Možeš li nam objasniti kako je to biti mlada i visokoobrazovana osoba koja prvi put stupa na tržište rada? S čim si se susrela, te kako je počela tvoja priča?
- Završila sam dizajn i projektiranje odjeće na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Što se tiče mojih prvih iskustava i poslova u struci, dobila sam posao u jednoj hrvatskoj firmi koja se bavi odjevnim dizajnom. To je baš hrvatska modna marka – „hrvatski proizvod“. Tvrtka je obiteljska, vode je muž i žena, a glavna dizajnerica u tvrtki je njihova kćer, koja je završila isti smjer kao i ja. Na odjelu u kojem sam radila radilo je 5-6 žena, visoke stručne spreme, a od jedne od njih sam čula da oni zapošljavaju isključivo žene na odjelu dizajna. Uglavnom, kada sam dobila taj posao bila sam sretna jer sam radila u svojoj struci. Plaća mi je bila 3500kn. Od svojih kolega, koji su radili u sličnim firmama, čula sam loše priče o radu u firmama u Hrvatskoj na radnom mjestu dizajnera i dizajnerice odjeće ili dizajnera i dizajnerice tekstila. Dala sam si rok od 6 mjeseci da izdržim tamo. U početku sam mnogo plakala jer mi je bilo užasno – reći ću i zašto – i shvatila sam kako to nema smisla, kako ja to ne mogu izdržati i kako se ne vidim u tome. Ono što me jako pogađa je da sam ja, sa visokom stručnom spremom, u koju sam uložila toliko vremena, a moji roditelji isto toliko vremena i novca, jedva uspjela „spojiti kraj s krajem”. Dakle, plaća mi je bila 3500kn, s time da sam radila više od 8 sati, a jednom sam čak ostala i 16 sati. Nikakvi prekovremeni se nisu plaćali, to su mi i odmah rekli, s time da se očekivalo da se ostaje duže, pa čak i vikendima i noćima. U početku mi nije bilo jasno zašto se moja šefica pododjela toliko ubija od posla, a onda sam otkrila da ima kredit na stan, a to su dakako znali i oni. Ona je plakala i povraćala od stresa i muke i jada, ali je i dalje ostajala na tom poslu. Jednostavno to je bilo katastrofa. Užasno me mučilo to što sam imala osjećaj da netko pljuje po meni, po mojim roditeljima, po mojem trudu i znanju, te da ga jednostavno boli briga. S tim da u toj firmi u odjelu marketinga (ili kako se to zove) navodno nitko nije znao engleski, tako da su dizajnerice dogovarale poslove s Kinom i išle su u kontrolu, a kontrolu obavljaju posebne firme. Znači one su sve to obavljale u sklopu svog zaposlenja, ugovarale poslove i išle u Kinu po nekoliko dana u te kontrole. Kasnije su mi pričale u kakvim uvjetima Kinezi tamo rade. Oni jedu, spavaju i žive u toj tvornici...

U kakvoj je vezi proizvodnja u Kini s Hrvatskom?
- Za tu hrvatsku firmu ogromni dio proizvodnje rade Kinezi, a jedan mali dio se radi u Hrvatskoj. Uglavnom, bilo mi je koma i u jednom sam trenutku rekla „Ja to ne mogu, ja neću da mi život prolazi u jednoj firmi gdje me neće platiti za moj posao.“ Mislim, oni su meni odmah u početku rekli da nema baš prekovremenih, „ali dobro ti možeš, to ovisi o tebi.“ Ovisi o tebi hoćeš li ti taj posao odraditi za 8 sati ili 10. Znala sam od početka da me „muljaju“, ali dobro što ću sad, prvi posao, struka, ovo-ono.

Kako su opravdavani ti prekovremeni? Imala si „deadline“ za napraviti određeni posao koji je bilo nemoguće završiti ili...?
- Nisu to nemogući rokovi jer su mogući ako radiš koliko god je potrebno. Znači ti si stroj, kao i danas u većini firmi jer ljudi su strojevi, ljudi nisu ljudi, i ti imaš posao koji moraš završiti i to je to. To je jednostavno taj princip rada. Što se tiče prekovremenog, noćnog rada, vikenda itd. to ništa nema veze sa Zakonom. Mislim ja sam tamo ostajala sama u firmi do ne znam kojeg sata u noći; samo ja i portir. Jedanput sam čak i prespavala. Uzela sam si vreću, jer sam znala da nema smisla da idem doma jer nema prijevoza i dok stignem doma ujutro morat ću se već vratiti natrag. Tako da, bilo je zeznuto, a svemu tome je pridodalo i to što sam ja bila nova, što sam bila nova u poslu, što sam tek učila, dok sam sve „pohvatala“... Kada sam posao „pohvatala“ shvatila sam kako stvari stoje, te kako će me ovdje netko debelo iskorištavati, a ja ću za to dobiti malo više od ništa. Ja se u tome nisam vidjela.

