razgovor: PROF. DR. DRAGOLJUB STOJANOV, O UZROCIMA I POSLJEDICAMA GLOBALNE KRIZE, AKTUALNOSTI MARXOVE MISLI, TE SLIČNOSTIMA IZMEĐU KEYNESA I MARXA

Slijedi čišćenje tvrtki i radnih mjesta

Krize izazivaju nove koncentracije kapitala, pri čemu dio tvrtki propada, a dio jača, ali uz otpuštanje radnika i socijalne potrese. Vjerujem stoga da se iz kapitalizma neće krenuti u neko socijalno društvo, nego u svojevrsno čišćenje. Sadašnji kapitalizam prerast će u nekakav megakapitalizam, uz još manji broj golemih tvrtki i još manji broj još većih banaka. Mogu nas čekati teška vremena

O uzrocima i mogućim posljedicama aktualne globalne krize, te o teorijskim postavkama koje je mogu objasniti razgovaramo s dr. Dragoljubom Stojanovom, profesorom Globalne ekonomije i Mikroekonomije na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Prof. dr. Stojanov u Rijeci predaje od 2006., dok je od 1976. do 2006. bio profesor Makroekonomije, Međunarodne ekonomije i Međunarodnih financija na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. U svojoj profesionalnoj karijeri je, između ostalog, bio i gostujući prefosor na sveučilištima Princeton, Boise State i Boston College u SAD-u, te profesor na poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Bologni.

U funkciji profita

Jesmo li na putu oporavka iz krize?
– Ako bismo sudili samo po kretanju Dow Jones indeksa na Wall Streetu, mogli bismo zaključiti da se kriza primiče kraju, da je čak i prevladana. Međutim, kretanja na Wall Streetu su više psihološke, nego realno-ekonomske naravi. Ona prije svega odražavaju interese najvećih vlasnika kapitala, a dijelom su i odraz akcija koje je do sada poduzeo američki predsjednik Obama, kroz ubrizgavanje milijardi dolara u monetarni sustav radi spašavanja banaka. Jer, pretpostavlja se, ako banke prežive, bit će to signal da stvari kreću naprijed. Međutim, dok MMF ne predviđa da će situacija biti bolja do kraja ove godine, a čak ni do kraja 2010., u ECB-u vjeruju u početak oporavka već 2009. To govori da najveći eksperti ni sada ne mogu procijeniti kretanje svjetske ekonomije, kao što nisu mogli predvidjeti ni krizu. Čast iznimkama. Neki su ekonomisti još prije 20 godina rekli da je, ako se nastavi tim tijekom, duboka kriza neizbježna. Među njima je i Soroš koji me se posebno dojmio kada je jednom prilikom u tom kontekstu citirao Hegela koji kaže da morbidna primjena prvog principa jednog društva vodi to društvo u propast. Dakle, ako je sve krenulo iz Amerike gdje je prvi princip profit, i ako se tom profitu sve podređivalo – prije ili kasnije moralo se doći u tešku ekonomsku situaciju.

Što je prvi princip hrvatskog društva?
– Idući logikom tranzicije, čini se da je i u Hrvatskoj prvi princip profit. Cijela naša tranzicija je utemeljena na neoliberalnom ekonomskom konceptu: maksimalnoj privatizaciji, eliminiranju državnog sektora i državne intervencije u gospodarstvu, te nedostatku realne ekonomske politike, industrijske politike, strategije razvoja, tečajne politike. Pretpostavljeno je da će slobodno tržište sve samo riješiti na najbolji mogući način. Ako taj princip nije profit, onda je to sigurno bilo slobodno tržište i ideja da će ono riješiti sve naše probleme.

Obamin pristup

Gdje su tu politički ciljevi?

– Prema teoriji javnog izbora, politička garnitura uvijek radi isključivo za sebe. To pokazuje praksa, ne samo u Hrvatskoj ili regiji, nego u cijelom svijetu. Ponekad možda političari tek neizravno rade za društvo, i to više u fazi predizborne kampanje nego kroz postizborne akcije. Mi smo nasjeli na »ekonomsku teologiju« da se slobodnim tržištem može sve regulirati, ali se moralo postaviti pitanje, kako se slobodno tržište uopće moglo uspostaviti kada nije bilo institucija kroz koje bi se ta uspostava provela. Znači, htjelo se nešto na silu. No, i ne spominjući privatizacijske malverzacije kao posljedicu nefunkcioniranja sustava, ekonomske krize se neminovno s vremena na vrijeme pojavljuju u svim tržišnim gospodarstvima i u bilo kakvim uvjetima. Kada uspoređujete velike ekonomske krize, još od one iz 1861., postoji zakonitost da se pojavljuju u ciklusima od 10 do 15 godina i sve su dublje. Kriza 1929. šokirala je svijet, no ova sada je još opasnija i da Obamina administracija nije intervenirala, to bi bila apsolutna, totalna kriza.

