga podržavamo, ali "defanzivni" postupci nisu i modeli za "ofanzivu". (Posljednji primjer "kooperative", koju je ujedno pomagala sekcija MUR-a u Njemačkoj, poznat je pod imenom "Strike Bike".)
Ono što je zaista "revolucionarno" bilo bi preuzimanje cjelokupne privrede putem revolucionarnog generalnog štrajka - kada bi se kapitalistički sistem - sa svom svojom logikom robe, trgovine, nadnica, ponude, potražnje, razmjene, kredita, bonusa, normi, zajmova, najmova itd. (ova logika, u stvari, prilikom "dioničarstva" ili "kooperacije", ostaje, i uvjetuje rad i ponašanje radnika) - ukinuo.