Kakav je bio odnos među radnicama? Jesu li su se ljudi držali zajedno ili su pojedinci pokušavali iskoristiti jedni druge kako bi napredovali?
- Sve su cure bile ok i međusobno su si držale stranu. No, kći vlasnika je sasvim druga priča. Jednom sam doživjela scenu, kada smo moja šefica pododjela – koja tu radi dan i noć, nosi posao doma, od muke plače i povraća – i ja bile ostale navečer same u uredu... i ova se našla urlati derati na nas! Mene je više-manje bilo briga za mene, ali mi je bilo žao za ovu curu koja se tu ubija od posla. Mislim da joj je kći vlasnika prigovorila na to gdje je bila u osmom mjesecu, kada je ova zapravo otišla na godišnji, i to i te kako zasluženi godišnji, a rekla bih i odrađeni godišnji. SRAMOTA!

Je li i većini radnica, baš kao i tebi, to bilo prvo radno mjesto u struci koje su dobile po završetku fakulteta?
- One su od mene bile starije po 2-3 godine, ali su tu radile već neko vrijeme. Dakle, nije bilo radnica od po 40-50 godina, već su to sve bile mlade cure kojima je većini ovo vjeroatnobio prvi posao.

Kakve su ugovore imale?
- Ja sam bila, naravno, na određeno, a ako se dobro sjećam prvi ugovor je išao na mjesec dana. To je bio pretpostavljam period u kojem su oni trebali vidjeti sviđam li se ja njima i oni meni. Nakon toga ugovori su bili na tri ili šest mjeseci, ne sjećam se sad baš dobro. Pošto je to bilo davno, ne sjećam se nažalost svih detalja ugovora. Što se tiče novaca, ne plaćaju se vikendi, noćni, prekovremeni itd, s tim da se zna da se to sve radi, ali cure dobivaju na kraju godine dvije ekstra plaće. Plaća se s vremenom povećava, a moja početna je bila 3500kn. S tim da su te žene koje su tamo radile, kada uzmemo u obzir što su sve radile, trebale imati tri puta veću plaću.

Znači ti si u prvih mjesec dana koje si tamo radila odradila 50% više nego što bi trebala po Zakonu o radu?
- Da. Po evidenciji koju sam si vodila za prvih mjesec dana rada sam trebala dobiti duplu plaću. Mislim, te novce nikad nisam vidjela - niti ću.

Znači, odrađivala si posao za dvoje ljudi?
- Da, i kada sam dala otkaz otišla sam direktoru i pitala ga hoću li biti plaćena za prekovremene sate. On je rekao „ne, mi to ne plaćamo, cure dobiju jednu do dvije extra plaće na kraju godine“, ja sam rekla „okej“ i to je bilo to. S time da ja po tom pitanju nemam nikakvih dokaza, sve je ono „rekla-kazala“... Cure su inače imale elektronske kartice, ali ja to nisam imala pa nisam imala niti konkretan dokaz.

Dala si otkaz?
- Da. S time da, pošto sam započela jedan posao, odlučila sam ostati dok ga ne završim, unatoč isteku ugovora. Kada sam dala otkaz, šefica [op. vlasnica] me krenula obrađivati... Isuse, ti ljudi su premazani svim mastima. Čovjek bi rekao da priča s jednom tako dragom i super ženom. Dakle, ostala sam tjedan dana više da završim posao, ono „čist račun...“, a i bilo mi je žao te moje šefice pododjela. Tih tjedan dana su mi naknadno platili, iako više nisam imala ugovor. To je bilo po onom prvotnom ugovoru, tj. bolje rečeno „dogovoru.“

Jesi li bila upoznata sa svojim pravima propisanima Zakonom o radu i o tome što Zakon kaže o prekovremenima?
- Mislim da da, jer su oni to meni mislim pročitali i pisalo mi je u službenom ugovoru, jer ugovor mora biti „po Zakonu“, ali se znalo kako stvari stvarno stoje.