Što mislite o toj intervenciji?

– Obama je privremeno uspio spriječiti katastrofu, no kriza time nije prevladana. Pitanje je zašto se krize pojavljuju, kako ih prevladati i što iza njih slijedi. Obama je usvojio pristup da se radi o krizi nedovoljne potrošnje pa tiskanjem novca pokušava povećati potrošnju. Slična terapija poduzimala se i 1929. No, ako je točno da se kriza pojavljuje jer se prije nje previše trošilo – uz velika očekivanja i burzovni hazard koji je doveo do balon ekonomije – onda uzrok krize nije nedovoljna, nego pretjerana potrošnja. Zato nas sada nikakvo umjetno »pumpanje« potrošnje ne može izvući, nego možda tek privremeno zaustaviti tijek propadanja. Problem je u prevelikoj konkurenciji realnog sektora jer previše roba ide uz niske profite. Stoga će određeni broj tvrtki morati propasti kako bi se izvršila nova koncentracija i centralizacija kapitala. Opstat će tek manji broj tehnološki bolje opremljenih tvrtki koje mogu podići proizvodnost rada i ući u novi ciklus proizvodnje uz profit. To se propadanje na globalnoj razini još ne vidi jer se proces umjetno zaustavlja.

Repriza 70-ih

Znači, krize izazivaju nove koncentracije kapitala?

– Upravo tako, kapital se premiješta, traži nove probitačne sektore, pri čemu dio tvrtki propada, a dio jača, ali uz otpuštanje radnika i socijalne potrese. Vjerujem stoga da se iz kapitalizma neće krenuti u neko socijalno društvo, nego u svojevrsno čišćenje. Sadašnji kapitalizam prerast će u nekakav megakapitalizam, uz još manji broj golemih tvrtki i još manji broj još većih banaka. Taj je proces Obama trenutačno stopirao jer čuva strukturu postojećih financijskih institucija, međutim, on se ne može stopirati, a sada je prijelomni trenutak jer će svijet skrenuti u deflaciju, još veću nezaposlenost i pad proizvodnje. Obama ustvari imitira Roosevelta, samo što je »njegov Keynes« Larry Summers, koji je cijelo vrijeme bio zagriženi neoliberal. No, Keynesove se mjere svode na poticanje potražnje na kratak rok, uz postojeću proizvodnju s postojećim resursima i tvrtkama, a to krizu ovakvih razmjera ne može riješiti. Mnogi tvrde da Keynes nije riješio ni krizu 1929. nego da se ona riješila drugim svjetskim ratom. To ne znači da nas sada čeka novi rat, nego da nas mogu čekati teška vremena.

S čim to možete usporediti?

– Kada se 1970. pojavio fenomen stagflacije, prvo su primijenjene neke palijativne mjere, a onda su se pojavili Ronald Reagan i Margaret Thatcher s tezom da »društvo ne postoji«, kao ni državna intervencija, te da prava radnika treba eliminirati, a sindikate ukinuti. Takvi potezi će, nažalost, neminovno uslijediti i sada. Želim reći, i ovo što Obama radi su tek privremene, palijativne mje* Prema teoriji javnog izbora, politička garnitura uvijek radi isključivo za sebe. To pokazuje praksa, ne samo u Hrvatskoj ili regiji, nego u cijelom svijetu. Ponekad možda političari tek neizravno rade za društvo, i to više u fazi predizborne kampanje nego kroz postizborne akcije.
Novo robovlasništvo

Pogrešno tumačenje Marxa

Često spominjete važnost Marxove misli, ali tvrdite i da je pogrešno tumačena?

– Točno. Pod Marxovom se krizom hiperprodukcije obično podrazumijeva da je proizvodnja prevelika, a potrošnja nedovoljna, te da je temeljni uzrok krize eksploatacija radničke klase odnosno njena nedostatna kupovna moć. To je velika zabluda. I sam Marx u drugom tomu Kapitala kaže da su oni koji to tako interpretiraju najobičnije budale koje ništa ne razumiju. Marx je ustvari tvrdio da su pred krizu radnici najbolje plaćeni i najviše troše, ali su profiti najmanji zato što se dohodak dijeli na profit i plaće radnika.
Je li onda kriza ustvari tendencija za novom raspodjelom kapitala, ponovno prema kompanijama, a manje prema radnicima?
– Upravo tako. U tome je suština, i zato se ne može govoriti o krizama nedovoljne potrošnje, već o krizama prekomjerne potrošnje. Netko može reći da sami kapitalisti namjerno izazivaju krizu, ali ustvari je riječ o ekonomskoj zakonitosti, i tako jednostavno mora biti.

Sličnosti Marxa i Keynesa

Dosta ste pisali o sličnostima Keynesa i Marxa.

– Tezu da radnici pred krizu nisu eksploatirani, nego da upravo tada najbolje stoje izrekli su, i Marx, i Keynes, ali i Schumpeter. Tek kriza radnike izbacuje iz raspodjele i mijenja taj odnos ponovno u korist kapitala.

