Neizvjesni rad (eng. precarious work) je termin koji se koristi kako bi se opisao rad koji je nestalan, nezaštićen, slabo plaćen, s kojim se ne (ili jedva) može uzdržavati kućanstvo, te koji se često ne regulira Zakonom o radu. Neizvjesni rad najčešće se veže uz pojmove kao što su npr. rad na određeno, privremeni rad, povremeni rad, studentski rad, rad imigranata (bauštela) itd, dakle radi se o onim poslovima gdje je radnik zaposlen na kratko vrijeme dok ugovor ne istekne, a nakon toga mora ponovno tražiti posao. Posao najčešće dobiju preko agencija za privremeno zapošljavanje, kao što je npr. Dekra, a sami ugovori nisu baš uvijek sasvim jasni i određeni. Agencije za privremeno zapošljavanje su zapravo poslodavci koji svoje radnike iznajmljuju drugim poslodavcima. Radnici koji rade preko agencija najčešće rade za minimalnu plaću, a uz to moraju određeni postotak davati i agenciji koja ih je zaposlila. Poslodavac koji je unajmio radnu snagu od agencije ima minimalnu obvezu prema radnicima, koje, kako smo mogli nedavno vidjeti u emisiji Nedjeljom u 2 u kojoj je gostovao direktor HT-a Ivica Mudrinić, niti ne smatraju svojim radnicima. Na taj način poslodavac koji angažira agenciju za zapošljavanje dobije radnu snagu za manji novac, a ne snosi odgovornost za njihove plaće, uvjete rada i ostala davanja. Tako će Mudrinić bez problema izjaviti kako to nisu njegovi zaposlenici, već od agencije, te kako on samo može žaliti zbog njihovih radnih uvjeta. Ovo je samo proziran način izbjegavanja odgovornosti i problema s radnicima, te njegovanja imidža „poštenog poslovnog čovjeka.“ Sami radnici, osim što rade za minimalac nemaju pravo na mnoge „povlastice“ koje imaju radnici zaposleni na neodređeno kao što su npr. zdravstveno osiguranje, te razni doprinosi koje je poslodavac dužan plaćati. Isto tako, „neizvjesni“ radnici nisu sindikalno organizirani, iz više razloga – postojeći sindikati nisu zainteresirani za članove čija je članarina neizvjesna a oko kojih ima puno troškova jer su potencijalni problem; u slučaju bilo kakvog problema radnici se teško odlučuju na organiziranje jer, kako sam već rekao, oni rade od ugovora do ugovora, te znaju da im, ako mu se zamjere, šef neće produžiti ugovor. Također, na takvim poslovima je izmjena radnika brza i stalna, pa se radnicima teže međusobno povezati.

Ovakva praksa u zapošljavanju se sve više širi. Glavno opravdanje za tzv. „fleksibilizaciju tržišta radne snage“, je „povećanje konkurentnosti u globaliziranoj ekonomiji.“ Konkurentnost se proglašava zajedničkim, nacionalnim, interesom, za kojeg svi moramo dati svoj dio, kako bi to rekla premijerka Jadranka Kosor, a „globalizacija“ se uzima zdravo za gotovo, poput kakve prirodne pojave, umjesto kao politički omogućeno nekontorlirano širenje kapitala. Seljenje proizvodnje u države s jeftinijom radnom snagom prouzročilo je gotovo iščeznuće industrijske grane privrede, te povećanje važnosti uslužnog sektora. Kako je industrija zapošljavala mnogo ljudi, posebice u tzv. „post-komunističkim“ državama, broj nezaposlenih je porastao, što je pridonijelo širenju neizvjesnog rada. No, sama praksa neizvjesnog rada zapravo nije ništa novo jer ovako je radila većina radničke klase u 19. stoljeću prije nego li su se radnici organizirali, te kroz revolucionarne sindikate izborili za osmosatno radno vrijeme, zaštitu na radu, zdravstveno osiguranje, veće plaće i plaćene prekovremene. Nema dvojbe o tome da vladajuća klasa još uvijek žali za vremenom kada je mogla nekontrolirano izrabljivati radnike.

