Cilj socijalne revolucije je istovremeno rušenje kapitalističkog i državnog sistema i izgradnja slobodnog društva radnika.
Mi, anarhisti-komunisti, smatramo da je najpotpuniju ekonomsku i političku emancipaciju radnika jedino moguće ostvariti njihovom vlastitom autonomnom akcijom, a u odsustvu bilo kakve vlade u toku socijalističke izgradnje.
Emancipaciju koja bi bila smo ekonomska ili politička nije moguće ostvariti. Svaka politička vlast neminovno povlači za sobom podjarmljivanje proizvođaća (nemoguće je eksploatirati buržoaziju kao klasu, pa čak i pod najstrožom diktaturom proletarijata, jer je ona neproduktivna), tj. radnih masa gradova i sela, upravo na isti način kao što se svako ekonomsko podjarmljivanje izražava preko oblika prisvojene vlasti: države.
Emancipacija radnika se može postići samo njihovim vlasitim udruživanjem, putem federalističkog objedinjavanja njihovih proizvodnih i potrošačkih organizacija.
Tvornice, zavodi, rudnici, obradive površine, ukratko sva društvena bogatstva, trebaju preći iz vlasništva kapitala i države u ruke radnih masa. To se neće realizirati nacionalizacijom sredstava za proizvodnju, tj. birokratskim upravljanjem; već njihovim podruštvljavanjem, tj. prenošenjem inicijative centra na mjesnu i opću federaciju tvorničkih i zavodskih komiteta, koja će djelovati u čvrstoj suradnji s mjesnom i općom federacijom potrošačkih kooperativa. Samo je na taj način moguće ukinuti privatno vlasništvo i državi, onemogućiti eksploataciju čovjeka od strane čovjeka i vlast čovjeka nad drugom čovjekom.
Država, tvorac nejednakosti i privilegija, ustupit će svoje mjesto federaciji slobodnih komuna, a svaka od njih će predstavlja lokalni savez proizvođača, kooperanata-potrošača, radnika zaposlenih u prometu, kulturnih radnika i drugih utilitarnih organizacija društva. Jedini organizacijski princip radnika prije i poslije socijalne revolucije počiva u federalizmu, tj. na udruživanju različitih organizacija na osnovi slobodnog sporazuma.
Tj. bit će jedini mogući način da se izbjegne opasnost stvaranja birokratskog aparata, neminovnog pri izgradnji centralizma, koji monopolizira pobjede revolucije i na taj način predstavlja za nju najveću prijetnju.
Treba svugdje stvarati tvorničke, zavodske i seoske komitete, čiji će zadatak biti upravljanje proizvodnjom u poljoprivredi i industrijskim poduzećima.
Savezi proizvođača – mjesni, pokrajinski, nacionalni i internacionalni – stvorit će čvrsti sistem proizvodnje, koji su sami radnici izgradili odozdo prema gore. Mi inzistiramo na tvorničkim i zavodskim komitetima, jer oni nastaju kao neposredni izraz volje samih radnika, a istovremeno se nalaze pod njihovom stalnom kontrolom. Sastavljen od radnika određene tvornice, mijenjajući po principu rotacije što češće svoj sastav, tvornički ili zavodski komitet može bolje od bilo kog drugog ocijeniti stvarne potrebe radnika, otvarajući u tom cilju široko polje rada svakom radniku. Sadašnje sindikate zamijenit će federacije tvorničkih i zavodskih komiteta, čiji će zadatak biti organizacija proizvodnje.
U cilju raspodjele proizvodnih dobara bit će obrazovani organizmi za opskrbljavanje po ugledu na kooperative. Dobivajući proizvode neprestano iz tvornica, radničke i seljačke kooperative ukinut će svaku posrednički strukuru između proizvođača i potrošača, i osigurat će redovnu i racionalnu raspodjelu proizvoda. Proizvodi kojih ima u izobilju bit će dijeljeni bez ograničenja; najrjeđi će biti podijeljeni u jednakoj količini svima. Ova dva tipa organizacije čine sovjete proizvodnje i potrošnje.
Ovi Sovjeti će imati isto tako zadatak da brane revoluciju protiv svih pokušaja etatističkih partija da osvoje vlast.
Opće naoružavanje građanskog i seoskog proletarijata, koje osiguravaju tvornički i zavodski komiteti (kao što je to bilo u Italiji 1920.) pokazat će se kao najbolja obrana revolucije.
Stvaranje stalne armije od mobiliziranih radnika dovelo bi do koncentriranja vojnih snaga i potencijala u rukama uskog rukovodećeg kruga, što bi predstavljalo veliku opasnost za revoluciju. Prema tome, to će biti obrambena organizacija sastavljana od pripadnika-dobrovoljaca, a ne stalni centralizirani vojni aparat.
Obrazovat će se statističke službe radi točnog procjenjivanja potreba stanovništva; cilj će im biti prikupljanje podataka, sređivanje pokazatelja i stastistika o potrošnji proizvoda razne vrste. Burze rada imat će, zajedno sa statističkim službama, posredničku ulogu, u pogledu ravnomjernog uključivanja novih radnika u sve industrijske grane. U komunističkom poretku neće biti nezaposlenih, jer svaka ruka i mozak mogu biti korisno upotrebljeni.
Cijeli niz drugih organizacija, kao što su kućni savjeti, kulturne ustanove itd., nastajat će same po sebi, kao izraz potreba stanovništva, a ne zbog snage i volje „vrha“, kako se to odigrava kod boljševika.
Sovjeti i tvornički i zavodski komiteti, koje su stvorili sami radnici, bili su upravo takve strukture što su obrazovane u ruskoj revoluciji; u početku su ih boljševici, htjeli ne htjeli, prihvatili, a zatim su ih iskoristili za svoje političke ciljeve. Sve će spomenute organizacije, čvrsto objedinjene na teritorijalnom principu, obrazovati mjesnu anarhističku komunu; pored toga, svaka organizacija, s ozbirom na svoj sastav, moći će se objediniti s organizacijama sličnog tipa, teritorijalnim i eksteritorijalnim, u skladu sa svojim potrebama. Komune će se objediniti u okviru nacije, i koliko to mogućnosti dopuštaju, u međunarodnim okvirima.