Ispada da je kriza u funkciji nastavka kapitalizma, njegovog podizanja na »višu razinu«?

– Apsolutno. I to su rekli, i Marx, i Keynes, i Schumpeter, a to su vjerojatno tri najveća ekonomista svih vremena. Ako hoćete, tu je i Adam Smith.

Koja ih ključna teorijska postavka dijeli u odnosu na, primjerice, Irvinga Fishera ili Miltona Friedmana?

– Osnovno pitanje oko kojeg se spore je odakle dolazi nova vrijednost, profit. Pitanje je ima li kapital sposobnost da sam po sebi stvara profit, što je teza Friedmana, Fishera i ostalih neoliberalnih ili, uvjetno rečeno, konzervativnih ekonomista, dok na drugoj strani imamo ovu trojku koja kaže da se profit stvara samo radom, da je jedini izvor vrijednosti rad. Jer, kapital ima pravo na stjecanje profita samo ukoliko je oskudan, a onog trenutka kad postane preobilan, više ne može dobiti profit i tada mora nastupiti proces propadanja. Pod radom se, naravno, misli i na intelektualni rad, na znanje, a ne samo fizički rad u užem smislu. Poanta je, dakle, da rad stvara profit, a vlasnik kapitala ga ubire. Iz toga se onda i rađa antagonizam između rada i kapitala.

Narušavanje demokracije

U tom procesu prelaska u »viši stadij« i dio vlasnika kapitala mora podnijeti žrtvu?

– Dio ih mora propasti, obezvrijediti se. No, danas imate i tzv. financijski ili rentijerski kapital što je oblik u koji je prerastao dio industrijskog kapitala. Radi se o tome da fondovi i banke posjeduju dionice industrijskih korporacija te ih onda prisiljavaju da po svaku cijenu dižu profite što korporacije tjera da otpuštaju radnike i smanjuju plaće. Rentijerski kapital je sam po sebi kontraproduktivan jer ništa novo ne stvara, samo troši. Ili kao što je davno rekao Rudolf Hilferding – na kraju eksproprijatori bivaju eksproprirani. Postoje teze da će se globalizirati i radnički pokret. Tako bi došlo do antagonizma planetarnih razmjera između rada i kapitala, te bi nevlasnici kapitala u konačnici kapital preuzeli u svoje ruke. No, pitanje je što je realno. Po mom sudu, kapitalizam će još prerastati u neke »više oblike« i bit će još grublji i jači, bez obzira koliko će to koštati ljude širom svijeta. Problem je u tome što će, kad se megakapitalizam iskristalizira, doći do dodatnog narušavanja demokracije jer kapital diktira uvjete.

Kapital znači teži biti u rukama što manjeg broja vlasnika. Kamo to vodi?

– To može, uvjetno rečeno, voditi u novo robovlasništvo, jer iako čovjek formalno nije rob, ustvari je totalno ovisan. No, može se desiti i da, ako svijet bude dovoljno pametan, dođe do jednog novog procesa emancipiranja radnika, globalizacije radničkog pokreta i borbe za radnička prava što bi vodilo u »kapitalizam s ljudskim likom«. No, onda to više i ne bi bio kapitalizam. Marx kaže da ćemo kapitalizam imati sve dok postoji tržište i bilo kakva konkurencija, pa makar i između vrlo malog broja velikih konkurenata. Kada se, međutim, i takva konkurencija ugasi i kad unutar pojedinog sektora ostane samo jedna jedina tvrtka – onda je to kraj tržišnog gospodarstva i prelazak u novo društvo.

Proces (r)evolucije

Kapitalizam dakle teži samoukidanju.

– Da, ali kroz proces evolucije, a ne revolucije. Ne može se revolucijom »izboriti« socijalizam. Kad sam prvi put uspoređivao Marxa i Keynesa, a to je bilo 1985. u radu »Koliko je Keynes Marx«, nemalo sam se iznenadio koliko su jednaki. Uspoređujući njihove citate prateći ključne misli došao sam čak u situaciju da zaključim da je Keynes prepisivao Marxa. No, to je izlišno spominjati jer je moguće da na istu temu dva čovjeka razmišljaju identično, a objašnjenje kriza kod Marxa i Keynesa jest identično. Ni Keynes ne govori o nedovoljnoj potrošnji, nego je kod njega temeljni uzrok krize pad granične stope kapitala, odnosno pad profitne stope, a ona pada zbog promijenjenog odnosa između rada i kapitala. Ista stvar rečena je kod Marxa, samo drugim riječima: Marx je govorio o padu profitne stope, a Keynes o padu granične efikasnosti kapitala. S tim da je Marx išao puno dalje, u objašnjenje procesa okrupnjavanja kapitala i nastajanju još većih tvrtki, dok je Keynes samo nastojao postojeću situaciju ispraviti na kratak rok.

Izvor: Novi List