Cilj ovog članka nije služiti se kojekakvim ekonomskim terminima i „pametovati“ o tome zašto je ovaj kapitalistički sistem loš. Cilj ovog članka je predstaviti ovaj model, koji se već naveliko koristi u Europi, a posebice Europskoj uniji gdje nas naša „politička elita“ silno želi uvesti. Zbog toga je potrebno da se radnici upoznaju s onim što ih čeka, a što neće čuti niti od medija, niti od vlasti, niti od oporbe.

EUROPSKA UNIJA

Ovdje su predstavljene četiri članice Europske Unije, abecednim redom: Poljska, Portugal, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Iskustva Poljske, kao „post-komunističke“ države, te Španjolske i Portugala, kao društava koja su do '70-ih bila vojni autoritarni režimi, za nas su vrlo važna jer su to društva koja su završila tranziciju u kapitalistički ekonomski, te u liberalno-demokratski politički poredak. Ukratko, ono što su oni prošli nas tek čeka. Što se Ujedinjenog Kraljevstva tiče, sasvim je jasno kako je to jedna od država koja je kreirala sadašnji politički i ekonomski sustav, stoga je potrebno analizirati određene njihove korake jer će se oni opet primijeniti i kod nas. Na kraju krajeva Europska Unija i ovo sve otvoreno zahtjeva od hrvatske političke elite u poglavljima vezanim uz ekonomiju.

POLJSKA
Više od pola radničke klase u Poljskoj obavlja neizvjesni rad. Prva grupa ljudi su oni koji nemaju trajni ugovor, već imaju „civilne ugovore“ (ugovore između dvije privatne osobe) koji ne podliježu Zakonu o radu. Druga grupa su tzv. samozaposleni, koji u stvarnosti imaju šefove. 30% radne snage je samozaposleno, a 75% njih zapravo imaju šefove. Najveća grupa lažnih samozaposlenih radnika je u zdravstvu. Sindikati doktora i medicinskih sestra procjenjuju da je 50% njih lažno samozaposleno, te se ti ljudi koriste u svrhe komercijalizacije zdravstvenog sustava. Zbog otpora i raznih kontroverzi bilo je jako teško nametnuti zakonske obveze agencijama za privremeno zapošljavanje. Poljska vlast je to uspjela tek 2004. godine, ali to nije promijenilo puno toga. U razdoblju između 2004. i 2008. broj radnika koji su se zaposlili preko agencija porastao je 100% za svaku godinu! Doduše, statistike agencija ne uključuju ljude koji su preko njih otišli raditi u druge države. Glavni problem s neizvjesnim radom je taj što radnici rade u gorim uvjetima nego što je dozvoljeno. Radnici ne dobivaju precizne ugovore u kojima je jasno definirano kada im ugovor završava, a agencije često mijenjaju imena kompanija kako bi izbjegle obveze prema radnicima. U Poljskoj postoji zakon koji dozvoljava zapošljavanje radnika na određeno za vrijeme štrajkova dok se radnici na neodređeno otpuštaju. Studenti su posebna grupa. Poslodavci im mogu platiti do 20% ispod minimalne plaće. Zadnja grupa su stranci, koji se često ne mogu boriti za svoja prava jer čim im ugovor završi oni gube vizu, te se moraju vratiti kući. Poljski radnici koji rade u drugim državama često dobivaju plaće ispod minimalca.

PORTUGAL
U Portugalu ima 2 milijuna „neizvjesnih“ radnika koji većinom dolaze iz kompanija koje su denacionalizirane, odnosno privatizirane. Neke od tvrtki koje su postojale u starom režimu (Portugal je do 24. travnja 1974. bio autoritarni-korporativni režim poput Španjolske) našle su se u rukama grupe bankara i multinacionalnih tvrtki. Ovi neizvjesni radnici spadaju u najsiromašnije ljude u Portugalu. Oko 70% radnika radi za agencije privremenog zapošljavanja. U Portugalu postoji tzv. Zakon „zelene potvrde“ koji obvezuje radnike da plate 230€ agenciji, čak iako ne primaju ništa od poslodavca s kojim ih agencija poveže. Protiv tog zakona stvorena je „mreža otpora“ (sastavljena od raznoraznih lijevih partija i organizacija) koja se izborila za to da radnici plate 170€ umjesto 230€. No, problem je i dalje ostao.

