Tottenham i šire: neoliberalni neredi i mogućnost politike

Jedna od mnogih stvari koje mediji u kontekstu trenutnih nereda u Londonu ponavljaju do besvjesti jest to da su pobunjenici 'divljaci', 'prostaci', 'nasilnici' ili nešto blaže 'buntovna mladež'. Sve o čemu Cameron i njegove kohorte pričaju su zločin i kazna te 'puna snaga zakona' – kao da se ti mladi ljudi svakodnevno ne suočavaju s punom snagom zakona. Na razne nam se načine govori da nema političkog konteksta, niti političkog motiva, niti političkog neprijatelja – radi se o najobičnijem kriminalitetu. To je zbog toga što se nasilje nad policijom (a time i nad državom) ne smatra samim po sebi političkim činom. To je zbog toga što se zavist, žudnja za luksuznim dobrima poput TV plazmi ili nakita i pribavljanje istih, ne smatraju političkim. Politička klasa i komentatori nisu u stanju prepoznati sebe kao neprijatelje ljudi koji žive u područjima poput Tottenhama gdje torijevski rezovi zatvaraju centre mladih, gdje vlada ogromna nezaposlenost čak i u vremenu kada grad cvjeta, i koja su predmet zakonodavstva smišljenog da ih stavi u još nepovoljniji položaj.

S druge strane, neoliberalna država funkcionira prvenstveno kao sredstvo za olakšavanje akumulacije bogatstva tj. luksuznih dobara. Neoliberalna teorija nas uči kako je svrha države omogućiti profitabilno funkcioniranje biznisa i industrije, te ona s tim ciljem na sebe preuzima određene aktivnosti za koje nije realno očekivati da će biznis i industrija iz njih izvući profit – npr. izgradnja cesta ili policijske snage – premda, kako se profitne stope smanjuju a tržišta preplavljuje konkurencija, čak se i te svete državne funkcije 'de-reguliraju' ili privatiziraju kako bi se kompanijama koje rade za profit omogućilo da ih preuzmu. Primjer toga je predložena privatizacija zatvorskog sustava, kao i kontinuirani pritisak da se kompjuterskim kompanijama omogući eksploatacija obrazovnog sustava. Jedva da je vrijedan spomena suludi argument da je NHS (National Health Service – Nacionalna zdravstvena služba, op. prev.) u UK-u 'bankrotirao' te torijevski program njegovog otvaranja navodno jeftinijim i efikasnijim kompanijama koje rade za profit – unatoč činjenici da sve studije pokazuju da je NHS najefikasniji i najisplativiji način pružanja zdravstvene zaštite.   

I tako, kapitalizam pljačka javnu sferu. Službe koje su građani stotinu ili više godina smatrali javnim dobrom, a ne nečim što bi nekolicini trebalo služiti kao izvor profita – zdravstvo, briga za stare i nemoćne, obrazovanje, socijalna pomoć, penzije, pitka voda, kanalizacija, zbrinjavanje otpada, ceste i putovi, urbano i ruralno planiranje, pošta, telefon, policija itd. – izložene su sistematskim i kontinuiranim pritiscima usmjerenim ka slamanju veze između građana i službe. O tim stvarima više ne bismo trebali razmišljati kao o 'našima', osim u smislu u kojem možemo za banku reći da je naša. Te nam se stvari osiguravaju u obliku roba i usluga od strane kompanija koje koriste svoje pravo da iz njih izvuku profit – zapravo da ga izvuku iz nas, iz naše boli, starosti naših roditelja, djetinjstva naše djece, naših novčanih problema, našeg okoliša. Građane treba redefinirati kao potrošače usluga. Jedina funkcija države je regulacija aktivnosti kompanija kako bi se spriječilo nastajanje monopola.   

Policija funkcionira kao jamac profita. Policija je 'naša' samo u smislu u kojem je i porez naš. Policija se stoga sve češće (jer je tako uvijek bilo) nalazi leđima uza korporativni zid suočena s razbaštinjenim građanstvom za koje država predstavlja neprijateljsku silu. Ovo policiju čini političkom zbog toga što je pogrešno smatrati da pljačkanje javne sfere od korporacija i pojedinaca nije političko. Naravno, nitko na korporacijskoj strani to ne želi tako nazvati. Oni žele da se na to gleda kao na zdravi razum. Kažu nam da je država 'bankrotirala', ili da je 'podbacila'. Samo kompanije koje rade za profit mogu efikasno obaviti posao i potrošačima pružiti dobru kvalitetu za njihov novac. Ono što pri tome zapravo misle je 'Uzet ćemo novac i zbrisati'. Ako živite u oskudici, osjećate se loše, provjerite svoj kreditni rejting.

