Iako se u medijima i javnosti često zanemaruju radničke akcije u Hrvatskoj te se smatra da su naši radnici pasivni, zapravo je u Hrvatskoj u usporedbi s drugim bivšim realsocijalističkim zemljama bilo razmjerno puno radikalnih i ozbiljnih prosvjeda i borbe za radnička prava. Tu se posebno ističu slučajevi uspostavljanja tzv. "stožera za obranu kompanija", od kojih je najuspješniji slučaj kutinske Petrokemije, čiji je stožer još uvijek aktivan, i čiji ćemo slučaj ovdje opisati.
1998. je vlast iznijela plan o privatizaciji velike kutinske tvornice umjetnih gnojiva – Petrokemije. Radnici su se Petrokemije, vidjevši što se dogodilo s drugim tvornicama i poduzećima prilikom privatizacije i s obzirom na to da im je bilo stalo do svojih radnih mjesta, do tvornice u kojoj su godinama radili i, u konačnici, do čitavog kutinskoga kraja koji je uz tu tvornicu vezan, odlučili tome usprotiviti i tako je osnovan "Stožer za obranu Petrokemije". Radnici su također naglasili stratešku važnost te tvornice i važnost toga da ona ostane u državnom vlasništvu. Osim toga, Petrokemija je bila vrlo kvalitetna kompanija, jedna od rijetkih takvih koje su tada još ostale u državnom vlasništvu, te nije bilo nikakvog stvarnog razloga da je se privatizira. U kolovozu 1998. organiziran je veliki prosvjed pod parolom "Ne damo Petrokemiju, ne damo Kutinu". 45% svih kutinskih zaposlenih radi upravo u Petrokemiji, a na prosvjedu je od 14 000 stanovnika Kutine bilo njih 10 000. Radnički je stožer preuzeo vođenje i upravljanje kompanijom i organizirao je noćne straže u tvornici. Iako nijednoga dana zapravo nisu bili u štrajku, radnici Petrokemije su, po svojim riječima, "vladali i tvrtkom i gradom". Tvornica je tako konačno bila u rukama onih kojima doista pripada – svojih radnika. Postojali su brojni pritisci na radnike (iz policije, političkog vrha, vojske itd.) da se protest ne održi, no radnici nisu popustili. Stožer je ljeti 1998. djelovao danonoćno 72 dana "kao u vojsci" (mnogi su radnici bivši branitelji). Važno je reći da je akcija imala gotovo jednoglasnu potporu "odozdo" i to je omogućilo njezinu uspješnost. Također, sve bitne odluke su se donosile uz pristanak svih radnika na velikim radničkim skupovima. Stožer je 1998. postigao svoje ciljeve i Petrokemija nije bila privatizirana, a djelovanje je nastavio i dalje. 2002., kada Petrokemija zbog nedostatka plina nije mogla raditi nekoliko mjeseci, Stožer se opet aktivirao i postigao svoje ciljeve nakon akcije u kojoj je kordon policije jedva uspio 2000 radnika Petrokemije spriječiti da blokira autocestu. Zbog daljnjih je problema Stožer opet aktiviran i 2009. godine i dalje se uspješno bori za svoja prava. To je zasad najuspješniji i najsvjetliji primjer radničke borbe u Hrvatskoj od 1990. naovamo.