ŠPANJOLSKA
Dana 23. srpnja 2010. španjolsko vijeće ministara donijelo je prijedlog izmjena Zakona o radu. Ovaj prijedlog novog zakona još mora proći proceduru u parlamentu, ali najvjerovatnije će biti prihvaćen. Španjolski anarhosindikalistički sindikat Confederation National del Trabajo (Nacionalna konfederacija rada – CNT) ističe kako je sve zapravo gotova stvar, a izglasavanje u parlamentu je tek puka formalnost. Ovu njihovu tvrdnju podupire i činjenica da je španjolska vlada već počela pripremati sistem za promjene koje bi trebale doći ovim zakonom. No, što je obuhvaćeno prijedlogom promjene Zakona o radu?

Prvo, novim Zakonom o radu trebalo bi se olakšati otpuštanje radnika. Ono bi trebalo biti jeftinije za tvrtku, te bi trebalo biti subvencirano. Svaka vrsta ugovora je dopuštena, a u slučaju masovnog otpuštanja tvrtka može reći da je to sve posljedica lošeg menadžmenta ili restrukturiranja. Na taj način tvrtka neće morati objašnjavati nikome svoju navodno lošu situaciju. Drugo, kolektivno pregovaranje praktički nestaje zbog mogućnosti ignoriranja svih dogovora ostvarenih pregovorima, pa čak i kolektivnih ugovora. Veliki sindikati su dobili veću mogućnost djelovanja jer u onim tvrtkama gdje ne postoji predstavnik radnika svaki će sukob rješavati „žuti“ sindikati CCOO-a i UGT-a. Treće, agencije za privremeno zapošljavanje postaju institucije koje otvoreno surađuju sa španjolskim nacionalnim institutom za zapošljavanje bez preciznog definiranja o kakvoj je suradnji riječ! Nakon sveg ovoga sasvim nam je jasno zbog čega je CNT ovaj zakon nazvao „još jednom agresijom na radnička prava“.

Kada govorimo o Španjolskoj potrebno je istaknuti i trenutnu masovnu nezaposlenost, odnosno stopu nezaposlenosti od 20%. Usprkos masovnoj nezaposlenosti svakog dana sve više ljudi dobiva otkaze pod parolom „restrukturiranja“ i „liberalizacije“, a vlada otvoreno djeluje u interesima vladajuće klase, te prilagođava zakone kako bi se opravdalo ovako ponašanje poslodavaca. U tome im pomažu i vodeći „žuti“ sindikati, odnosno njihovi birokrati kojima je važnija njihova fotelja od borbe za radnička prava.

UJEDINJENO KRALJEVSTVO
Tijekom '60-ih godina poslijeratno nezadovoljstvo radničke klase u Ujedinjenom Kraljevstvu poprimilo je drastične razmjere zahvaljujući dvama faktorima. Prvo, zabilježen je veliki val industrijskih nemira, posebice u tvornicama i rudnicima ugljena. Većinom je bila riječ o divljim štrajkovima, odnosno štrajkovima koje nije objavio sindikat već sami radnici, koje sindikalni birokrati nisu mogli kontrolirati. Procjenjuje se da je 95% štrajkova iz ovog perioda bilo „divlje.“ Drugi faktor je bio kraj poslijeratnog ekonomskog booma, te inflacija koja je „pojela“ sva poboljšanja za koja su se radnici izborili od 40-ih. To je utjecalo na radničku borbenost, te su štrajkovi i ostale borbe davale iznimno dobre rezultate. Kada je krajem '70-ih Margaret Thatcher došla na vlast u Ujedinjenom Kraljevstvu pred njom je bio velik zadatak – gušenje otpora radničke klase. Vlada je uzimala sektor po sektor, sklapajući dogovore s jednim sindikatima, pritom napadajući druge, koristeći se starom i prokušanom strategijom – podijeli, pa vladaj. Konačni poraz radničke klase očitovao se u slomu rudarskih štrajkova 1984. i 1985., te porazu štrajka tiskara iz Wappinga (dio Londona)1986. godine.

