Decentno, uz puno tehničkih fraza i diplomatske glume, o hrvatskoj se krizi očitovala i Svjetska banka: analizom hrvatskog približavanja Europskoj uniji, u subotu je na svojoj internetskoj adresi, Kosoričinu timu darovala i paket strateških preporuka radi izlaska iz krize. Djelo je to, na 200 stranica, plodonosne suradnje njezina tima globalizirane pameti i našeg Ministarstva financija, koje im je u tom stručnom poslu dalo svoj dokumentacijski doprinos.
No, ni taj najnoviji izvještaj Svjetske banke o Hrvatskoj nije želio ulaziti u stvarne korijene aktuelne hrvatske gospodarske drame, pa tako ni u Stabilizacijski program iz 1993. na temelju kojeg je ondašnja hrvatska vlast gotovo preko noći uspostavila precijenjeni tečaj hrvatske valute, uz koji je do danas gotovo sve uvozno postalo i ostalo jeftinije od domaćeg. Poštujući makroekonomski okoliš, što je proizašao iz precijenjenog tečaja, Svjetska je banka sa svoje strane unazad 15-ak godina pozajmila značajne zajmove i stručnu pomoć, ali njezini timovi nikad (!) nisu lošima i štetnima ocijenili ni politiku precijenjenog tečaja kune, niti tajkunsku privatizaciju, niti rasprodaju bankarskog sustava mreži velikih EU-banaka, pa ni razorno djelovanje cjelokupne tranzicijske igre na hrvatsku industriju i njezin inovativni potencijal.
Danas, kad je Hrvatska pred krajnje neizvjesnom gospodarskom budućnošću, trust mozgova Svjetske banke Vladi preporučuje »nužne reforme tržišta rada« i »privlačenje izravnih stranih ulaganja u nove izvozne poslove«, radi »povećavanja stope rasta BDP-a«, kako bi na svom vječnom putu u EU, Hrvatska u razdoblju do 2025. značajno smanjila gospodarski jaz prema Uniji i posve se integrirala u njezin tržišni zamah. Ali, ni uz te mjere, zamotane u ekonomistički celofan, ne idu u konkretne poteze, ne navode bar viziju te nove izvozne ponude, ne iznose najbolnije kvantifikacije predloženih reformi. Samo, do paradoksa za nasmijavanje, ističu da je unazad deset godina Hrvatska »ostvarila dojmljiva postignuća«, ali čiji »obrazac rasta neće biti održiv«, pa su »nužne ubrzane refrome tržišta rada«, itd.
Ne spominjući ni riječju, da je Hrvatska u tom razdoblju »dojmljivih postignuća«, postala zemlja uvoza, trgovine, rasprodaje najkvalitetnije imovine strancima i kockarskoga zaduživanja u zemlji i inozemstvu, pogotovo ne to, da su najveće uspjehe u hrvatskoj tranzicijskoj priči ostvarile velike – ne domaće, nego – inozemne kompanije i banke, Svjetska banka u rukavicama zaključuje, da se Hrvatska pretvorila u zemlju »niske zaposlenosti stanovništva radne dobi«. Jer, u Hrvatskoj doista samo 57,7 posto ljudi u radnoj dobi – radi, iako bi bilo poželjno da ih radi najmanje 70 posto. Taj cilj – preporučuju iz Svjetske banke – Hrvatska bi trebala dostići najkasnije do 2025. uz odlučnu reformu tržišta rada. To znači, preporučuju, smanjiti brojne socijalne naknade, uključujući i one za rodilje (!), olakšati otpuštanja radne snage, kako bi više domaćih ili uvoznih radnika radilo za manje plaće, smanjiti poticaje za odlazak u prijevremenu mirovinu, a povećati za zapošljavanje starijih osoba, skratiti rokove za isplatu naknada za nezaposlene starije radnike, potaknuti na rad sve radno sposobne branitelje i korisnike socijalnih pomoći, poticati migracije radne snage unutar zemlje i njezin uvoz, te ograničiti obveznost sklapanja kolektivnih ugovora.
Kad se tomu pribroje i preporuke o novim upisnim kvotama u srednjim školama i na fakultetima, kako bi se povećao broj tehničkih stručnjaka, a smanjio broj suvišnih društvenjaka, te zahtjevi za smanjivanjem ukupnog fiskalnog opterećenja, kako bi što više inozemnih poduzetnika i ulagača došlo u Hrvatsku, gdje im treba potpuno liberalizirati tržište nekretnina, cijeli se taj paket – u današnjem stanju hrvatske ekonomije, te inovativnosti, produktivnosti i stručnosti većine njezine radne snage – nažalost, čini posve razložnim, iako istodobno izgleda i kao kapitulacijski plan.
Svjesni su u Svjetskoj banci, da bi to moglo izazvati socijalni otpor, koji bi (jer bi uglavnom bio zakašnjeo, promašen i uzaludan) produbio krizu. Ali, kao usput, vade na kraju podatak da su u Sloveniji plaće 30 posto veće nego u Hrvatskoj, iako je u Sloveniji produktivnost zaposlenih 45 posto viša nego u Hrvatskoj. Zato prezaduženoj Hrvatskoj nude neveselu formula spasa: nastavite s predajom što većeg broja gospodarskih nekretnina strancima, kako bi integrirani u EU puno više radili uz niže plaće i lakše otkaze.

Izvor NOVI
LIST