Zeitgeist pokret sada je svugdje prisutan. Gdjegod se okrenem, čujem otuđenu mladež kako razgovara o ovom fenomenu, te sam nedavno otvorio besplatne lokalne novine kako bi pronašao članak o studentima koji su odustali od fakulteta i voze autobus diljem zemlje promovirajući ideje ovog pokreta.

Postoji, naravno, velika ironija unutar ovog pokreta: „Zeitgeist“ je sve samo ne zamijenio marginalne grupe koje raspravljaju kako je 11. rujna unutarnji zločin i ostale irelevantne „zavjere“ (naravno, industrija zavjera odbija prepoznati dvije najveće javne zavjere: kapital i Državu). Drugim riječima, današnja anti-politička fikcija dosta je promijenila svoj oblik. Alex Jones, jedan od poduzetnika industrije zavjera i predlagača „teorije“ „Novog svjetskog poretka“ (ako je ikad riječ bila toliko pogoršana), detroniran je od strane Petera Josepha i njegove hipotetičke tehnološke utopije.

Joseph je također drastično promijenio svoj ton. Prvi Zeitgeist film bio je zavjerenički klišej, tj., o Federalnim rezervama, 11. rujna i Novom svjetskom poretku priča se u zamršenim, doduše proizvoljnim, detaljima. Sve su ovo ljubimci u zavjereničkim miljeima.

„Zeitgeist“ je ovo doduše promijenio. Većinom anglo-saksonski, (prethodno) politički desno orijentirani birači koji su slavili Ron Paula kao novog spasitelja, učinili su (neku vrstu) radikalnog zaokreta. Što mislim pod ovim? Pa, za neupućene, za Zeitgeist Movement se tvrdi da je „aktivistička ruka“ Venus Projecta, čudne organizacije predvođene socijalnim inžinjerom i arhitektom Jaque Frescom. Bez digresija u nedogled, kratak pregled Venus Projecta bio bi relevantan za ovu diskusiju: nacrt tehnološki naprednog grada koji je odbacio novac, rat, uništavanje okoliša, te s vremenom, tvrde, čak i vlast. Jaque Fresco i vođa Zeitgeista Peter Joseph opisuju održive gradove koji uključuju „ekonomiju temeljenu na resursima“.

Što bi bilo bitno anti-autoritarcima o takvom pokretu? Ono što bi trebalo biti relevantno jest činjenica da mnogo toga uzima, podrazumijeva, ili skoro povezuje ovaj pokret s anarhizmom.

Kratak pregled „Zeitgeista“ zvuči dobro i anti-autoritarno. U čemu je onda problem, mogli biste pitati? Glavni problem jest što je on utopijska vizija, tj. Zeitgeist pokret odlazi u dubinu ideje kako bi novi svijet izgledao, ali ne nudi viziju kako stvoriti taj novi svijet u ljušturi staroga. Drugi problem je u osnovi proširenje prethodnog: ljudima se nebi trebalo određivati kakvo bi društvo trebali imati. Dosta je dvojbeno da anti-autoritarna teorija može doći od autoriteta, akademskog ili nekog drugog. Anti-autoritarna teorija je participativna, te ako je značajna, onda je stvorena od strane većine. Kada je „revolucija“ potrebna, da ostane anti-autoritarna i od važnosti većini stanovništva, ona zahtjeva većinu. U suprotnom, riskira opasnost od pretvaranja u avangardu. Ali „Zeitgeist“ ne spominje kako doći odavde do tamo.

Ono problematično u razgovoru kojeg sam čuo, kako je spomenuto, jest ideja da je „Zeitgeist“ anarhizam (Johnson, 2009). Anarhizam nikad nije propovijedao jedan put, kako to čini „Zeitgeist“ (na stranu stavimo anarho-dogmatike). Manjak različitosti unutar pokreta i prihvaćanje, recimo, primitivista, sindikalista, komunista ili ostalih socijalista, nije poznato jer je izostavljeno. „Zeitgeist“ također odmah podrazumijeva hijerahiju pošto svu svoju vjeru stavlja u znanost, dakle znanstvenike. Pošto bi neki bili skloniji znanosti od drugih, ovo bi nam vrlo lako donijelo novu birokraciju.

