Štrajk ne mora trajati dugo da bi bio uspješan. Ako je dobro isplaniran, može uspjeti za svega nekoliko minuta. Kada svi radnici na trenutak prestanu raditi i odbiju napustiti radno mjesto, uprava nema mnogo izbora. U Americi, za vrijeme ekonomske krize tridesetih godina dvadesetog stoljeća u jednoj tvornici automobila, radnici su okupacijom tvornice između 1932. i 1934. godine udvostručili svoje plaće, i to u vrijeme najgore ekonomske krize. Moto ovih štrajkova je bio: „Sjedi i gledaj kako ti plaća raste“.

Također, u Americi u jednom kazalištu glumcima su plaće smanjene za 50%. Tokom izvođenja predstave, na kojoj pedeset glumaca prerušenih u Rimljane trebaju iznijeti kraljicu na scenu, trenutak pred kraljičin nastup njih pedeset je okružilo kraljicu i odbilo da se pomakne sve dok im se ne udvostruče plaće. 1980. godine u Americi, jedna kompanija je odlučila zatvoriti elektranu na sjeveru zemlje i preseliti je na jug, a sve radnike i radnice nameravala je otpustiti. Radnici su za uzvrat okupirali tvornicu i poslije dva tjedna okupacije odobrene su im penzije, visoka otpremnina i druge pogodnosti.

Okupacije su posebno aktualne od 1995. U Belgiji su radnici Renaulta držali tvornicu tri mjeseca sve dok ih policija nije najbrutalnije izbacila. Slično je bilo i u Francuskoj, gdje su radnici također nekoliko mjeseci okupirali tvornicu Levisa, ali ih je policija također izbacila. Krajem 2007. godine, anarho-sindikalistički orjentirani radnici su okupirali tvornicu auto-dijelova Frape-Behr u Španjolskoj i tvornicu bicikala u Njemačkoj u kojoj je nastavljena proizvodnja pod radničkom upravom. Također, nakon sloma ekonomskog sistema u Argentini 2001. godine nekoliko stotina tisuća radnika je zauzelo svoja radna mjesta, rad i proizvodnja su nastavljeni pod radničkom kontrolom, a sirovine, proizvodi i usluge su razmjenjivani u skladu sa međusobnim dogovorom, a ne za novac.