Jesi li čula što o sindikalnom organiziranju na radnom mjestu?
- Pa znam da sindikati postoje, ali sumnjam da postoje u toj firmi, za druge firme vezane za moju struku ne znam kakva je situacija vezana za sindikate.

I poslije toga? I dalje si se nadala poslu u struci, pristojnoj plaći i radnim uvjetima?
- Nakon fakulteta moj prvi posao je bio „preko veze“. Radila sam u firmi za naplatu dugovanja kao čistačica i telefonska operaterka. Dakle, honorarno sam radila preko Student servisa i onda su krenuli neki „munjeni“ poslovi jedan za drugim. Vrhunac lošeg iskustva je, isto tako, jedna hrvatska modna kuća, „hrvatski modni brend“, čija je vlasnica jedna ozbiljna i cijenjena poslovna žena iz jednog velikog grada u Dalmaciji. Kod nje sam bila zaposlena kao prodavačica u jednom od njezinih dućana. U ugovoru mi je plaća bila oko 3000kn, a ostatak je bio „na ruke“. Dakle, mi smo na razgovoru za posao dogovorili kolika će mi biti plaća, te koliko ću dobivati „na ruke“ i to mi je bilo prihvatljivo jer ja sam podstanar i ne mogu preživjeti s ispod 3500kn. Na razgovoru za posao, pitala sam ženu s kojom sam razgovarala, glavnu voditeljicu, plaćaju li se prekovremeni i rekla mi je „Ne, ne. Svi privatnici su takvi, znaš kako je to.“ Nakon tog razgovora, žena s kojom sam razgovarala (glavna voditeljica) mi je rekla kako bi htjela da upoznam vlasnicu koja je taj dan bila tu. U trenutku kada sam se upoznavala, vlasnica mi je rekla kako joj je voditeljica rekla da je želim upoznati. To mi je malo bilo čudno, da bi kasnije, kroz svojih 6 mjeseci iskustva u toj firmi, shvatila kako voditeljica jako puno laže, manipulira... Ta firma je kao da si došao u zonu sumraka, u neku ludnicu, u neku priču... Dok sam radila u toj firmi činilo mi se kao da gledam svoj život na televiziji. Dakle, razgovarali smo o ugovoru i oni su mi rekli da će me nazvati. Voditeljica je tu spomenula nešto tipa da „sve ovisi o prometu“, ali mi smo se dogovorile za plaću i pošto je, nakon što sam rekla da ne mogu pristat na plaću koju su mi prvotno ponudili jer je bila preniska, te sam rekla kolika je minimalna plaća s kojom bih mogla preživjeti mjesec, ona mene nazvala i rekla da mi nude takvu plaću koja će zadovoljavati moj minimalac ako ću doći raditi za njih, nekako sam si mislila da će ipak stvari takve i biti, a ne da ću raditi ovisno o prometu jer to bi značilo da mi može dati tipa 1000 kn ili koliko im se već prohtije i što ću onda ja s tim. To bi bilo suludo! Ali nikad se ne zna, obzirom da je tako nešto uopće iznijela. U tih 6 mjeseci što sam ja tamo radila, iz te firme je otišlo 5-9 prodavačica, pri čemu mislim samo na grad u kojem sam ja radila. Kasnije sam upoznala jednog dečka čija je sestra radila u trgovini iste firme, ali u drugom gradu. Pitala sam ga je li ista „šema“ i rekao je da. Uglavnom, „šema“ ti je da te tamo svakodnevno maltretiraju. Oni izaberu radnicu i postave je za „voditeljicu dućana“, s time da joj je plaća malo viša, koju onda ako promet nije bio onakav kakav bi vlasnica htjela, na večer nakon što se zatvori dućan, ta ista vlasnica zove ili u dućan ili na privatni mobitel te ju krene maltretirati. Počne te kriviti za promet. Nas je glavna voditeljica učila kako treba prodavati. Taj način prodaje je dosta agresivan i to nije pasalo mom karakteru – ja sam imala svoj način i išlo mi je ok pošto volim raditi s ljudima, a i svidio mi se dio pristupa kupcima koji je pomalo osobniji gdje im ti zapravo slažeš kombinacije odjevnih predmeta i pomažeš u odabiru. Jednog dana su mene preselili u drugi dućan i postavili me za voditeljicu dućana. Ja kao voditeljica bi trebala imati veću plaću jer ja im vodim knjige i te stvari. Ne, oni su meni smanjili plaću. To ne da je sumanuto nego je...Jednostavno nisam mogla vjerovati da mi se to događa!