Zeitgeist pokret nije politički pokret?

Peter Joseph tvrdi da „Zeitgeist“ nije politički pokret (Joseph, 2009). Ovo je čudna izjava za Josepha. Prije svega, on smatra strukture moći nekorisnima i zastarjelima, želi ukinuti monetarni sustav, rastaviti multinacionalne korporacije te, kako se čini, i naciju-državu. Nije politički? Zvuči jako slično povijesnim političkim pokretima koji su se uzdigli razvojem kapitalizma te radničkog pokreta kao odgovora na njega (to su ti nesretni ljudi iz radničke klase koje Joseph odbija spomenuti), odnosno marksizmu i anarhizmu. Možda je on toliko dugo bio na margini desnog krila proučavajući konspiracizam (koji izgleda nije toliko popularan ovih dana kao što pokazuje popularnost ove Zeitgeist priče) da ne poznaje svoju povijest. Da bi pokret bio „politički“, nisu potrebne političke partije i vodstvo; politički pokreti mogu biti nehijerarhijski i nemati veze s državom ili mogu, poput anarhizma, biti protiv države.

Netko bi pomislio da je osoba koja artikulira okvir za zbacivanje Države i kapitalizma barem malo istraživala. Ili Joseph izostavlja radove Marxa i klasični anarhizam, tj. revolucionarne aspekte onog što se naziva ljevicom, ili on jednostavno izostavlja povijest apelirajući na birače ekstremne desnice. Razmislite o različitom scenariju: pretpostavimo da ja pokušam Ljevici prodati podvalu koja uključuje u potpunosti deregulirana tržišta, ostarjele ideje poput zlatnog standarda, osudim rat zbog toga što nije troškovno efikasan, zahtijevam ukidanje svih poreza i smanjenje uloge vlade, ali nikada ne spomenem laissez-faire ekonomiju; ne vjerujem da bi ljevica bila ovako ugodna, te bi brzo istakla da im pokušavam nabaciti prerađenu, razvodnjenu verziju kapitalizma.

Ahistorijski iskazi problematični su u svakom smislu. Američka „progresivna“ zajednica brzo je istaknula kriminalne aktivnosti republikanskih predsjednika poput George W. Busha, ali je sporo, ili sramežljivo, raspravila analogna ili jednako grozna djela koja su počinili predsjednici poput JFK-a ili Bill Clintona (zavjereničko desno krilo je također povučeno s obzirom na prethodno). Za ovo, tzv. „progresivci“ ili „lijevo od centra“ ne dolaze nigdje i ne treba ih se uzimati za ozbiljno. Zeitgeist pokret možemo usporediti s ovim.

Ili Joseph ne razumije što je to politički pokret ili, još gore, ovo nije politički pokret; potonji bi pretpostavljao da je „aktivistička ruka“ Venus Projecta ustvari samo dio veće, unosne industrije zavjera koja privlači ekstremno otuđenu radničku klasu da ulaže novac u njihove piramidalne spletke. Reći da ovo nije politički pokret pretpostavljalo bi da je ovo jednostavno samo lijepa ideja o kojoj je zabavno čitati; u ovom slučaju, postoji opsežan korpus futurističke fantastike, te u tom slučaju štogod netko mislio o tome, najmanje je otvorena činjenica da je to znanstvena fantastika. Ako je ovo prethodno istina, tada Zeitgeist pokret predstavlja vulgarni utopizam.

