Sistem nadnica je glavno sredstvo kojim kapitalisti svijeta, tj. oni koji posjeduju materijalno bogatstvo cijelog planeta, vode klasni rat. Kao što bi se pušku moglo smatrati glavnim oružjem konvencionalnog ratovanja, alatom za napadanje, ozljeđivanje i ubijanje, tako se i sistem nadnica može smatrati jednako opasnim izumom, izdankom svega što je površno i vrijedno prijekora u ljudskoj prirodi. Anarhosindikalizam se protivi sistemu nadnica zbog toga što on omogućuje eksploataciju ljudi i dovodi ih na razinu robova u gotovo doslovnom smislu riječi.

Dakle, počet ćemo objašnjavajući pojmove. Što je sistem nadnica? Sistem nadnica je proizvod kapitalističkog sistema koji, zasnovan na načelu privatnog vlasništva, uzdiže privatno posjedovanje alata za industrijsku proizvodnju (ili, da se poslužimo starim marksističkim izrazom, sredstava proizvodnje) na razinu neospornog Svetog pisma. Sistem nadnica proizlazi iz činjenice da posjedovanje sredstava proizvodnje samo po sebi nije dovoljno da ih učini korisnim; ključni dio procesa proizvodnje, ono što pokreće ili zaustavlja proizvodni proces je ljudski rad. Bez unošenja ljudskog rada u proces proizvodnje, cijeli bi kapitalistički sistem došao do zastoja. Agresivnost kojom gospodari proizvodnog procesa reagiraju na bilo kakav zastoj u proizvodnji, na primjer, zbog štrajka, dovoljan je dokaz ove tvrdnje.

Budući da trebaju ljudski rad da iskoriste svoje alate i strojeve, gospodari proizvodnje, kapitalistička klasa, prisiljeni su zapošljavati radnike. Oni sami ne rade. Kapitalisti zapošljavaju radnike upravo zato što je njihova uloga da upravljaju i vode, a ne da sudjeluju u proizvodnoj aktivnosti, aktivnosti čiji je direktni rezultat proizvodnja dobara ili usluga. Budući da sami radnici ne posjeduju sredstva proizvodnje, sebe i svoju radnu sposobnost iznajmljuju onima koji ih imaju, a to je već spomenuta kapitalistička klasa. Za vrijeme sudjelovanja u proizvodnoj aktivnosti, radnik ili radnica i njegova/njezina radna sposobnost su vlasništvo kupca njihovog rada, upravitelja kapitalista koji sam ne radi.

Kako bismo mogli potpuno cijeniti to što su anarhosindikalisti dovoljno neprijateljski nastrojeni prema ovom sistemu da spremno posvećuju svoje živote njegovom ukidanju, žrtvuju svoje vrijeme za anarhosindikalistički pokret umjesto da ga troše na nešto opuštenije, moramo prvo proučiti nekoliko osnovnih pretpostavki o svijetu. Ako na trenutak zastanemo i razmislimo o tome za što se zalažu anarhosindikalisti, moći ćemo više cijeniti razloge zbog kojih se protive određenim stvarima.

U najosnovnijem smislu, anarhosindikalisti smatraju individualnu autonomiju temeljem i nužnim preduvjetom za uživanje u potpuno ljudskoj egzistenciji koja je zasnovana na razvijanju jakog pojedinca s osobitim karakterom i ličnošću i ciljevima koji dovode do duhovnog ispunjenja, sreće i zadovoljostva. Drugim riječima, u očima anarhosindikalista, autonomija i čovječnost su sinonimi, a nedostatak jednog podrazumijeva nepostojanje drugog. Osnovu za ovu tvrdnju čini pretpostavka da ljude od strojeva razlikuje njihova sposobnost samorealizirajućeg ponašanja, individualnog razmišljanja i djelovanja – drugim riječima, provođenja njihove individualne volje. Tvrditi da je onaj koji ne provodi svoju individualnu volju robot ili stroj, značilo bi tvrditi nešto vrlo očito. Slično tome, tvrditi da čovjek nije stroj, bilo bi poprilično tautološki. Međutim, oboje ipak ukazuju na činjenicu.

Ako je individualna autonomija preduvjet za samorealiziranje i razvoj individualne svijesti i osobnosti, onda je, prema anarhosindikalizmu, preduvjet za individualnu autonomiju materijalna neovisnost. Kao što samorealiziranje (kao suprotnost mehaničkoj pokornosti nekoj višoj sili) ne može uopće postojati bez autonomije i mogućnosti provođenja individualne volje, tako autonomija ne može postojati bez samorealiziranja.