U vrijeme kada je jaz između bogatih i siromašnih najveći u povijesti, veći nego što je bio u devetnaestom stoljeću kada je kapitalizam bio na svom vrhuncu, može li ikoga iznenaditi što su nezaposleni mladi ljudi iz Tottenhama, Hackneya, Claphama ili Peckhama dobro naučili ove lekcije? U slučaju sloma države, potražite najsigurniji izlaz. Cijena zlata je viša nego ikada, upravo tamo idu svi pametni ulagači. Oni uzimaju svoj novac i bježe. Uvijek postoji tržište za cool televizore, pogotovo s približavanjem Olimpijskih igara – koje se igrom slučaja održavaju nedaleko od Tottenhama. Ako ne igrate, ne možete pobijediti. Zbog toga zaigrajte i uzmite što možete. Na kraju dana sve je to samo biznis. Od MacDonald'sa do 'Payday zajmova' i 'kupujemo zlato' kompanija koje se reklamiraju diljem istočnog i južnog Londona, poruka je jasna: 'Jedino čime vas vrednujemo je vaša mogućnost plaćanja. Svatko tko si ne može priuštiti da plati je žicaroš, šljam, delikvent, parazit.' 

U ovome svijetu policija je samo još jedan oblik nasilja – pogledajte samo što su napravili prosvjednicima protiv mjera štednje. Ona je omiljeno oružje države za discipliniranje buntovne mladeži, kriminaliziranje otpora i zaštitu profita. Ovu posljednju ulogu u Londonu trenutno ne ispunjava baš najbolje, ali je zbog toga dobro poradila na ostalima koje su lakši plijen. Nedavna zatvorska kazna od 16 mjeseci za Charlieja Gilmoura zbog navodnih nasilnih radnji tokom nedavnih prosvjeda protiv mjera štednje, od kojih su najgori izgleda uključivali bacanje kante za smeće na Rolls Royce princa Charlesa i vješanje po jarbolu za zastavu, u oštrom je kontrastu s činjenicom da niti jedan policajac nikada nije bio optužen zbog smrti crnca u pritvoru. Ubojstvo crnog muškarca u mini-taksiju u ulici Ferry Lane u Tottenhamu  samo je dio ove represivne funkcije. Sada znamo da nema dokaza koji bi poduprli policijsku priču da je Mark Duggan pucao prvi. Bio on gangster, kao što je to policija vjerovala, ili ne, činjenica je da oni nikada ne bi upucali direktora banke. Unatoč tome, bankar je naličje novčića čije je Mark Duggan lice. Zatvaranje tri četvrtine centara mladih u Tottenhamu od strane trenutne torijevske vlade direktno je povezano s navodnom stabilnošću ekonomije UK-a. Cijenu bankarevog doma plaćaju mladi građani sjevernog i južnog Londona. Danas sam na RTE-ovoj (Irska radiotelevizija, op. prev.) emisiji Liveline čuo čovjeka koji je živio u Londonu a koji je rekao da prosvjednici 'idu u šoping s našim novcem'. To funkcionira u oba smjera. Bankar ide u šoping s novcem koji je trebao otići zajednicama Tottenhama, Claphama, Hackneya…   

To što su pobunjenici samo uvjetno shvatili ovu vezu, nije njihova krivica. Kada bih ja bio torijevska vlada ili njihov glasnik, strepio bih od dana kada će pobunjena mladež točnije prepoznati svojeg tlačitelja, kada će ona otići dalje od neposrednog neprijatelja (policije) do neprijatelja iza jednosmjernih prozora i 'ikoničkih' zgrada. Značajno je to što su u više navrata napali velike multinacionalne lance – Topshop, Hugo Boss, MacDonald's, Sony i Carpetright (čiji je direktor Lord Harris od Peckhama, donator Konzervativne stranke i član gornjeg doma britanskog parlamenta), kao i to da je bilo 'nemira' u ulici Oxford. U međuvremenu oni žive verziju neoliberalnog sna siromašnih klinaca, šopingiranjem 'našim novcem' u svim najboljim dućanima, donoseći kući najnovije sportske cipele, tehnologiju i ono najbolje od svih ulaganja, zlato.    