Joseph i Venus Project predlažu nešto radikalno: predlažu da čovječanstvo, u biti, odbaci naciju-državu, parlamentarna tijela i kapitalizam. Postoje mnoge pretpostavke koje se mogu izvesti o Zeitgeist pokretu kao takvom, ali ograničiti ću se trenutno samo na ove: (1) Joseph i predlagači Venus Projecta vjeruju da mogu postići ovo novo društvo preko reformi (zato jer prema mom znanju ne govore ili pišu o sukobu s državom, tj. revoluciji); (2) dolaze iz kuta koji pretpostavlja da će se ovo dogoditi kada se dogodi promjena svijesti, tj. ljudi su previše glupi i pohlepni da bi imali ovakvo društvu ovog trenutka; (3) naivno pretpostavljaju, i ponovno, ahistorijski stav o tome što se događa radničkoj klasi (spominje li je Jospeh uopće?) kada pokušaju zbaciti buržoasku državu, tj. fašističke privatne milicije, koncentracijski kampovi, masovna ubojstva civila itd., zato što ne pričaju o revoluciji kao takvoj; ili (4) predlagači ovog hijerarhijskog pokreta ne vide ga zaista kao nešto što se može postići, smatrajući ga samo fikcijom ili zanimljivom idejom.

Ako je prva pretpostavka istinita, tj. da se tehnokratsko društvo bez vlade i kapitalizma može ostvariti reformama, tada ovaj pokret zasigurno ne trebamo uzeti za ozbiljno. Postoji li itko dovoljno naivan da povjeruje kako će odbacivanje buržujske nacije-države i arbitrarnog ekonomskog sistema koji s vremenom oživljava iznova, biti dobrodošlo vladajućoj klasi? Ovo je, naravno, besmisleno. Ali, prema mom saznanju, ponovno, Zeitgeist pokret nema klasnu analizu, politiku, itd. On je agnostičan o svemu.

Uočimo da je ovaj prvi održivi grad sagrađen nekako, bez kapitalista koji bi ga gasili kako im se prohtije, procjenimo hipotetički ovaj scenario: grad se sagradi, pretpostavljamo u Zapadnom svijetu (zato što bi države trećeg svijeta koje su klijenti SAD-a jednostavno same sebi odrezale glavu istog trena kad bi rekli da će sagraditi autonomni samo-održivi grad), koji je autonoman, nije vjeran nijednoj vladi, nijednom monetarnom sistemu, te je u potpunosti samoodrživ. Koja je prva reakcija koju bi imala Država? Pa, procjenio bih da bi nacionalna garda, Blackwater i ostale fašističke, privatne milicije, policija, FBI i vjerojatno svaka vojna sila na svijetu napala grad i ubila svakog koga stigne; osim ako jednostavno ne bace projektile na prvi održivi grad. Povijesno gledano, ovo je vrsta prkosa kakvu buržoazija nije tolerirala (vidjeti Zapatistički pokret i Španjolski građanski rat).

Revolucionarne društvene i političke teorije koje su povijesno proizašle iz klasne borbe usprkos razvoju kapitalizma nisu naivne oko ovoga; ove teorije priznaju da ako će revolucija biti uspješna, tj. rastavljanje diktature buržoazije, mora biti organiziranog otpora među većinom ljudi (radničkoj klasi) i, nesretna okolnost, sukoba s Državom (makar u samoobrani). Marx je prepoznao klasnu borbu u njegovom i Engelsovom Komunističkom Manifestu, te je vjerovao kako je povijest „svih dosadašnjih društava povijest klasnih borbi“ (Marx i Engels). Nadalje:

Slobodni čovjek i rob, patricij i plebejac, barun i kmet, esnafski majstor i kalfa, ukratko - ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvijek završavala revolucionarnim preobražajem cijelog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile. (Marx)

Marxova zapažanja su upravo takva; njegove su tehnike za ostvarivanje revolucije mnogi smatrali punim mana. Marx je favorizirao obrazovanu sektu radničke klase, na što se referirao kao diktatura proletarijata, koja vodi prijelaznu državu koja će stvoriti bezdržavno, besklasno društvo bez monetarnih sistema (pomalo zvuči na Zeitgeist pokret, zar ne?).

