Pojmovi "socijalno partnerstvo" i "socijalni dijalog", koji se neprestano zazivaju, imaju bitnu ulogu u stvaranju prividne slike suvremenog društva. Njima se radnike, unatoč stvarnosti koja je očito drugačija, pokušava uvjeriti u to da su radnici tobože ravnopravni partneri s poslodavcima, da oni rade zajedno u svrhu obostrane koristi te da su u gotovo pa prijateljskom odnosu. "Dijalog" se pak predstavlja kao razuman način komunikacije radnika i vlasnika/uprave te sredstvo kojim se sve treba rješavati. "Socijalni dijalog" se stoga stavlja u oštru suprotnost s "pretjeranim" i "nepotrebnim" postupcima kao što su štrajkovi, prosvjedi i drugi tipovi izravne radničke pobune u borbi za svoja prava. Ono što se pod "dijalogom" zapravo podrazumijeva su beskonačni razgovori i pregovori radničkih predstavnika s upravom/vlasnicima, koji često služe samo tome da sve ostane više-manje kako je i bilo.

No stvarnost je drugačija, bez obzira na to u što nas pokušavali uvjeriti poslodavci, vlast i mediji. Radnici i poslodavci jednostavno nemaju iste interese. Poslodavcu je u interesu da radnik ima što manju plaću, da radi na određeno (i samim time ima puno manja prava), da mu ne plaća prekovremeno i razne doprinose itd. Poslodavci i tajkuni uvijek idu za tim da radnika što više stisnu i da iz njega izvuku što više profita, bilo to zakonito ili nezakonito. Pritom nije bitno kakvi su pojedini vlasnici/poslodavci/tajkuni kao osobe – jesu li oni dobri ili loši, pristojni ili bahati, pohlepni ili ne. Bez obzira na to kakvi su oni kao osobe, da bi se bavili poslom kojim se bave, oni moraju težiti stvaranju profita. A do profita kojemu teže poslodavci mogu doći samo nauštrb radnika. Bez razlike između onoga što radnicima plaćaju za njihov rad i onoga što na tržištu dobiju za robu koju ti isti radnici proizvode, za poslodavce nema profita. Profit je upravo ta razlika. On je osnovni motiv ulaganja svakog poslodavca, neovisno o tome je li riječ o proizvodnji čelika, automobila ili uredskog pribora. Težiti povećanju profita za poslodavca znači povećati razliku između tržišne cijene robe koju prodaje i onoga što radnicima za njihov rad plaća. Sirovine i strojevi koje poslodavac "osigurava" za proizvodnju ne mogu biti izvor profita jer ih poslodavac u pravilu i sam mora kupiti po tržišnoj cijeni da bi uopće mogao pokrenuti proizvodnju. U gotovom proizvodu koji se prodaje, vrijednost početnih sirovina se ne mijenja. Ono što čini razliku između vrijednosti neobrađene sirovine i gotovog proizvoda je vrijednost uloženog rada radnika. Da ga poslodavac plaća po njegovoj punoj vrijednosti, ostala bi mu samo točna vrijednost sirovina koje je i platio. Profita dakle ne bi bilo, pa time ni motivacije za proizvodnju. Poslodavci ne profitiraju od tuđeg rada zato što su zli po prirodi, nego zato što je sustav takav: ako oni to neće činiti, zamijenit će ih drugi koji hoće. Oni koji u tome odbijaju sudjelovati na kraju će pod pritiskom konkurencije propasti. Stoga je bitno shvatiti da svaki poslodavac kada dospije u dilemu između dobrobiti radnika i potrage za profitom mora raditi protiv interesa svojih radnika. Činit će to koliko god je moguće, a to znači – koliko god mu to sami radnici dopuste. Kada to neki poslodavac ne bi radio, ne bi bio to što jest i ne bi se mogao baviti time čime se bavi. Radnik koji to ne shvaća, ne može se uspješno boriti za svoje interese i za svoja prava.

Radnici, s druge strane, imaju potpuno suprotne interese – dobru plaću, siguran posao, sigurno preživljavanje za sebe i za svoju obitelj, dobre uvjete na poslu, radna i socijalna prava itd. Koliko god se ta suštinska suprotnost i suprotstavljenost interesa radnika i poslodavaca pokušavala prikriti zavaravajućim pojmovima kao što su "socijalno partnerstvo", ona je ipak tu. Vlasnici imaju samo jedan interes – profit. Priče o socijalnoj osjetljivosti poslodavaca i brizi za radnike služe tome da se taj interes prikrije. Priča o dobronamjernosti poslodavca za cilj ima obuzdati radnike i spriječiti ih u organiziranoj borbi za svoje interese. Svaki poslodavac zna da borba radnika za svoje interese direktno ugrožava njegove interese. Čak i ako se radnici u trenucima dobrog poslovanja mogu izboriti za neke ustupke i povlastice, sve će se to okrenuti na prvi znak krize i lošijeg poslovanja (a krize, recesije i zastoji u proizvodnji su neizbježni i neprestano se i iznova događaju). U trenucima krize poslodavci (i državna vlast koja ih podržava) brinu se za sebe, a ne za radnike. Težinu i teret svake krize poslodavci će uvijek pokušati prebaciti na radnike. A to hoće reći – na one koji su za krizu najmanje odgovorni, ali su po svom materijalnom položaju i društvenoj moći najranjiviji. Radnici ne mogu očekivati da će svoja prava dobiti ako samo šute i nadaju se dobronamjernosti poslodavaca i državnih vlasti. Tko se za svoja prava ne bori, neće ih ni imati. Da bi se za svoja prava mogli uspješno boriti, radnici moraju biti spremni i sposobni realno sagledati svoj položaj u društvu koje podržava njihovu podređenost interesima poslodavaca i stvara uvjete za njihovo izrabljivanje. Važan preduvjet za sagledavanje vlastite situacije je biti svjestan smisla fraza poput "socijalnog partnerstva", što se njima želi postoći, i čijim interesima služe. A to nikako nisu interesi radne većine.