U ovom nasilju nema ničeg bezumnog. Ono je inteligentno, tehnološko i dobro organizirano. Pobunjenici su taktički nadmudrili mnogo snažnije policijske snage i tajne službe. Ono je svakako destruktivno po život zajednice, brutalno surovo prema vlasnicima malih trgovina i ljudima koji žive u ili blizu glavnih ulica, ali je li ono destruktivno koliko i trajna nezaposlenost, beznađe i uvjerenje da te je država napustila u korist burze? To što su se ti mladi ljudi okrenuli protiv najizravnijih simbola moći i bogatstva i to što žele nešto od toga za sebe ne čini ove nerede ništa gorima od destrukcije koju je izazvala Thatcher ili one koja je započela pod Cameronom. A neredi su suštinski neoliberalni zbog toga što su ovi mladi ljudi usvojili poslovicu da je pohlepa nešto dobro, da uzimaš ono što možeš, da će moćni naslijediti zemlju.  

Zakopana ispod sve te lažne svijesti, još se uvijek nalazi doza bijesa uzrokovanog sve većim ponižavanjem njih samih kao i njihovih roditelja i zajednica. Njega prati uvjerenje da su kicoši iz Torijevske stranke, vlasnici multinacionalnih korporacija i policija njihovi neprijatelji. Struktura čitave stvari im možda i nije najjasnija, ali oni osjećaju njene učinke. Njihovi životi su opljačkani. Oni nemaju što izgubiti.

Ali ako se ispune želje ove hrabre i snažne govornice iz Hackneya, možda pronađu bolju analizu. Ona kaže: 'Crni ljudi uozbiljite se, ako se borimo za jebeni cilj onda se borimo za jebeni cilj'. Ona zna da su neredi politički, ali trenutno se radi o pogrešnoj politici. Oni se bore za pogrešan cilj. Pisac Darcus Howe kaže istu stvar (Youtube bi mogao maknuti ovaj video pa ga zbog toga dijelite ako možete) ali, uz više iskustva, on to naziva pobunom.   

 [Dok ovo pišem u Londonu je mirnije ali akcija se premjestila u Manchester (odakle je stiglo mnogo pojačanja londonskoj policiji!), Birmingham i Bristol, a na policijsku postaju u Nottinghamu je bačena zapaljiva bomba.]

Preuzeto s bloga The Ice Moon.

Komentari

re

I opine that to receive the home loans from banks you ought to present a great reason. But, one time I have got a small business loan, because I wanted to buy a car.

Znaci, zaigraju se djecica iz

Znaci, zaigraju se djecica iz moje ulice veceras, zapale par kontenjera razbiju par izloga, prevrnu par auta to ce biti dovoljno za duboku analizu raznih analitičara!

Kokošje sljepilo

Ti ne vidiš ili se praviš da ne vidiš?

odoh zapalit veceras par

odoh zapalit veceras par automobila mare ford ili opel, zapalit cu i trgovinu koju drzi moj susjed, slucajno ce zahvatit i i obliznju kucu, naravno to ce se svidjeti i mojim susjedima pa ce se oni pridružiti u tom spektaklu iducu vecer s vecim razmjerima, ocekujemo bar izvještaj i dublju analizu na ovim stranicima jer ipak ne moze se raditi samo o besmislenom nasilju

Puka pomodnost?

Ajde ako te stvarno veseli i ako misliš da je to zgodna zabava za razbijanje dokonih večeri. Samo stvar je u tome da to nećeš napraviti. Nečeš, jer ti fali ono nešto što bi ti dopustilo da to napraviš, a to sigurno nije puko praćenje pomodnih paljevinsko-pljačkaških trendova. Prije nešto što bi te natjeralo da sam sebi stisnutih zuba prišapneš: "Ma baš me briga, ko ih jebe sve skupa, tako i tako nemam što više posebno za izgubiti niti kamo ići!"
Uostalom svejedno, misli što hoćeš. To ti bar niko ne može uzeti.

Definirati cilj

Na koncu konca što drugo preostaje. Dilema je gorjeti u paklu neoliberalnog kapitalizma ili gorjeti zajedno sa njim? Sve drugo je teorija. Nadam se da sam u krivu.