Tko je na „ljevici“ bio suprotstavljen ovome? Relevantan dio rane povijesti radničkog pokreta koji je, u stvari, bio suprotstavljen gosp. Marxu, bili su anarhisti i njima odgovarajući pokreti. Bez digresija u previše detalja, možemo dati kratki pregled koji pokazuje podjelu 1870-ih u Prvoj internacionali, ili Međunarodnom udruženju radnika (ispričajte zastarjelo, seksističko isključivanje ženskih radikala u imenu). Bila je ovo antikapitalistička, međunarodna organizacija radničke klase, komunistička i socijalistička, ali postojale su bitne razlike unutar organizacije: između onih koju su stajali na strani Marxa i Engelsa, te onih koji su stajali na strani anarhista Mikhaila Bakunjina (koji će uskoro postati jedan od Marxu omraženijih rivala). Svi su naravno bili socijalisti (znači, jednostavno su favorizirali ideju da sredstva za proizvodnju i politička moć budu kolektivno posjedovani od strane svih), ali podjela je nastala između autoritarnih i slobodarskih socijalista, odnosno etatističkog i anti-etatističkog krila. Ti slobodarski socijalisti došli su zastupati revolucionarnu filozofiju koja je namjeravala srušiti kapitalizam, Državu i sve ostale opresivne hijerahijske strukture; to je bila filozofija anarhizma.

Dakle, anarhizam je zasigurno politički pokret. Zaista, on ne zahtjeva da nijedna politička partija ili velika organizacija upravlja ljudima, te prezire ideju parlamentarnog, predstavničkog upravljanja. On želi staviti političku moć u ruke zajednica, kroz bilo kakva sredstva koje zajednica smatra prikladnima, tj. direktnu demokraciju, konsenzus, radnička vijeća ili čak tehnokracije kakve Joseph zagovara. Možda baš ovo Joseph želi reći: Zeitgeist pokret ne namjerava uspostaviti neku vrstu političke partije ili organizacije, ali je zasigurno politički pokret pošto namjerava dati političku moć u ruke svih ljudi.

Anarhocentrična kritika Zeitgeist pokreta ne odbacuje mnoge ideje koje je Joseph predstavio. Ali postoje neke bitne zablude. Joseph je predložio futurističko društvo koje neće svima biti konačno rješenje za naše probleme. Ja zasigurno nebi imao ništa protiv zajednice poput one o kojoj govori Joseph koja je zaživila nakon revolucije koja je uništila kapitalizam i Državu; u potpunosti zagovaram pluralistički svijet s mnogo različitih vrsta društava u suživotu, dok god su ona dobrovoljna i ne-opresivna. Također, kako je spomenuto, ovo nije nešto što možemo postići, bilo tehnokratsko ili društvo vođeno na anarhosindikalističkim principima, reformama ili dok je radnička klasa nepripremljena. Što se mene tiče, ako većina radničke klase ne sudjeluje u pokretu, tada pokret nije značajan.

Ako je u slučaju drugi princip, tj. oni vjeruju da tako velika shema može doći tek s promjenom svijesti ili daljnjom evolucijom ljudske vrste, ovo bi bio jednostavan primjer filozofije koja zastupa neku vrstu idealizma i utopizma, te nema korijena u pragmatičnom ili materijalnom svijetu. Za usporedbu, pacifisti bi mogli reći Palestincima da dopuste izraelskim agresorima da pokolju njih ili njihove obitelji, zbog toga što je pacifizam ideal. Neki tvrdolinijaši bi zastupali ovu nesuvislu ideju, dok bi mnogi anti-ratni aktivisti istaknuli kako se Palestinci imaju pravo braniti od agresora.

Ovaj ideal pretpostavlja da je kapitalizam jednostavno zastario; da strukture moći porobljavaju radničku klasu i onemogućuju im život ljudske solidarnosti i kreativnosti, te uništavaju okoliš kroz (Joseph priznaje ovo) pobudu za profitom koja nadilazi bilo što drugo.