Kada je slomila radnike „čelična Lady“ je pokrenula seriju reformi koje oblikuju današnji sistem. Prvo su stari centri radničkog bunta, kao što su ugljenokopi, rudnici i prerađivačka industrija, upropašteni, zatvoreni, te preseljeni u prekomorske zemlje jeftine radne snage. Dok je 1978. godine oko 39% radne snage Ujedinjenog Kraljevstva bilo je zaposleno u primarnom i sekundarnom sektoru, danas je ta brojka svedena na tek 19%! U isto to vrijeme se tercijarni sektor (usluge, prijevoz...) povećao sa 62% iz 1978. na 82%. Kako bi se smanjio bunt radnika uvedeni su i novi zakoni, koje je ljevica popularno nazvala i anti-sindikalni (eng. anti-union), a među ovim zakonima isticali su se zakoni protiv štrajka. Ti zakoni su obvezivali „priznate sindikate“, odnosno one veće koji su bili spremni surađivati s vladom, da suzbiju svako bazno organiziranje radnika, tj. svaku neslužbenu akciju ili divlji štrajk pod prijetnjom zatvorske kazne za sve službenike koji bi podržali štrajk. Vlada je također zabranila tzv. štrajkove solidarnosti, koji su omogućavali radnicima uključivanje u sukobe koji ih se direktno ne tiču. Sve ovo rezultirao je masivnom pasivnoću te padom broja štrajkova. Danas štrajkove organiziraju isključivo „žuti sindikati,“ a za organizaciju štrajka je potrebna sva sila birokracije što rezultira i gotovo nikakvim rezultatima samog štrajka.

Sve ove promjene išle su ruku pod ruku s liberalizacijom tržišta rada. Kolektivni pregovori sindikata i poslodavaca su zamijenjeni individualnim ugovorima između pojedinaca i agencija, a nekadašnji slogan „posao za cijeli život“ zamijenjen je novom mantrom „fleksibilizacije tržišta rada“.

DRŽAVE KOJE NISU U EUROPSKOJ UNIJI

Nakon što smo prošli neke članice Europske Unije ovdje sam predstavio i dvije države koje to nisu. Riječ je o „državi blagostanja“ i „skandinavskom raju“ – Norveškoj, te o Rusiji koja je još uvijek jedan od svjetskih političkih i ekonomskih divova.

NORVEŠKA
Norveška je, uz ostale zemlje Skandinavije, često smatrana „rajem na Zemlji.“ Ubrzo ćete se uvjeriti da to baš i nije tako. Norveška, iako nije službeno u Europskoj uniji, ekonomski jest. Službene statistike govore kako je stopa nezaposlenosti samo 4%, no ove statistike skrivaju činjenicu da su mnogi radnici zbog tzv. „racionalizacije“ izbačeni iz tvrtki u kojima su radili godinama, te nisu uspjeli pronaći posao. Oni dobivaju tzv. „socijalne beneficije“ i čine 12,4% radne snage. Važno je naglasiti kako je u Norveškoj iznimno lagano i jeftino otpustiti radnika, iako je riječ o državi koja je poznata po strogim zakonima. Država i kapital uvijek rade ruku pod ruku, tako da kada netko otpusti radnika u Norveškoj nije mu obvezan platiti otpremnine ili zaostale plaće, već radnik dobiva „socijalne beneficije“ koje plaća država.

10% radne snage u Norveškoj radi na određeno, ali filozofija „fleksibilizacije“ nije zaobišla ni ovaj „skandinavski socijalni raj“ pa će taj broj još rasti. Ovime su najviše pogođene žene koje se tradicionalno koriste kao rezervna radna snaga. Kako država predviđa skori manjak radne snage žene se na razne načine potiču da pristanu na razne ugovore s agencijama, a država uz to gradi i mnoštvo vrtića kako bi se olakšalo zapošljavanje žena. Osim ovoga preko raznih agencija uvozi se radna snaga iz zemalja Istočne Europe, posebice Poljske. U zadnjih 20 godina broj agencija za privremeno zapošljavanje je drastično porastao. Tijekom 80-ih i 90-ih agencije su bile zabranjene, uz naravno određene iznimke, no nakon liberalizacije tržišta s kraja 90-ih ova situacija se znatno promijenila. Iako su danas dozvoljene, te drastično rastu, ipak postoje određene restrikcije u njihovom radu. Agencije su najodgovornije za fleksibilizaciju rada u Norveškoj, te sve više utječu na krojenje norveške ekonomske politike.