Temelj individualne materijalne neovisnosti, nastavljaju anarhosindikalisti, i ono što garantira ista prava i povlastice svakom čovjeku je to da svaki pojedinac mora imati slobodan i ravnopravan pristup sredstvima proizvodnje i da kroz taj slobodan i ravnopravan pristup dobiva potpuni proizvod svojega rada. Slobodan i ravnopravan pristup sredstvima industrijske proizvodnje, temeljno je obilježje socijalno pravednog oblika materijalne neovisnosti i, u širem smislu, socijalni oblik individualne autonomije, onaj koji svi mogu ravnopravno dijeliti. To je čista suprotnost kapitalističkom individualizmu, aproprijaciji koja ne poznaje granice i koja se provodi na štetu drugih.

Ako su autonomija i mogućnost da se svakodnevno provodi individualna volja preduvjeti za pojedinačno samorealiziranje te ako je društveno pravedni standard materijalne neovisnosti preduvjet i temelj za individualnu autonomiju, onda će za anarhosindikaliste jedini prihvatljivi oblik ekonomske i društvene organizacije biti onaj koji se sastoji od potonjeg i time jamči prvo.

Može se zaključiti, a tako tvrde i anarhosindikalisti, da sistem nadnica ne jamči materijalnu neovisnost i individualnu slobodu. Upravo suprotno tome, ističu anarhosindikalisti, sistem nadnica guši individualnu autonomiju te ponižava i kvari ljudsku prirodu.

Sistem nadnica se ukorijenio u kapitalističkom sistemu privatnog vlasništva i privatnih monopola nad socijalnim resursima i sredstvima proizvodnje, kao što smo već i primijetili. Budući da je ukorijenjen u sistemu koji omogućava, štoviše i podržava, monopol, iz toga logično slijedi da sistem privatnog vlasništva koji čini osnovu kapitalističkog sistema za većinu podrazumijeva otuđenje od vlasništva i materijalnu ovisnost; drugim riječima, smrtnu kaznu za njihovu slobodu.

Protivnici ovog stajališta bi sada mogli reći da u kapitalističkom sistemu svatko može postati kapitalist, da društvena hijerarhija nije zacementirana i da su prilike za uspinjanje na ekonomskoj ljestvici dostupne svima s potrebnom inicijativnošću, vještinom i predanošću marljivom radu. Očigledno je nešto od ovoga u nekoj mjeri istinito, ali na istini je zasnovano i opažanje da je potreban novac kako bi se zarađivalo.

Činjenica je da sistem nadnica postoji iz samo jednog razloga: kako bi se eksploatirao ljudski rad radi koristi malog broja ekonomskih elita. Zarađuje se tako što se radniku isplaćuje manje od vrijednosti robe koju on proizvodi. Ovo je bezrezervna eksploatacija, kratko i jasno. Ako sistem nadnica od onoga koji zarađuje plaću čini nadničkog roba, onda taj sistem, bez da išta daje zauzvrat, uzima i od plodova radnikova rada kako bi korist od toga imali oni koji ne rade.

Tako dolazimo i do ključnog dijela problema. Kapitalistički sistem zahtijeva velik broj pojedinaca koji su primorani prodavati svoju radnu sposobnost kako bi preživjeli, pojedinaca kojima je ljudsko pravo na materijalnu neovisnost – koja je osnova njihove slobode i prilike za razvoj i uspjeh - uskraćeno već od rođenja. Točno je da se manjina može uspeti na ekonomskoj ljestvici, ali samo ako ostali niz nju padaju. Na kraju, uvijek prisutna ostaje sama ta ljestvica, taj sistem eksploatacije u kojem neki profitiraju od tuđeg rada. To što određeni pojedinci mogu zamijeniti mjesta u tom ciklusu eksploatacije i nadničkog ropstva, potpuno je nevažno.

Anarhosindikalisti se protive sistemu nadnica jer on predstavlja materijalno otuđenje i ekonomsku prisilu. Za prosječnog čovjeka sistem nadnica znači život proveden u podčinjavanju ciljevima i željama drugih, život u siromaštvu, pun ekonomskih teškoća, sve u ime života u izobilju za vlasnike kapitala, za njihovu dekadenciju, luksuz i toliko bogatstva da ni sami ne znaju što da s njim rade. Primarni cilj anarhosindikalističkog aktivizma je ukidanje sistema nadnica kroz ukidanje institucije privatnog vlasništva i klasnog društva koje ono utjelovljuje, zajedno sa čitavom opresijom, prijevarama i eksploatacijom koje ono podrazumijeva.

Jasno je da onda, kao odgovor na sistem nadnica, anarhosindikalisti zagovaraju klasni rat. Doduše, kada anarhosindikalisti govore o klasnom ratu, ono na što misle je klasni rat koji im nameću ekonomske elite koje svakim svojim potezom pokušavaju uništiti slobodu radništva svijeta u ime svemogućeg profita. Klasni rat, dakle, nije agresivni osvajački rat, za razliku od imperijalističkih kapitalističkih ratova koji su bili nužni za podređivanje cijelog planeta i institucionalizaciju sistema privatnog vlasništva koji čini eksploaticiju i gomilanje profita mogućim, već obrambeni rat u ime društvene autonomije i dostojanstvene ljudske egzistencije.