Jesi li uvijek dobivala onaj dio koji ti je pisao u ugovoru?
- Mislim da sam ovaj „pismeni“ dio dogovora uglavnom dobivala, ali onaj „usmeni“ dio, koji sam trebala dobivati na ruke, nisu ispoštovali i ostali su mi dužni nekih 500kn. Uglavnom, ja sam postala „voditeljica“ i počela su maltretiranja. Znači, svaku večer mi moramo glavnoj voditeljici prijaviti promet. Ako je promet nezadovoljavajući onda vas zove vlasnica, ako ste u dućanu onda u dućan, a ako niste onda na mobitel i onda počinje „pranje“. „Pranje“ se sastoji od toga da si ti kriv što je promet loš... Iako sam ja „voditeljica“, one mene tako ne zovu, odnosno nemam taj naziv, jer bi to značilo da mi moraju dati veću plaću. U firmi postoji još i treća žena, koja je završila isti fakultet kao i ja, ali je završila drugi smjer – konstrukciju (izrade krojeva). No, ako sam dobro shvatila, ta žena u toj firmi je i dizajnerica. Ona je od prvog dana znala da sam ja dizajnerica i rekla mi je kako joj slobodno mogu poslati svoje skice, crteže itd. Jedan dan me nazvala i pitala što se prodaje u mom dućanu, te što imam na sebi. Opisala sam joj košulju-majicu koju sam nosila na sebi, a koju su mi poklonile prijateljice koje su je dizajnirale i napravile. Ona je mene pitala mogu li joj nacrtati to i poslati i ja sam odbila jer je to dizajn mojih prijateljica i ja ih ne želim pokrasti. Nakon toga me ponovno nazvala i pitala „što ja mislim sa svojim životom“ i à propos mog dizajna, rekla je kako misli da je bila dovoljno jasna. Meni naravno nije bilo ni na kraj pameti da joj šaljem svoje crteže i to je ostalo na tome.

Znači ti si tamo bila zaposlena kao prodavačica, a oni su od tebe očekivali da budeš i dizajnerica, iako to nigdje ne bi bilo zabilježeno?
- Dakle, da budemo na „čisto“, meni to vlasnica nikada nije ponudila, niti mi je to ponudila voditeljica. Ta treća osoba, kao osoba koja ima dosta veliku moć u toj firmi, me htjela vrbovati da to radim.