RUSIJA
Situacija u Rusiji po pitanju neizvjesnog rada je komplicirana, a najgore prolaze imigranti. U Rusiji ima mnogo imigranata koji najčešće dolaze iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, Vijetnama ili Kine. Postoje posebne agencije koje organiziraju radnike iz drugih zemalja da dođu raditi u Rusiju. Ti radnici, odnosno imigranti, žive na gradilištima u kojekakvim barakama i zarađuju jako malo. Oni dolaze u Rusiju jer u njihovim zemljama ne postoji šansa za zaposlenje. Kada jednom dođu na gradilište radnici ne odlaze s njega. Čim napuste gradilište policija iz zlostavlja, odnosno traži papire ili mito kako ih ne bi deportirala. Ruska anarhosindikalistička organizacija Конфедерация революционных анархо-синдикалистов (Konfederacija revolucionarnih anarhosindikalista/kinja – KRAS) navodi kako su ih radnici s kojima su stupali u kontakt upućivali njihovim tzv. „starješinama,“ ljudima koji su ih najčešće doveli u Rusiju. KRAS ovdje ističe problem hijerarhije među radnicima, gdje su često radnici na „nižim“ položajima u hijerarhiji žrtve zlostavljanja od strane „viših“ radnika, te obavljaju teže poslove. Pravi problemi nastaju kada ljudi ne dobiju novac za posao koji su obavili, ili kada šefovi kasne s isplatama. U drugom slučaju, šefovi često prijete radnicima: „strpite se ili ćete imati problema“. Bilo je slučajeva kada su radnici pokušali napraviti i neke akcije kako bi dobili novac koji su zaradili. Te akcije nisu urodile plodom, a postoje i slučajevi kada su ljudi samo nestali. Imigranti ne žele štrajkati čak i kada rade u najgorim uvjetima. Štrajk bi se dogodio bez njih, odnosno štrajkali bi „domaći“ radnici, iako bi i dio njih sudjelovao, te bi bio brzo ugušen. U Rusiji je osnovan Sindikat radnika imigranata koji se nalazi direktno pod Putinovom „palicom“. Njihova politika se može sažeti u sljedeću rečenicu: „Mi smo imigranti, mi nemamo prava i mi nećemo štrajkati.“ KRAS smatra da je postojanje ovakvog sindikata iznimno loše i zato što razdvaja radničku klasu na Ruse i imigrante.

RADNICI SVIJETA – PROBUDITE SE!

Ne bih htio završtiti ovaj članak nekom patetičnom parolom, niti nekim depresivnim zaključkom. Istina je da je ovaj sistem, sistem neizvjesnog rada, nešto s čim se tek moramo naučiti živjeti, ali i boriti. Ovaj članak bio je pokušaj stvaranja realnije slike što nas sve uskoro čeka i kako se protiv toga teško boriti. Naime zbog velike nezaposlenosti šefovi stvarno imaju radnika „na bacanje“, te svakog radnika ili radnicu koja se zauzme za sebe i svoje drugove mogu samo nonšalantno napucati na ulicu. Uistinu izgleda da se vraćamo u 19. stoljeće... No, ne treba očajavati! Jednom smo se izborili za svoja prava, za ovo što nam sada pokušavaju uskratiti i opet ćemo – i više!

Članak bih završio riječima pjesme Joea Hilla, američkog sindikalista koji je smaknut nakon namještenog suđenja jer se borio za radnička prava. Njegova pjesma se zove Radnici svijeta probudite se, a ide ovako:

Radnici svijeta, probudite se!
Razbijte svoje lance, zahtjevajte svoja prava.
Sve bogatstvo koje stvarate otuđuju
Eksploatatorski paraziti.
Zar ćete klečati ponizni
Od kolijevke do groba?
Zar je vaša jedina ambicija
Biti dobar i poslušan rob?
Ustanite vi zarobljenici gladi!
Borite se za vlastitu emancipaciju;
Ustanite, vi robovi svake nacije, u jednom velikom sindikatu!