Metoda, komad suvremenoga katalonskog dramatičara Jordija Galcerána u prijevodu Dore Jelačić Bužimski tematizira poljuljane identitete, upirući prstom u temeljni simptom najveće zamke naše civilizacije. Četiri dramska lica pokušavaju prepoznati identitet drugoga u krajnje neurotiziranoj situaciji oštre borbe za posao koji će pripasti tek jednome od njih. Pritom, sve je dopušteno - obmana, laž, manipulacija, okrutnost, emotivno zlostavljanje, potiskivanje elementarnih načela ljudskosti. Drama velike umjetničke snage potpuna je u svojoj sugestivnosti, ona interpretira svijet u nama, svijet oko nas i svijet koji nas čeka

Skriveno lice Metode

ne traži se dobričina koji će se ponašati kao gad
nego gad koji će se ponašati kao dobričina

Kvartet igrača-kandidata na testu za radno mjesto u uglednoj međunarodnoj firmi.
Oni igraju - ispunjavaju zadane igre - zadatke koji se redaju poput glazbenih stavaka. Mijenjaju se i isprepliću teme i varijacije. Situacija je opaka, brutalna, povremeno komična, puna obrata, agresivnih, ciničnih pa i vrlo grubih reakcija.
Ništa nije onakvo kakvim se čini, kako kaže Pirandello.
Glumci polaze od zadane situacije koja stvara stanje, koje oblikuje karaktere i njihove odnose. Nadmudruju se i glože, zaigravaju kao djeca ili poživinče kao neljudi. Metoda otriva svoje skriveno lice. Potencijalnog kandidata uniziti i uvrijediti, kopajući mu po najintimnijim i bolnim osobnim problemima. Pokazati da se o njemu iskopala ama baš svaka gadost i tako ga učinila efikasnim gadom.
Ubiti osobnost, dobiti poslušnog gada koji gazi podređene bez milosti, a i sam biva gažen.
Povremeni proplamsaji ljudskosti i mogućeg suosjećanja samo potcrtavaju odljuđenost.
Neokapitalistički Novi poredak - New order nadire polako ali sigurno.
Finale - koje je u glazbi živo i radosno i daje neku nadu - ovdje je hladno i nemilosrdno, stišano.
Mogući dobitnik ostaje sam, okružen nevidljivim mikrofonima i kamerama, kao neki ovovremeni gospodin “K” uz turobnu glazbu Milesa Davisa.
Metoda je poput filmskog scenarija. Zato se nastoji igrati krajne istinito, minuciozno, izmjenom “krupnih planova i totala” s mnogo skrivenih pogleda.
Delikatno, ne jednostavno, ali, smatram, primjereno.

Želimir Mesarić

Grönholmova metoda kao metoda nemilosrdne svakodnevice

Jordi Galceran je iznimno plodan i popularan suvremeni katalonski pisac (kazališni, filmski i televizijski) a Metoda je jedno od najizvođenijih njegovih djela koje bilježi na stotine izvedbi i na stotine tisuća posjetitelja, kako u njegovoj rodnoj Kataloniji, tako u Španjolskoj, i podjednako u Europi te Americi.
Uz to, Metoda je doživjela i više nego uspješnu filmsku verziju za koju je prema Galceranovoj drami scenarij pisao Mateo Gil, a pod naslovom El Método režirao je Marcelo Piñeyro 2005. godine. Od tada je film, kao uostalom prije njega i kazališna predstava, obasut pravom poplavom nagrada: čak 10 različitih nagrada glumcima, scenaristu, redatelju i samom filmu u 2006. i 2007. godini.
A sama priča je, kako to obično biva, više nego jednostavna i svakodnevna: četvero kandidata susreću se na posljednjem intervjuu za posao u jednom poduzeću. Trik je u tome što nije pouzdan ni identitet, ni broj ispitivača i kandidata, a nije izvjesno ni koliko je sam natječaj vjerodostojan!
Kako sam Galcerán kaže "ideja za priču nastala je na temelju stvarnog događaja: u uredu jedne tvrtke u Barceloni pronađena je gomila dokumenata na kojima je poslodavac nekog lanca supermarketa, bilježio svoje opservacije uz imena kandidata za mjesto blagajnice. Bilješke su bile prepune šovinističkih, ksenofobijskih i zlobnih komentara poput: "debela", "sisata", "ne zna se ni rukovati", "piskutava glasa", "djeluje debilno" ... Nepoznati poslodavac, skriven iza povjerene mu misije da odlučuje o tuđim sudbinama i zapisuje budalaštine o ljudima koje uopće ne poznaje, ispostavlja se tako kao bezlična moć koja dodjeljuje ili uskraćuje pravo na posao demonstrirajući okrutnost, bezdušnost. Zamišljam te sirote djevojke kako pokušavaju ostaviti što bolju sliku o sebi, poželjnu poslovnu sliku naime, pokušavajući učiniti ono što one misle da se od njih očekuje, spremne da pristanu i na najsitnija poniženja zbog posla kojega trebaju."
Ili, kako će reći Daniel Veronese, pisac i jedan od redatelja Grönholmove metode: "Pitanje je dokle sežu napori kandidata da dobiju priželjkivani posao? S druge strane, postavljaju li se ikakve granice vođama u postupku izbora? Igra među kandidatima preokrenut će komad u borbu osjećajâ, ambicijâ, ljubomorâ; uvijek na rubu između zbilje i fikcije, između istine i laži. To je ta Grönholm igra. Igra koja nas stavlja pred spoznaju da uopće nije važno ni tko smo ni kakvi smo, nego kakvi se činimo. Naš stvarni identitet nije važan savršeno nikome, možda čak više ni nama samima."

Izvor: Hrvatsko narodno kazalište Split