Oko čega su se sastojali točno ti pritisci? Dakle, tebe žena nazove nakon posla i s čime ti je prijetila? Čega si se bojala? Da će ti smanjiti plaću, da ćeš dobiti otkaz... Što su tražili od tebe?
- „Kako će ona meni isplatiti plaću, ako joj ja ne povećam promet?“ Dakle, ona svaljuje svu krivnju na mene, iako joj je prostor takav kakav je, iako joj je dizajn takav kakav je, iako nema marketinga itd., Ja nisam kriva jer „nisam dovoljno dobro radila.“ Ja sam trebala izmisliti mušterije ili natjerati mušterije da kupe! Znači, ona meni nije direktno rekla da će mi smanjiti plaću, ali je to to značilo. Bojala sam se da neću dobiti ono što smo se dogovorili. Mislim, sve je stvar izbora, ja sam mogla reći da neću tu raditi jer mi ne žele dati sve „crno na bijelo“, ali bila sam svjesna da svugdje postoje slični „dogovori“ i bila sam zadovoljna s dogovorenom plaćom. U tom trenutku, od svega što sam našla ovo mi je bila najbolja ponuda. I sad, prvi razgovor koji mi je bio jako gadan je kad me vlasnica prvi put nazvala i to doma navečer poslije posla. U tom trenutku se nisam snašla i počela sam se braniti na njene optužbe i vrijeđanje. To je nazivanje trajalo neko vrijeme, a u jednom trenutku sam ja odlučila pozvati vlasnicu na razgovor. Našle smo se u gradu u kojem sam ja radila i pokušala joj objasniti zbog čega je loš promet u dućanu u kojem sam tada radila i vodila knjige, te kako bi neke stvari trebalo promijeniti. Ona je morala ići na neki sastanak, pa je to brzo završilo. Ja sam pokušavala biti „prijateljski raspoložena“, dakle ne agresivna, da to sve lijepo riješimo i nisam je stigla pitati namjerava li mi isplatiti novac koji mi je ostala dužna. Nakon dva dana sam je nazvala i pitala za taj novac, na što se ona počela derati na mene, govoriti mi da „odma idem ća“, dakle praktički je doživjela slom živaca. U trenutku kada sam je zvala sa mnom je u trgovini bila još jedna kolegica, kako bi mi bila svjedok. Istu večer, ili sutradan, nazvala me glavna voditeljica i rekla mi je da se od sljedećeg tjedna moram preseliti opet u dućan u kojem sam bila, a od kolegica sam naknadno čula da mi je zabranjen pristup svim njihovim knjigama. Bolesno, radi pitanja hoće li mi isplatiti plaću, zabranili su mi pristup knjigama, iako sam to cijelo vrijeme radila. Onda je došlo do neke vrste zatišja. Da bi jedne večeri u osmom mjesecu, kada je strašno opao promet zbog određenih vanjskih okolnosti, vlasnica kolegicu koja je vodila knjige u tom dućanu pitala za mene. To mi je bilo malo čudno, da bi me ona idući dan nakon radnog vremena nazvala na mobitel i pričali smo jedno pola sata. To što je ona meni svašta rekla i izgovorila... da mi je to bilo snimati! Tipa, da ja nju zlostavljam, ucjenjujem i prijetim... Jer tražim svoj novac od nje? Uglavnom nenormalne stvari. U jednom trenutku mi je rekla nešto tipa „da se u narednih dana nešto nije dogodilo dućanu!“ Isto tako, znala je moju naklonost prema borbi za radnička prava i rekla mi je nešto u stilu „možemo se suditi, ako imate novaca, pa ćemo vidjeti“ ili „možemo se suditi, ako je potrebno, pa ćemo vidjeti“. Naravno, u tom trenutku i ona i ja smo svjesne korumpiranosti našeg sustava, njenog utjecaja, bogatstva i moći kao i nezaštićenosti i nepoštivanja radnika i radničkih prava. Žena koja ima milijune i ja radnica kojoj ona ne isplaćuje plaću... Znači ono, žena je totalno luda.

Kakav ti je ugovor bio?
- Bio je na tri mjeseca, pa smo onda produžili na još tri. Kada sam dobila otkaz, osjećala sam tako olakšanje...

Ona je tebi dala otkaz dok ti je trajao ugovor?
- Da. Meni je bilo ostalo nekoliko dana do isteka ugovora i zvao me njezin muž, koji vodi financije, i pitao me želim li da mi upiše kako sam radila tih par dana, a ja sam znala da je to zbog toga, kako bi oni mogi zaposliti nekog drugog na moje mjesto, jer inače ne bi mogli nikog zaposliti narednih šest mjeseci. Iskreno, meni je samo bilo bitno da ih više nikad ne moram ni čuti ni vidjeti. Ja sam jedna od rijetkih koja je dobila otkaz, inače cure odu same od sebe jer ih ove dvje [op. – vlasnica i glavna voditeljica] toliko slude da više ne mogu izdržati, pa same daju otkaz.

No, recimo da se ti ne javiš na taj telefon. Ti se nisi dužna javljati na telefon šefici u svoje privatno vrijeme.
- Znam, no meni je bilo tada u interesu zadržati taj posao, a pošto je to najnormalniji običaj u toj firmi – pristala sam na to.

Je li u toj firmi bilo spomena o ikakvim pravima ili sindikalnom organiziranju?
- Ne. Mislim, ja sam sa curama pričala o svemu, jer nitko od nas nije bio zadovoljan, ali nikad nitko nije došao s konkretnim prijedlogom, niti je znao što možemo učiniti.

Je li se ikad itko na neki način bunio u toj firmi?
- Ne znam.
Jesi li ikada na fakultetu čula o sindikatu koji zastupa tvoj sektor ili o situaciji na tržištu rada u tvom sektoru?
- Ne, ne sjećam se da jesam. Bila sam jednoj prijateljici na promociji [op – dodjela diplome] i toliko sam se naživcirala jer sam znala da lažu, pri čemu mislim na predsjedavajuće osobe fakulteta koje su držale govore tokom priredbe, da sam razmišljala da ne odem na svoju. Skužila sam koliko nam malo znanja daju na fakultetu. Ja sam taj fakltet upisala s tolikom željom da učim i naučim, jer me sve to stvarno zanimalo, a ti dobiješ toliko opširnih informacija i toliko stvari koje nisu primjenjive u tom tvom budućem zvanju, a s druge strane ne dobivaš informacije koje su stvarno potrebne, da ja na kraju od svog fakulteta, što se tiče konkretnog znanja, imam malo. Na promociji ti svi obećavaju kako će sve biti divno i krasno – ne, neće biti divno i krasno.