Peter Josephova analiza Kapitala

Ovo me dovodi do Josephove percepcije globalne ekonomije. On definira uključene igrače kao poslodavce, zaposlenike i konzumere. Njegovo stajalište jest da je problem s ovakvim odnosima taj da je kapitalizam užasno neučinkovit. Joseph zamalo stavlja pojedince iz radničke klase u isti koš s buržoazijom, objašnjavajući kako oni jednostavno nemogu doseći kompromis. Ovo je istovjetno govorenju kako oni koji vode zatvore nemogu naći kompromis sa zatvorenicima. Oni koji trenutno posjeduju sredstva za proizvodnju ne trebaju kompromis; imaju vojsku očajnih nadničarskih robova, u rasponu od neurokirurga do domara. Njihov posao je da kupe jeftino ovu nadničarsko-robovsku radnu snagu, te prikupe višak vrijednosti. Ironično, kapitalist ne koristi sredstva za proizvodnju koje on ili ona „posjeduje“.

Ovo je povijesna kritika kapitala i privatnog vlasništva. Anti-autoritarci su kritizirali ideju da uopće postoji entitet poput ovoga. Anarhisti i slobodarski marksisti slažu se da onaj koji koristi, taj i posjeduje. Dakle, ako kapitalist „posjeduje“ komad posjeda i zapošljava 80 nadničarskih robova koji korisste njegova sredstva za proizvodnju na dnevnoj bazi, anarhisti i slobodarski marksisti smatraju da nadničari-robovi ustvari posjeduju sredstva za proizvodnju koja kapitalist samo tehnički „posjeduje“. Promišljena kritika privatnog vlasništva nedostaje u Josephovoj analizi.

Misli li Joseph da će ga vlasnici imovine, bilo državni ili privatni, tolerirati dok koristi njihovu zemlju da sagradi samoodrživi grad koji nije pripojen Državi ili kapitalu? Sigurno nije toliko naivan. Ako on predlaže da ljudi kupe imovinu da izvedu ovo, tada je to jednostavno liberalna reforma. Ovo je isto elitističko stajalište koje zauzimaju liberali; oni vjeruju da ako jednostavno manje konzumiramo, jedemo organsko i vozimo bicikl, možemo moralizirati moralno bankrotirani sistem, tj. kapitalizam. Vidio bih malo razlike da vlasnici imovine kupe zemljište naveliko kako bi izgradili ovakve gradove. Joseph će morati razviti svoju analizu, zbog toga što je neizvjesno da će buržoaska Država dopustiti njegovoj utopiji da koegzistira.

Joseph je u pravu: kapitalizam je neučinkovit i zasigurno će uništiti planet ostavljen u vlastitim kancerogenim izumima. Ali njegov nedostatak klasne analize pokazuje kako nikada nije ozbiljno proučavao kritiku kapitalizma. Pretpostavljam da je to dobra stvar, da ljudi sami po sebi vide nedostatke u kapitalizmu, ali kada netko ima platformu dok govori o ovim bolestima kao da su se dogodile u vakumu, smatram to prilično zabrinjavajućim.

Kada riječi poput „nadničarsko ropstvo“, „potčinjenost“ i, vjerojatno najvažnije, „privatno vlasništvo“ nedostaju u kritici kapitala, to povlači mnoga pitanja te pretpostavlja liberalizam i reformizam, poput socijaldemokratskih pokušaja da stvore „zeleni“ kapitalizam.

Vrijednost i optimizam Zeitgeista

Po ovom eseju, mene bi se moglo promatrati kao onog koji je otpisao Zeigeist pokret kao zavjereničko baljezganje; uglavnom i jesam. Međutim, u njegovoj srži postoje neke anarhističke konotacije. Tko može reći da ovo nisu prefigurativne politike, odnosno ideja stvaranja novog svijeta u ljušturi staroga? Ili, tko može tvrditi da, ako je ovo uistinu bio decentralizirani, nehijerarhijski slobodni prostor za ljude, ne teži izgraditi dvojne strukture moći? I prefigurativne politike i izgradnja dvojne moći su obje anarhističke tendencije, a ja tvrdim da bi Zeitgeist pokret mogao to biti.