Radi li itko od tvoje generacije u struci i u dobrim uvjetima? Npr. da ima ugovor na neodređeno...
- Ne znam za nikoga. Jedino što se tiče filma – filmske industrije. No, to su poslovi koji su „projekti“. Tu imam prijateljicu kojoj stvari idu sve bolje i bolje. Mada recimo i tu, lova zna biti nikakva. Što se tiče filmskih radnika, a sada sam i ja jedna od njih, postoji Društvo filmskih djelatnika, no ne postoji nikakav sindikat filmskih djelatnika i kod nas se događa to da ljudi rade po 12 sati na dan, i više, što je jedan ubitačan tempo, jedan dan u tjednu je uglavnom slobodan, a honorari znaju biti jako mali. S tim da ti kao filmski radnik nemaš mirovinsko i zdravstveno osiguranje i moraš ga sam plaćati (osim ako imaš određeni broj dana u godini odrađenih, što nije baš lako skupiti, posebno u današnje vrijeme), mada mislim da bi to trebale producentske kuće dok radiš na projektu, ali to se naravno ne događa i ti si sretan ako dobiješ honorar uopće. Naravno, to sve ovisi od projekta do projekta, od producenta do producenta itd. No stvar je u tome, da se sve skupa jako puno radi, previše, da plaća nije nekakva, a kada se rade reklame onda se radi ne samo 12 sati na dan, nego mnogo, mnogo više...

Koliko službeno imaš radnog staža?
- U knjižici? Mislim oko 8 mjeseci, a diplomirala sam prije četiri godine.

Kakav si ugovor imala u producentskoj kući u kojoj si radila?
- Tamo sam imala ugovor o (autorskom) djelu. Ne znam točno kako on podliježe Zakonu o radu i slično.

Što je, po tebi, ljudima koji rade na filmu kao i ti potrebno? Što je vama potrebno na tržištu rada da vas se zaštiti?
- Pošto ja sada radim na području filmske industrije, bilo bi od velike pomoći da postoji sindikat, da se krene u afrimaciju naših prava. Ja bih se sigurno priključila tom sindikatu, ali ja ne bih imala hrabrosti osnovati takav sindikat, pogotovo s tim da sam još uvijek „poprilično nova“ u tom poslu. Pravna pomoć je ono što nam definitivno treba jer mi sami ne znamo „gdje smo po tom pitanju“.

Znaš li kakva je tvoja pozicija u odnosu na socijalna prava kao što su zdravstveno, mirovinsko itd? Snalaziš li se u tome?
- Pošto sam sada krenula čitati sve te zakone, jako sam se iznenadila jer sam oduvijek mislila da su svi ti zakoni pisani na teško shvatljiv način laiku. Poneki dijelovi jesu, no zapravo ih se da pročitati i razumjeti, tako da sa jednim dijelom sam upoznata, ali ne u potpunosti. Trebala bih malo dublje ući u to, i u slučajeve, i teoriju i u sve to skupa da bi stvarno znala gdje pravno jesam. Baš zbog toga bi trebala postojati pravna pomoć, da ti točno za konkretne slučajeve mogu reći što ti sada tu točno možeš napraviti.

Kako komentiraš to da ljudi koji završe tvoj fakultet većinom neće raditi ono za što su se školovali, nego će raditi poslove koje si ti radila u početku: čistačica, telefonska operaterka itd?
- Kako to komentiram? Stvarno ne znam. (stanka) Mislim da ljudi trebaju ići za onim što žele raditi i za što imaju dar. Možda bi na fakultete trebalo uvesti kolegij koji bi nam objasnio kakvo je pravo stanje stvari i kako se nositi s određenim situacijama u smislu zauzimanja za vlastita prava, uopće upoznatosti s vlastitim pravima i pravno-institucionalnim mogućnostima njihove afirmacije odnosno afirmacije nas samih kao osoba, ljudskih bića koja zavređuju poštovanje i dostojanstven život te kako ostvariti i primijeniti vlastite afinitete i znanja vezana za dotična područja o kojima se na fakultetima uči odnosno kojima se fakulteti bave.