Također, uništavanje okoliša zasigurno podređuje većinu ljudskih bića koja inače nebi uništila planetu, ostavljeni vlastitim porocima, malenom postotku populacije - vlasnika imovina koji uništavaju ovaj planet. Jospeh naznačava ove probleme, a većina njegove publike dolazi iz industrije zavjera koja nadmoćno vjeruje da je globalno zatopljenje obmana stvorena da nastavlja socijalizam kroz oporezivanje ugljika (ne šalim se). Zasigurno je manje užasna činjenica da klijentela koja je kupovala ultra ekstremnu ideologiju tako dugo, izgleda počinje prihvaćati održivu tehnokraciju koje je Joseph zagovaratelj. No je li tehnokratski metropolis nešto što može zauvijek biti održivo? Da li je Zeitgeist razmišljao izvan kutije, ili bi Frescov održivi grad bio jednako otuđujuć kao naši trenutni „gradovi“? Nadalje, možemo li dosegnuti održivost bez stvaranja novih paradigmi? Vjerujem da je ovo dvojbeno.

Smatram da prakse koje govore „Ovo je put do slobode!“ mogu biti zanimljive; postoje drugi primjeri klasičnih anarhista poput Jamesa Guillamea i Petera Kropotkina koji su pisali posebno o njihovim vlastitim idealnim zajednicama, ili čak Michael Albert sa svojom zamršeno isplaniranom idejom „Parecona“ (štogod netko mislio o njoj). Ja vjerujem, pak, da rigidnost plana može otuđiti anti-autoritarce, te bi Joseph možda trebao simpatizirati sve ljude koji su suprotstavljeni kapitalu i državi; ovo bi trebalo biti područje na kojeg se usredotočavamo umjesto usredotočavanja na naše idealno novo društvo. Ne tvrdim da ne trebamo pokušati izgraditi alternativne institucije poput kooperativa i slobodnih prostora za sve; ovo je vrsta posla u kojem bismo trebali učestvovati. Ali ne trebamo usredotočiti svo svoje vrijeme na nečiju specifičnu praksu i ideal o budućem društvu. Jako je važno razumjeti, da bi ova idealna buduća društva mogla postojati, moramo razrušiti opresivne autoritarne institucije koje zabranjuju Josephov znanstveni zeleni grad ili pak moje idealno komunističko društvo. Na ovo bi se naš aktivizam, i zasigurno naša kreativnost trebali fokusirati.

Nadalje, može se tvrditi da je uzaludan trud pisati o nečem tako beznačajnom poput Zeitgeista. On je, nakon svega, slab u teoriji, te je čini se potekao od producenta koji je shvatio da teorije zavjere koje su učinile njegov prvi video toliko popularnim gube aktualnost (zasigurno je dobro što se čini da otuđeni, uglavnom bijeli muškarci koji su branili intelektualno bankrotiranu industriju razbibrige počinju napuštati istu). No on je na neki način kvazi-anarhistički, te prilično popularan. To daje priliku slobodarima, bili marksisti ili anarhisti, da rasprave svoje ideje s ljudima koji prije možda nisu simpatizirali anarhizam. Može biti i dobar prijelaz, recimo „Znaš, čitava ova Zeitgeist priča je vrlo bliska anarhizmu“.

Ne želim reći da bi slobodari trebali biti misionari koji se uvijek trude regrutirati nove obožavatelje. No prilika je za otvaranje dijaloga, što je od najveće važnosti. Anti-autoritarne politike nebi trebale biti odbačene u prašnjave ormare. S popularnosti Zeitgeist pokreta, ovaj dijalog se može dogoditi u velikoj mjeri. Zato je Josephovo djelo značajan djelić pop-kulture.

Citirana djela:
Johnson, F. (2009, June 10). The dudes on the bus. The Leo, p. 10.
Marx, K., & Engels, F. (2008). The Communist Manifesto. New York, NY: Oxford University Press
Joseph, P. (n.d.). Zeitgeist Movement: Orientation Presentation I. You Tube. Retrieved July 12, 2009 from http://www.youtube.com/watch?v=K9DDNCHMjeY

Izvor: http://anarchistnews.org/?q=node/9161